Grmi, seva, vreme se menja

Juče je u ovo doba bilo devet sati. Ukradoše nam jedan sat. Gurnuše nas u noć. Ponovo.

Ubija me ovo letnje računanje vremena. Bezvezno se i zove. Kao da se nešto tu računa. Ne računa se tu, brate, baš ništa. U anglosaksonaca postoji izraz daylight saving time, koji mnogo perfidnije pokušava da maskira ovu administrativnu odluku. Jer je očuvanje dnevnog svetla, po definiciji, nemoguće. Njega ima koliko ga ima: najviše 15 sati i 40 minuta, na dan početka leta, i najmanje 8 sati i 35 minuta, na dan početka zime. Dakle, ono što administrativno pomeranje vremena čini je montiranje trenutka izlaska i zalaska Sunca – daylight editing time.

Letnje računanje vremena u praksi

Po astronomskom vremenu, Sunce najranije izlazi 16. juna, u 03:50, a zalazi u 19:27. Letnje računanje vremena čini da se ovim podacima doda (po) jedan sat, pa Sunce izlazi u 04:50, a zalazi u 20:27. Sa druge strane, Sunce najkasnije izlazi u 7:21, drugog januara, i zalazi u 16:02. Zimsko računanje vremena je jednako astronomskom vremenu, pa tu nikakvih pomeranja nema. Čemu bi, znajući ove ekstreme, moglo uopšte da služi administrativno poigravanje sa vremenom?

Nastavite sa čitanjem… “Grmi, seva, vreme se menja”

Jedna na dan (365): 30. mart 2013.

Tipičan sindrom: joj, što nisam ovo; joj, što nisam ono… E, pa sad je kasno. Sačekaj sledeći ciklus.

Pre neko veče, zateknemo se kod poZZdravljača i Cicike u gostima. Računar u uglu uključen, svira Radio Paradise sa njega, a screensaver, ni manje ni više, nego rndaljka mojih fotografija iz projekta “jedna na dan“. Iskakale tako fotke i nove i stare, pa iskoči jedna staaaara. I kako sam je ugledao, tako sam sebi rekao “moraš ovo ponovo”.

I tako dođoh do pretposlednje fotografije u drugom ciklusu.

Jedna na dan, 30. mart 2013: Šišarka

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (365): 30. mart 2013.”

Vikend bioskop: Divlji zapad fantastike

Iskusniji i pametniji bi lepo rekli “Slušaj oca ka’ ti lepo govori!”.

E, pa da sam ga slušao ne bih još pre tinejdžerskih godina odgledao ovaj film i iste noći sanjao košmar u kojem me juri ćelavi robot sa staklenim očima.

Originalni naziv: Westworld
Godina izdanja: 1973.
Reditelj: Michael Crichton
Glavne uloge: Yul Brynner, Richard Benjamin, James Brolin i drugi
Trajanje: 88 minuta

Nastavite sa čitanjem… “Vikend bioskop: Divlji zapad fantastike”

Čekao sam te

Danas ću da se pozabavim temom zahvatanja u opus nekog ko je iz sasvim druge priče…

Znate već za onu moju tezu, pominjao sam je desetinu puta, kako postoje pesme koje su autorsko delo jednog muzičara, ali nečija interpetacija učini da pesma postane njegova i tu više nema pomoći. Setićete se pesme “Hurt” od Nine Inch Nails u izvedbi Johnnyja Casha, za koju je autor Trent Reznor rekao da mu je draža u toj verziji nego u bilo kojoj drugoj. Podsetiću vas da i dalje tragam za dokazom navodne izjave Leonarda Cohena: priča veli da kad je čuo za verziju svoje pesme “Hallelujah” u izvedbi Jeffa Buckleyja, rekao je “ta pesma je bila moja, a sada je njegova”. I da ne nabrajam dalje: primera koliko hoćete.

Danas sam se zainteresovao kako to izgleda kad jedan vrhunski, decenijama afirmisani umetnik uzme pesmu od drugog vrhunskog umetnika – pri čemu je i sam stvaralac najvišeg nivoa, ali iz neke druge sfere. Šta biva tad?

Slušaj pažljivo.

Nastavite sa čitanjem… “Čekao sam te”

Једна од пре: све боје иња

Како рече Грба, проблем са ноћним фоткама је што “боја бежи на све стране”. У мом преводу, то значи да је ноћ постала шаренија од дана.

Кад сам био млади фотоаматер, то није био проблем – радили смо црно-бело, или слајдове. Код слајдова, тј. дијапозитива, боја се не подешава. Могао је да се купи филм за вештачко светло или онај за дневно, а могло је да се исправи филтерима – онај за вештачко би по дану вукао на плаво, стави се тај црвенкасти (нешто између рђе и црног вина) и то га као исправи, а изгуби се и пола бленде светла. За обратно је требало имати плави филтер, који нико у целом клубу није имао, само је један причао да га је видео. Боја је могла да се подешава код позитивско-негативског поступка, прескупог за нас аматере, мада смо једно време успевали и то да постигнемо.

“Вештачко светло” је значило жаруљу, тј сијалицу са ужареним влакном, која сија жуто-наранџасто. Постојале су и неонке, али оне су се рачунале у дневно светло, отприлике.

ноћ је шарена

(велика слика је овде)

Међутим, нису. Тада су по дућанима свуда, по правилу, качили неонке, и муштерије и трговци су били подједнако навикли да предмете износе до врата да виде које су стварно боје на дневном светлу. Јер те неонке су биле некако плавозеленкасте, и боје под тим светлом нису биле исте као по дану. Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: све боје иња”

Soprani ili Kako je moj sin zavoleo operu

Iako posedujem i (neko) formalno muzičko obrazovanje, opera nikada nije bila “my cup of tea“. Nekako, nismo se nalazili, kao što se to često dešava u životu. Znate, ono, hteo bih da pričam o nečemu, a tema, sama od sebe, beži nekim čudnim meandrima i nikako da se spojimo.

Jedina opera koju sam mogao da svarim od početka do kraja bila je Jesus Christ Superstar (1971) A.L. Webbera, što je, može se reći, sasvim normalno za mene. I još neke albume koji su se mogli podvesti pod termin rock opera, poput legendarnog dela Tommy (1969) Petea Townshenda, u izvođenju grupe The Who, ili konceptualnog dela Arthur (1969) grupe The Kinks.

Joyce Di Donatto... U dve reči: operska pevačica :)Vremenom, a i pređenom muzičkom kilometražom, shvatio sem svu lepotu pojedinih muzičkih arija, ograničenja koje je priloženi libreto stavljao pred poznate kompozitore, a i važnost veličine grudi Joyce Di Donatto za konačni rezultat. Open-mouthed smile

Onda sam, jednog dana, uhvatio sebe da uživam u sopranima. Komšije su i dalje povremeno protestovale ili su me, naprosto, ignorisale. Valjda je i to deo mog muzičkog odrastanja. Who me?

Jednoga dana, moj sin, tinejdžer, učio je muzičko. Treba da savlada odrednicu koja se zove opera. I tu je nastao problem…

Nastavite sa čitanjem… “Soprani ili Kako je moj sin zavoleo operu”