Mala ekstravagancija mladog umetnika: stop motion kao metod snimanja.
Nije da nalazim previše toga zanimljivog u tim radovima. Dopadaju mi se scenario i izvedba ovog filma.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Mala ekstravagancija mladog umetnika: stop motion kao metod snimanja.
Nije da nalazim previše toga zanimljivog u tim radovima. Dopadaju mi se scenario i izvedba ovog filma.
Serija “jedna na dan” ulazi u svoj poslednji mesec u duhu pesme “crno-bijeli svijet”. Jedino što ja ne priznajem taj termin dok se ne spustimo do zone od dve boje u oznakama RGB(0,0,0) i RGB(255,255,255)…
Dan je bio kao poručen za trčanje uzduž i popreko… Lažem: morao sam. Amburator je crk’o i morao sam da se izujem nehigijenski mnogo para za novi. Šta se tu sve dešavalo, nije baš za priču, uglavnom sad imam višak delova. I trčeći tako tamo-amo uz Marinkovu pomoć, zateknem se na ulici blizu centra, gde nisam mogao da odolim, a da ne opaučim par fotki ograđenog trotoara. U kikindskoj opštini su svi toliko zauzeti vrednim radom da nema nikog ko bi bio sposoban da obori ledenice sa strehe. A ja sam gledao u te tužne boje koje se, kao, protežu ulicom u svim smerovima, pa sam pomislio da bi to bio materijal pikladan za seriju monohromatskih.

Makro na čvoru je pomogao da zamrljam pozadinu; igrao sam se opcijama serije preseta koji simuliraju razne filmove i foto-papire iz sveta bez boje. Prava kombinacija se namestila sama od sebe. Kako god, to je to što sam hteo da dobijem. Mišn akomplišd. ![]()
Primih danas mail u kome se u jednom delu pominje “čekam k’o ozeblo sunce”. Hm, kako Sunce može biti “ozeblo”? Možda se misli na ono što narod zove “zubatim Suncem”?
Ma jok. Izreka bi trebalo da glasi “čekam k’o ozebao (ili ozebli) Sunce”, u smislu da se nešto
čeka kao što onaj ko se nahvatao hladnoće jedva čeka da ga Sunce ugreje. No, to se nekako permutovalo u govoru tokom vremena, i začuđujuće je (ili ne?) da osmoro od deset ispitanika (sproveo brzu anketu u svom radnom okruženju) misli za nepravilnu varijantu da je ona ispravna.
To me je podsetilo na još jednu čestu permutaciju – reč je o izreci “s mene pa na uštap” koja se najčešće koristi u nepravilnom obliku “s mene pa na uštrb”. “Uštap” je izraz za pun Mesec, tako da se ova izreka upotrebljava kada treba slikovito predstaviti nešto što se dešava poprilično neredovno, sporadično (s jedne Mesečeve mene na drugu).
Šta dalje? Da li ćemo i ubuduće, kao papagaji, ponavljati i prenositi izreke metodom gluvih telefona, bez ulaska u njihovo značenje? Da li će naši potomci govoriti “Kom’ drug Omer, ja mu kopam, sâmu nju padaj”?
(Kompozitor se, teško dišući, samo skljoka. Neočekivano ga iznose.)
– * –

I
Pisac: Ja sam pisac.
Čitalac: A po mom mišljenju, ti si govno!
(Pisac nekoliko trenutaka stoji, potresen tom novom idejom i pada mrtav. Iznose ga.)
II
Slikar: Ja sam slikar.
Radnik: A po mom mišljenju, ti si govno!
(Slikar odmah pobledi kao platno. I kao trska se zanjiše, i iznenada premine. Iznose ga.) Nastavite sa čitanjem… “Slučajevi (15): Četiri ilustracije toga kako nova ideja može da prenerazi čoveka nespremnog za nju”
Brzo ćete shvatiti o čemu je reč. Ali nećete baš odmah ukapirati šta je povod.
Kapa dole! Tako se prave promotivni video materijali.
Šta zimsko doba učini od čoveka: sve oko sebe vidim crno-belo… Pardon: monohromatski. Ne dam se: tek se zagrevam.
Fascinantno je to što predviđanje otkazivanja boje iz fotografije izaziva neku promenu u pristupu. Ne mogu to da objasnim; slikoviti opis koji mi je pao na pamet nije za ovde
i bolje da ne pokušavam. Ali, na neki način, neke scene mi se sada vraćaju i pitam se kako bi izgledale kada bih im pristupio kao scenama bez boje, samo igrom svetla.
Dekompozicija scene, eto o čemu je reč.
Sad se na kvarnjaka vadim tako što iskušavam predmete koji su već u zoni sivila; ali svejedno, i prirodno i veštačko imaju boju, pa se razlika između scene bez boja i scene kojoj su oduzete boje uvek jasno razaznaje.

U ovih mesec dana, koliko je ostalo dok ne dovršim krug u projektu “jedna na dan”, nema dovoljno mesta da istražim sve zanimljive teme. Najzad, kroz mesec dana dolazi proleće i biće potrebno baviti se baš bojama. Ali moraću da uvedem pravilo: u svakoj sesiji da odaberem barem jednu ekspoziciju koju ću dovesti do pristojnog rezultata u monohromatskoj šemi. Da li će to biti namenska fotka ili varijacija kolorne, videćemo kad do toga dođe. ![]()
Ah, da, umalo da zaboravim: to su neka kineska klešta koja mi je Marinko kupio (kad i sebi), pa ih držim pri ruci. Do sada su mi zatrebala tačno nula puta (imam prava špic klešta i sečice pri ruci, pa se ne hvatam ovog), ali to nije smetalo kleštima da se sama od sebe skoro-pa-raspadnu. A fotka? To je izrez od 10% osnovnog kadra: dok sam obrađivao veći kadar, zapao mi detalj za oko, pa nisam mogao da se oslobodim. I stvarno je ispalo bolje. Mišn akomplišd. ![]()
Suština pasijansa se pridružuje protestu protiv stvaranja globalne internet inkvizicije.
Anti-Counterfeiting Trade Agreement (ACTA) naoko predstavlja samo još jedan multinacionalni dogovor nalik svim onim silnim trgovinskim sporazumima. Štite se prava, robne marke, sprečavaju se falsifikati i poštuju autori.
Sve je to lepo i krasno, ali to nije tako. To je priča za vjeverice.
Nema šta mnogo da se priča. Ključne stvari ćete saznati gledajući ovaj, sada prevedeni, video materijal.
Suštinski momenat je onaj na 4:30 gde se kaže:
Od celog sporazuma korist ima samo mali deo industrije, takozvana “medijska mafija”, kompanije koje se bave medijskim izdavaštvom kao što su RIAA i MPAA, koje već duže vreme pokušavaju da reše “problem interneta” koji preti njihovom zastarelom poslovnom modelu.
Nastavite sa čitanjem… “Šta je to ACTA i zašto je to loša stvar”
Čuvar pogleda mladića, zaškilji na jedno oko, pa na drugo, zatim počeša bradicu…
– * –
– Vidi ti nju! – reče čuvar, gledajući u muvu. – A ako je namažem lepilom, sigurno će da crkne. Eto ti cele priče! Od običnog lepila!
– Hej ti, strašilo! – viknu čuvara mladić u žutim rukavicama.
Čuvar odmah shvati da se to obraćaju njemu, ali nastavi da gleda muvu.
– Čuješ li ti šta ti govorim? – povika opet mladić. – Skote!
Čuvar je prstom zgnječio muvu i, ne okrećući glavu prema mladiću, reče:
– A šta se ti, bestidniče, dereš? I ovako te čujem. Ne treba da se dereš!
Mladić rukavicama očisti svoje pantalone i delikatnim glasom upita:
– Recite mi, dedice, kako da odavde dođem na nebo?

Čuvar pogleda mladića, zaškilji na jedno oko, pa na drugo, zatim počeša bradicu, još jedanput pogleda mladića i reče:
– De, nema šta da se ovde zadržavate, prođite.
Nastavite sa čitanjem… “Slučajevi (14): Mladić koji je začudio čuvara”
Juče je preminuo muzičar čije ime ne zna puno ljubitelja muzike. Svejedno, ostavio je traga kao autor i gitarista i zaslužio je da makar klimnemo glavom u njegovu slavu.
William E. “Billy” Strange je rođen 1930. godine. Muzikom se bavio multidisciplinarno: kao autor, aranžer i rearanžer, gitarista, pevač i producent. Ne može mu se osporiti da je imao čudne i avangardne ideje. Sledeća numera je njegovo autorsko delo: molim vas da imate na umu da je to napravljeno i snimljeno 1968. godine, kada su mogućnosti u studiju bile neuporedivo manje nego danas.
Mada, kada je The King pevao, nikakav dodatni kvalitet zvuka nije mogao da doprinese dobroj prodaji – da se samo nakašljao u mikrofon, to bi bio hit tih godina.
Prosti eksperiment: ako naopake stvari prikažeš naopako, hoće li one naprasno postati ispravne? Da li minus i minus daju plus?
Uzgredni predlog: utišajte ton; falš izvedba jazz klasika bi mogla i vas da iznervira, kao što je mene.
Bez obzira na banalnost sadržaja većine kadrova, ima nekog šmeka u ovom video-zahvatu. Na mahove, to jest.