Jedna na dan: projekat se nastavlja (ret.)°

Petnaest dana se pretvorilo u trideset osam. Plan za tihu retroaktivnu nadoknadu će se pretvoriti u tajfunski utovar fotografija tokom nedelju dana. Ali, tako ti je to kad nemaš kome da polažeš račune, nego si svoje volje gospodar, pa misliš da možeš kako hoćeš…

“Danas ću… Ne, večeras… Bolje sutra, jer sad bih morao da popijem kafu, a to ne smem…” a onda sutra: vanredni posao, vanredna glavobolja, vanredni gosti i, uostalom, redovno stanje u kome ništa ne može da se izvede kako je planirano. I tako iz dana u dan, iz nedelje u nedelju.

Međutim, to što 38 dana nisam objavio fotku dana nikako ne znači da za to vreme nisam ništa slikao. Naprotiv: upravo sam proverio brojčanike: od poslednje objavljene fotke u ciklusu “jedna na dan” do danas, načinio sam ni manje ni više nego 3150 ekspozicija. Uto sam prešao i oko 2500 km puta, vozio sam i bio vožen, i to kopnom, vodom i vazduhom. Za tih 38 dana, fotografijom sam se bavio svaki dan. I ako izuzmem vožnju i druženje sa nekim dragim ljudima, fotografija je tema kojoj sam se apsolutno najviše posvetio u avgustu  i septembru.

Jedna na dan

Zbog toga, savest mi je mirna (mada možda neće biti mirna nakon što natovarim sve ovo za kratko vreme). Za kolotečinu će biti vremena kad udari zima. A do tada, mislim da neću imati miran vikend: slede i druge foto-sesije. Uostalom, to je moj izbor: bolje je da ne mogu da postignem zamišljeno nego da živim u danu mrmota.

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan: projekat se nastavlja (ret.)°”

Bol… kao dokaz da si živ

Danas je devet godina od smrti Dase u crnom i red je da ga se setimo. Tokom zamalo pedeset godina karijere, obeležio je jedno vreme, oblikovao jedan žanr i dokazao da se na kraju može postići mir sa Onim Gore samo tako što će pogledati u oči svakome.

Pesma “Hurt“, koju je Johnny Cash otpevao na poslednjem albumu koji je objavljen za njegovog života, nije njegovo autorsko delo, nego stvar iz kataloga grupe Nine Inch Nails. No, ovde imamo tri situacije koje idu u prilog preferenci. Reč više o tome nakon što čujemo ovu izvedbu.

Nastavite sa čitanjem… “Bol… kao dokaz da si živ”

Iskoristi me

Za razliku od domaće scene*, u svetu ima dama koje su podjednako uspešne i kao pevačice i kao glumice.

Album “The Singer” objavljen je 1973. godine da bi učvrstio poziciju Minellijeve kao studijskog izvođača nakon dva prethodna albuma od kojih je jedan bio muzika iz filma (“Cabaret“), a drugi skup koncertnih snimaka (“Liza with a Z“). Većina pesama predstavlja obradu hitova drugih muzičara koji su bili aktuelni u prethodnih godinu dana, što je bio slučaj i sa gore prikačenom – komponovao ju je i prvi otpevao Bill Withers, poznat i po drugim mnogoobrađivanim pesmama kao što su “Ain’t No Sunshine“, “Just the Two of Us” i “Lovely Day“.

__________________________________________

* Obično nisu dobre pevačice. Glume još gore. A dame definitivno nisu…

Ko je Prljavi Hari?

I know what you’re thinking. “Did he fire six shots or only five?” Well, to tell you the truth, in all this excitement I kind of lost track myself. But being as this is a .44 Magnum, the most powerful handgun in the world, and would blow your head clean off, you’ve got to ask yourself one question: “Do I feel lucky?” Well, do ya, punk?

Ovim monologom počinje, i završava se, film Prljavi Hari, koji opisuje netipičan događaj na poslu policajca: hvatanje ludaka sa snajperskom puškom. Priča je ispričana pre skoro 40 godina i uključuje neke sada nestandardne elemente, kakav je hladnokrvno ubistvo desetogodišnjaka. Nekvalifikovan sam za ozbiljno čitanje filmskog jezika, pa ostavljam detalje profesionalcima, dok skrećem pažnju na glavni lik, Prljavog Harija Kalahana. To je čovek koji na radnom mestu policajca hvata pljačkaše banke, sprečava samoubicu, postavlja zamke pomenutom ludaku sa snajperom, juri ga kroz grad, i na kraju ga ubija citiranim šestim metkom.

Nastavite sa čitanjem… “Ko je Prljavi Hari?”

Dečko sa zvezda

Ne mogu da verujem. Ne mogu da verujem! Jebote, potpuno neverovatno! Ali dešava se: 170 numera u dosadašnjem nizu muzike za popodne – i nijedna od Davida Bowiea. Nijedna! Kad sam juče hteo da skrenem pažnju na Micka Taylora, omaškom sam napisao ime Micka Ronsona i to je bilo dovoljno da shvatim…

To se mora ispraviti, sa kamatom.

Danas slušamo jednu od najlepših numera (sic!) iz izuzetno bogatog i uglavnom besprekornog diskografskog kataloga najvećeg kameleona u istoriji rock muzike. “Starman” je jedna od jedanaest najvažnijih numera (sic!) na albumu The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars (1972), jednom od ključnih muzičkih dela rock’n’rolla uopšte.

Nastavite sa čitanjem… “Dečko sa zvezda”

Utovar nedeljom, 9. septembar

Objavio sam rat životu u danu mrmota. Kako stvari stoje, koraci u toj borbi su prilično dugi i vode ko zna kud. Što bi ono rekli: svako “zašto” ima svoje “jebi ga”…

Da vas priupitam nešto: kada ste se poslednji put suočili sa nekim svojim velikim strahom? Samo mi ne recite da nemate strahova, jer ću u tom slučaju pomisliti ili da lažete ili da ste ludi… Ako sve bude kako treba, danas je taj dan u mom slučaju. Ne znam hoće li se desiti ili neće, jer zavisi od mnogo spoljnih faktora; drž’te mi fige da prilika uspe. A da li ću ja uspeti? Pa sad, na to pitanje ću imati odgovor malo kasnije.

Ovo je tuđa fotografija. Radim na tome da dođem do svojih. I to odozgo.

Nije hrabar ko nema straha, nego je hrabar ko ume da drži strah pod kontrolom.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 9. septembar”

Ne može baš sve da se ima

Danas slušamo klasik, jednu od najboljih numera iz bogatog kataloga grupe koja se najzad setila da bi mogla da obeleži pedeset godina od početka rada (da baš ne kažemo “pedeset godina rada” jer zvuči odveć blesavo i netačno – Stonesi nisu radili ni pola tog vremena).

Elem, ne samo to, nego je ovo jedna od najboljih živih izvedbi pesme “You Can’t Always Get What You Want“. Obratite pažnju na fenomenalne solo deonice Micka Taylora° i Bobbyja Keysa.

Nastavite sa čitanjem… “Ne može baš sve da se ima”