Pokušaj prostim rečima

Niste shvatili! A niste primetili ni to da nedostaje lista referenci. Ergo: beeeee!
Citat dana dolazi od onog ko je slavljen kao autor najkomplikovanije naučne teorije u prošlom veku, a usput je doživeo i tu čast da svi drugi sebe stavljaju u podređen položaj zbog nerazumevanja radije nego da tvrde kako je ta teorija sama po sebi nerazumljiva.

Elem:

Ako ne možeš da objasniš prosto,
to znači da ne razumeš dovoljno dobro.
Albert Ajnštajn

 

Možda je nedostajalo malo više stila? Ili smo teoriju relativiteta primili prerano da bismo sa njom uradili išta suvislo skoro devedeset godina?

Nastavite sa čitanjem… “Pokušaj prostim rečima”

Jan je osvetoljubiv

Postoje mesta koja ne moramo obići da bismo znali kakva su

Za potrebe ove priče Jan Vennegoor of Hesselink pamti. Još kao sasvim mali je primetio da se nešto čudno događa prilikom upoznavanja sa ljudima. „Sine, kada se rukuješ, blago se osmehni, nemoj jako da stežeš pruženu ruku i reci svoje ime“, seća se Jan Vennegoor of Hesselink reči svoje mame, blagih očiju punih ljubavi koje bdiju u noćima visoke temperature. „Da probamo.“ Jan Vennegoor of Hesselink je dobar sin; pažljivo prihvata maminu ruku, blago se osmehne, izgovara svoje ime. „Ne valja, predugo traje. Hajde ponovo.“ Jan Vennegoor of Hesselink je dobar sin; trudi se iz sve snage da opravda mamino poverenje. Još pažljivije prihvata maminu ruku, blago se osmehne, izgovara svoje ime. „Užas, zamalo sam se onesvestila. Šta je sa tobom?“, bubnjaju u sećanju Jana Vennegoora of Hesselinka reči pobesnele majke, koja iz sveske cepa stranice sa loše napisanim kosim tankim i uspravnim debelim linijama.

Nastavite sa čitanjem… “Jan je osvetoljubiv”

Sto godina za deset minuta

Jedan video-eksperiment je doveo do zanimljivog rezultata: kako predstaviti sto godina kroz tačke u vremenu i predstaviti ih za kratko vreme.

Ono jeste – svaki pogled pati od neke distorzije, a proameričko viđenje šta je u svetu važno je jadno po definiciji. Ali svejedno: skidam kapu autoru na pokušaju izvođenja eksperimenta, a kukavno poznavanje istorije mu opraštamo, jer to je Amerima daleko od ono malo preostale pameti.

Fotografija dana, 4. januar 2011

Ponekad ti prava slika upadne u kraj oka dok hodaš ulicom. Samo je pitanje da li je fotoaparat pri ruci. Moj je bio.

Trčkarao sam gradom tokom popodneva da završim neke posliće. bilo je kasno popodne, vreme neobično toplo a ovo doba godine, a svetlo na mahove veoma dobro za slikanje. Dakako, aparat je bo u džepu. Prođem pored jednog prolaza u kome sam uočio jedan zid: morao sam da ga usklikam, a objasniću vam i zašto; prvo da ga pokažem.

Fotografija dana za 4. januar 2012.

Ovaj zid ću da pokažem svakom ko me ubuduće pita “šta ima novo u Kikindi” – a ljudi koji ne dolaze u Kikindu često imaju manir da me baš to pitaju, čak i ako su svesni toga da me to pitanje nervira zato što se meni takvo pitanje ne postavlja.

Elem, reč je o tome da je ovaj zid paradigmatičan za moju varoš i opisuje njeno stanje bolje nego mnogo reči. Postoji lice, ali je musavo. Vide se zubi, ali i to da su polomljeni. Postoji prozor, ali je zatrpan toliko da je njegovo postojanje izlišno. Postoji neka instalacija, ali ona ničemu ne služi. Nešto je pisalo, ali je vreme učinilo da to više ne bude čitljivo. Zid je u centru, ali nikog nije briga za njegov izgled. A ako i postoji neki optimizam, on se krije.

Slika i prilika Kikinde.

Mišn akomplišd.

Da se prisetimo velikog prangijaša

Na današnji dan pre 26 godina, 4. januara 1986, Phil Lynott je otišao na neko bolje mesto. Hajde da se prisetimo muzike velikog rockera.

Počinjemo od velikog irskog narodnjaka: Whiskey in the Jar. Lynott i Thin Lizzy su završili ono što The Dubliners nisu uspeli: da i poslednja tetkica na nekom levom ostrvu u Pacifiku sazna za ovu pesmu.

A tek prangijanje na tragu bluesa… Surovo i fantastično: koliko me sećanje služi, niko drugi tih godina nije uspevao da postigne takav blend atmosfere, energije, muzike i tuge; a bilo je bendova na svakom uglu. Pazi ovo:

Nastavite sa čitanjem… “Da se prisetimo velikog prangijaša”

Komodore, srećan ti rođendan

Koštao je 9,5 miliona, plus carina 2,5 miliona. U kesi komp, budža od napajanja i kasetofon.

Ovih dana, slavni Commodore 64 puni 30 godina. Ne zna se tačan datum, izgleda da su Čuveni početni ekrangospoda iz istoimene firme imala istu logiku kao naši stari kada se u kući pojavi prinova: bila zima, ko će po smetovima da ide do crkve da prijavi dete, nego odu na proleće i kažu da je to bilo dva il’ tri dana iza Nikoljdana, a možda i pre, a ako pošaljete dedu da obavi taj posao on ga turi negde oko Jovanjdana, čitav mesec posle (“tako mala beba, a da vuče celu godinu za sobom, nije red”). Uglavnom, zna se da je to bilo negde u prvoj nedelji januara 1982. godine.

Nastavite sa čitanjem… “Komodore, srećan ti rođendan”

Onamo, ‘namo…

 Valexova isplata govori istinu, ali ne baš celu…

Novi Beograd Dan preseljenja na Novi Beograd se bližio, te rešavam da par sati odvojim za upoznavanje sa bratskim Zemunom. Imam i formalni razlog: rečeno mi je da u Zemunu postoji roletnar, u Bežanijskoj ulici. Naoružan fotografskim pamćenjem PlanPlus mape (iste one u koju još uvek nije ucrtan legendarni most na Adi, arhitektonsko čudo što zasija u Novoj Godini), krećem u potragu. Željena ulica je jednosmerna, pa u nju moram da uđem iz Zemuna, i to iz ulice Glavne, ili Glavne ulice, ili glavne ulice (poučno ime, koje dovoljno govori o Zemunu i zainteresovanosti njegovih žitelja za aktivan suživot sa ostatkom sveta). Uspevam nekako da se uguram u pravi smer, parkiram se i krećem u pešačku potragu. Roletnara ni od korova. “E da, bila je tu jedna roletnarska radnja, ali sada je tu apoteka”, kaže simpatična gospođa iz krojačke radnje. “Pa niste valjda očekivali da nađete roletnara u nekoj radnji?”, pita me čovek koji sedi za pisaćom mašinom, u knjigovezačkoj radnji. Ne izdržavam, pa šaljem istinu u nos: “Jutros kada sam seo u kola nisam očekivao ni da ću videti olovna slova.” Dižem ruke, sedam u kola. Startujem automobil i tada shvatam da nemam fotografsko pamćenje, i da je zapravo to bio razlog što sam nekada imao štampač.

Nastavite sa čitanjem… “Onamo, ‘namo…”

Fotografija dana, 3. januar 2012

Još malo, samo malo do novog zaleta… Prilika za backup.

Kao što se iz očigledne (ne)aktivnosti na blogu primeti, novogodišnje dane koristim da se malo odmorim i presaberem. Za računarom sedim minimalno, koliko da proverim privatnu poštu i da okrznem pogledom neka zanimljiva mesta za čitanje. Fotka dana je uobičajeni dnevni dril, a ovih dana to biram tako što pratim ono malo aktivnosti kojima se bavim.

Pa, ako ne radim, to baš i ne znači da sam totalno lenj. Juče i danas sam izveo malo opsežniju akciju godišnjeg backupa – sjurim sve bitno na paket DVD-ova, pa njih pohranim negde malo dalje. Sad, moram priznati da sam bio suviše lenj da primetim kako mi se zaliha medija stanjila – fali mi petnaestak DVD-ova da završim posao; pa ništa, kupiću ih sutra…

DVD-ovi su uvek zanimljiva tema za slikanje. Posle one davne apstrakcije, sve sam se kanio da se vratim temi, ali nikako da se uluči prilika – do večeras… Nije bilo teško: stavio sam špulu sa medijima ispred žutog senila od svetla na mom stolu. Evo rezultata:

Obrada apsolutno minorna – pažljivije čišćenje boje promenom balansa belog i izrez na kvadrat, i to je to.

Tek kad sam obrađivao fotku, uočio sam kako su izkrzane ivice medija, Iz tog razloga, već duže vreme praktikujem da disk napunim tek 4.200-4.300 MB, namerno se odričući malo prostora u ime veće pouzdanosti (DVD-ovi se prže i čitaju od sredine ka ivici). Pritom, samim medijima ne predviđam predug rok trajanja, tako da ne dovodim sebe u nezgodnu situaciju. Realni backup je trostruki: ponekad DVD-ovi, svakodnevno eksterni diskovi, au poslednje vreme, relativno često i online skladišta za dokumente.

Samo još da završim prženje tokom sutrašnjeg dana, pa gotovo. A što se fotke tiče: mišn akomplišd. Hot smile