U mojoj se kući oduvek sluÅ¡ala kvalitetna muzika, bluz i džez najviÅ¡e, ali se ni Dragstor ozbiljne muzike nije preskakao. Pratili su moji matori i Nikolu Karaklajića, kao i sve ostalo Å¡to je uz njega iÅ¡lo. Lepo zvuÄi, zar ne? JoÅ¡ kad bi bilo istina, gde bi mi bio kraj!
Naravno da svake godine gledam Eurovision Song Contest (u daljem tekstu: Eurosong). Od kad postoje, gledam i polufinala. Obzirom na oÄekivano nizak kvalitet muzike koju Eurosong nudi, tih nekoliko sati koristim za tradicionalno (da prostite) druženje sa porodicom. DeÅ¡ava se da me poneka pesma zaintrigira, Å¡to se ove godine desilo Äak dvaput: prvo je to uÄinila uÄinila albanska predstavnica Hersi kao glavno lice pesme za koju mislim da ima dovoljno unutraÅ¡nje energije za prevazilaženje takmiÄenja u kome je uÄestvovala, da bi me zatim, kao retko kada tokom eurosongovskih Å¡egaÄenja, kupio gruzijski-a-post-purple-blekmurovski The Shin and Mariko.
Eurosong je nekada bilo prestižno takmiÄenje Äiji su organizatori, presahlih bedara, pažljivo Äuvali ono Å¡to su mislili da muzika treba da bude. Pobednika su odreÄ‘ivali jednako impotentni žiriji, pobeda se priželjkivala, a poraz podnosio uz Å¡krgut zuba. Turci su nam tradicionalno davali dvanaest poena dok su plagijati prethodnih pobednika pokuÅ¡avali da se na zadnja vrata dokopaju pobede. Sa raspadom Sovjetskog Saveza i Å¡irenjem globalnih komunikacija doÅ¡lo je i do promena u formi Eurosonga: organizaciju je preuzela LGBT populacija, o pobedniku u manjoj ili većoj meri odluÄuju glasovi publike, a pobeda i poslediÄna organizacija sledećeg takmiÄenja je postala noćna mora i najgora kletva svakojakih direktora televizijskih javnih servisa, zbog Äega plagijatori i ostale sprdaÄine sada služe da osiguraju toliko željeni poraz.
Nastavite sa čitanjem… “U(s)pokoj(e)nost u KonÄiti Vurst”