Ma, kad vam kažem!

Svi u kući obožavamo televiziju. Televizor je centralna ličnost naše porodice.

Mislim da bez televizora u kući nema života. Doduše, teško da bi se moglo reći da nam je televizor centralna ličnost porodice, jer ih imamo više (televizora, ne porodica). Dakle, televizori su nam centralne ličnosti porodice.

Dođe tu i tamo do preklapanja termina raznih emisija, pa nekad bih da gledam više emisija u isto vreme, a nekad bi i drugi članovi porodice da gledaju “svoje” emisije. Da se ne bismo bespotrebno svađali, svako ima svoj aparat. Ali da se zna – pa porodica smo – da možemo nekad i da se zamenimo aparatima.

televizija nam uvek plasira proverene informacije

Komšije za nas kažu da smo čudni, te da je kod nas glava porodice onaj ko drži daljinski u ruci. Mi se ne slažemo s time. Glava porodice nam je u stvari televizor. I to ne jedan.

A to ko je čudan, pa nek pogledaju malo kod sebe, u svoje dvorište. Oni su, bre, u stvari čudni. Totalno otuđeni od televizije nikad ništa neće saznati u životu. Biće duduci čitav život. Od rođenja, pa do groba biće tabula razna (ili kako se već kaže).

Takođe mislim da je baš dobro što imamo 786 domaćih televizijskih kanala. Iz kvantiteta se uvek rađa kvalitet. Isto tako misli i moja porodica, jer svako od njih misli mojom svojom glavom. Tako je to u demokratskom društvu. Da nije tako, na primer, imali bismo dva-tri programa i uvek iste vesti, uvek iste ljude, i ne bih znao da l’ me nas lažu ili ne. Ovako, brate, lepo promenim program i na drugom, trećem, ko-zna-kom proverim i vidim istu vest. Dakle, ne lažu nas.

Evo, mi i decu vaspitavamo da gledaju televiziju. To je najbolji način da nešto nauče. U školu ionako idu samo da ispune kvotu nastavnicima do penzije. Pravo znanje se stiče uz televizor. Moje mlađe dete tek sad mirno spava kad zna šta treba da uradi kada nekog ujede zmija ili kada mu ajkula odgrize nogu. Srednje dete već zna za koga će da glasa na sledećim izborima (čim bude imalo pravo da glasa). Najstarije i može da glasa, ali ga više interesuju ovi rejaliti šoui. Čak se prijavio i za neki. Prošao drugi-treći krug. Šteta što dalje nije. Ali samo neka pokušava, jer kako će drugačije uspeti u životu nego uz pomoć televizije.

Kako je pravljen film “The Shining”

“Isijavanje” nije dobar prevod. Igra reči je takva da ne mogu brzo da korigujem značenje i zato namerno neću da prevodim ime filma.

Ovaj čovek nije stvarao fanove, nego poštovaoce.Pitanje na koje niko od nas neće moći da odgovori: koji je najbolji film Stenlija Kjubrika? Kako me sustižu godine, to sve bolje razumem da su takva pitanja oksimoron. Beznačajna su po svojoj prirodi samim tim što reditelj kakav je bio Kjubrik nije pravio uporedive filmove. Uostalom, slobodni ste da pokušate: preberite po opusu velikog reditelja i nasumice izaberite bilo koja dva filma, pod uslovom da ste ih gledali, a zatim budite slobodni da nađete paralele (lele, lele Smile with tongue out).

I, šta velite?

Paths of Glory i Dr Strangelove? Nerd smile Spartacus i Full Metal Jacket? Just kidding Barry Lindon i Eyes Wide Shut? Disappointed smile Lolita i A Clockwork Orange? Vampire bat 2001: A Space Oddyssey i The Shining?… Confused smile

Ne ide. Prosto i jednostavno: ne ide.

Nastavite sa čitanjem… “Kako je pravljen film “The Shining””

Utovar nedeljom, 27. novembar

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetuer adipiscing elit. Maecenas porttitor congue massa. Fusce posuere, magna sed pulvinar ultricies, purus lectus malesuada libero, sit amet commodo magna eros quis urna.

Vladan je uspeo da predskaže da ću ja pročitati ovu knjigu vrlo uskoro.Kakva ujdurma! Kakav gambit! O, vreme, najstrašnija fizička veličino! O dani, koji tako brzo prolazite! O, paroksizmi osećanja tokom borbe protiv sna! Strahovitom i ničim izazvanom ucenom, Valex je uspeo da me natera da pročitam dobru knjigu. Kako to obično biva, sad će da stradaju čitaoci Suštine pasijansa. A šta ću vam ja: pop đaku, đak crkvenjaku… Nego me je situacija u kojoj sam se našao podsetila na jedan stari i prastari vic koji, sudeći po naglasku kojim je potrebno da se ispriča, potiče iz Mokrina. Ili iz Melenaca. Kako god, znam da nije Jazovo. Vic je kratak:

– Magarac jedan! (u prevodu: “Magarče jedan!”; vokativ ide loše Lalama; pride, to “jedan” više zvuči kao “jeadan”, prim. Grba) Magarac jedan! Samo ti rogovi fale!

– Kako?… E, čekaj malo, ne, stvarno: pa magarac nema rogove!

– Eeeee…. E, pa ondak si kompletan magarac!

– * –

Lista veština: umem da pošaljem vic... eeeee, e-mail.Nego, kad smo kod viceva: koliko puta vam je ove nedelje e-poštom stigao vic o dijalogu između pijanog vozača i saobraćajnog policajca? Bolje da vam ne kažem koliko puta je stigao meni. Ne ljutim se, šta ću. Vicevi i šeng-fuj slajdovi jedini sadržaj koji su mi neki poznanici ikada poslali, što implicira da oni e-poštu koriste samo za distribuciju gluposti… Najzad, to je danas način da se ispriča vic. Zbog prirode medija, niko neće najpre pitati “jes’ čuo ovaj?” nego opal’ preko stevke, pa čitajte opet ako nađete za shodno…

– * –

Veoma zanimljivo štivo za čitanje: lista zadataka u rokovniku Leonarda da Vinčija.

– * –

Čak Noris je baba!Čak Noris je pročitao celu Vikipediju. Singham je pročitao celu Vikipediju, i to tokom snimanja filma, preveo je na barem osam indijskih jezika i usput išamarao Džimija Velsa.

Neću se smiriti dok ne nađem titlovan film. Pa nek’ ide život!

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 27. novembar”

Deco, je l’ volite brzu vožnju?

Lik se spustio niz jednotračno šinsko vozilo montirano negde u Austriji i pritom nije iskoristio kočnicu nijednom.

Eto, što ti je dekadentna Evropa. Samo časak dok nas uvedu u EU, tako ćemo i mi. Ama, samo da Dinkić vidi. Pokažete mu ovaj film, pomenete reč “Kopaonik” i eto rešenja u roku od tri meseca – od Pančićevog vrha do Blaca.

Fotografija dana, 26. novembar 2011

Treći dan Jazz & Blues festivala: seča drva i šutiranje cepanica.

Pa šta da se kaže: ne može baš sve baš uvek savršeno. Treće veče festivala je bilo zaduženo za blues. Srećom, samo dva benda. Kažem “srećom”, jer stvar je jasna: teško je biti zanimljiv sa tim žanrom. Prvi bend je ekipa koja zna da svira, ali to znanje troši da u maniru dečurlije skida raznu muziku s ploča (CD-ova, štajaznam) i u hotel wave maniru reprodukuje muziku u deset stilova. Ni ideje ni orijentacije. A magiju, izvesno, nikad nisu ni imali. Infantilno poimanje muzike: Blues Hammer. Žao mi je što večeras nismo zakasnili sat vremena na svirku, eto to je.

Zato je drugi bend očarao šarmom. Takođe guslaju blues bez kraja i konca, ali ovog puta umeju da gone štimung, umeju da ispolje identitet i, što je najvažnije, umeju da prepoznaju kad počnu da dave publiku pa brže-bolje preduzmu nešto po tom pitanju. Dobri profesionalci, pančevački bend po imenu Blue Family.

Ne pominjem ovo da bih izvestio sa festivala. Što se mene tiče, ono što sam čuo u četvrtak i petak je dovoljno da festival nazovem odličnim, a profesionalni kritičari neka slobodno ljuljaju promaju, pevajući, u uzletu nadahnuća, o zagubljenim snovima, ispražnjenim kriglama i prolupalim godinama (a? jesam li dobar?). Pričam o dva benda jer sam prethodne večeri primetio priličnu korelaciju između toga koliko je neki bend zanimljiv i koliko ih fotografišem. Za dosadnjakoviće, koji po prilici nemaju ni scenski nastup kao što nemaju ni ideju zašto bi svirali na sceni (njihov domet je nekakav krajputaški klub pivopija), nisam imao mnogo razumevanja kroz tražilo – malo sam ih i slikao.

Zato sam dobre bendove slikao izdašno. A iz količine, u ovom slučaju izvučene iz fotoaparata kome nije mesto u uslovima lošeg svetla, rodilo se i štogod nazovi-valjanih fotki. Sve su one večeras bile reporterske – klasični blues ne obezbeđuje kapacitet za scenski zanimljiv nastup – pa se nisam mnogo ni dvoumio oko izbora. Zgrabio sam prvi (od šuma čisti) total benda, doduše izrezan iz punog kadra, i evo ga ovde.

Fotografija dana za 26. novembar 2011.

Poslednja beleška samom sebi: definitivno zaboravi na ISO 400 sa ovim aparatom. ISO 200 je OK posle veoma pažljive postprodukcije. U međuvremenu, jedan veliki mišn akomplišd: posle ne znam koliko prilika da mlataram digitalcem po sali pozorišta u Kikindi, najzad sam našao formulu za rad iz ruke. Istina, ovo je prvi put otkad koristim aktuelni hodogram za obradu i konverziju…

Džon i Pol

Troslovni je bio glavni u kraju. A onda se pojavio Gremlin.

Troslovni je znao da “biti mangup” ne znači ići uvek glavom kroz zid. Znao je na skoro svakom zidu da nađe vrata, a i lepu reč da se ista otvore.

Plav kao Bred, visok taman koliko treba, građen idealno za tu visinu. Grub u licu, ali u isto vreme i lep. Onako muški.

Čak i da nije svirao gitaru – a svirao je dobro – malo koja curica u kraju bi mogla da mu odoli.

Troslovni je bio predmet obožavanja i idol mladim tinejdžerima. Troslovni je bio predmet zavisti kod ovih drugih, starijih tinejdžera. Troslovni je bio glavni u kraju.

A onda se doselio Gremlin.

Nastavite sa čitanjem… “Džon i Pol”

In memoriam: Ivo Eterović (1935 – 2011)

Saznao sam tek dva dana kasnije.

eterovicphotoIvo Eterović, majstor fotografije, preminuo je u Beogradu u četvrtak, 24. novembra. Vest je objavljena tek u petak, 25. novembra, a do mene je stigla danas.

Baš da ne prepričavam ono što imate u svim vestima. Upamtiću ga kao jedno od prvih velikih imena fotografije u počivšoj Jugoslaviji; za njega sam znao pre nego što sam znao za Tomu Peterneka ili Vicana Vicanovića. I to nije bilo zato što je Eterović bio “lični fotograf” Tita i Jovanke, nego kroz maglu pamtim jedan intervju sa njim u foto-odeljku “Tehničkih novina” negde u vreme kad sam bio osnovac, beše to u drugoj polovini sedamdesetih… Ako to uzmem kao neko merilo, onda je Ivo Eterović bio prvi fotograf od koga sam ikada “kupio” neki trik. U tom razgovoru je objasnio da klasične fluorescentne svetiljke lažu svetlomer i da je potrebno otvoriti blendu za broj više, ponekad čak i za dva broja. To sam upamtio zauvek, pa i koristio; bio je u pravu.

Ivo Eterović (1935 - 2011)

Umetnik je ostavio za sobom dvadesetak monografija, od kojih je čak sedam o Beogradu. Rodom Splićanin, oduvek je isticao da obožava Beograd, u kome je živeo od 1959. godine do smrti. Video sam samo jednu od tih monografija, ali i nju površno i ne sećam se naslova; bila je starijeg datuma.

Slava majstoru.

Nova misija ka Marsu

Da mi je više vremena kao što nije… Ali možda nije kasno za neke od vas da se priključe prenosu…

Ne znam da li pratite šta radi NASA; ja tek ponekad zavirim na sajt. Tačnije, uzdržavam se da ne gledam češće, jer se izgubim surfujući tamo k’o magarac u magli, redovno gubeći pojam o vremenu. No, aktuelne aktivnosti su apsolutno zanimljive.

Danas u 16:02 po našem vremenu, biće lansirana nova misija ka Marsu. Raketa Atlas V će podići u orbitu i usmeriti aparaturu ka Marsu, gde treba da stigne u avgustu 2012. Centralni deo te aparature je vozilo Curiosity, koje je najteže i najveće teledirigovano vozilo za istraživanje planeta koje je NASA do sada napravila.

Vozilo Curiosity, sledeća istraživačka mašina na Marsu. Sliku sam maznuo negde, boktepita gde.

Ova grdosija je teška preko jedne tone, duža od dva metra i koštala je 2,5 milijardi dolara. Skupo, ali ajde-de, bolje da troše pare na to nego na ubijanje ljudi po svetu. Glavna karakteristika je to što će se vozilo i instrumenti napajati iz sopstvenog izvora. Elem, umesto slabašnih solarnih panela, turili su bateriju koja sadrži oko 4,8 kg plutonijum dioksida. To će obezbediti operativnost noću i, pogotovo, tokom Marsove zime.

S obzirom na gabarit, osetljivost opreme i rizik da se baterija ošteti, scenari osletanja koji je primenjen na vozila Pathfinder, Spirit i Opportunity neće biti primenjiva. Umesto toga, lakše je pokazati nego ispričati. Gledajte.

Istražite malo više i sami. A sad trk da isprobate vezu sa Nasa TV.

Uhvaćeno sat i dvadeset pet minuta pre poletanja rakete Atlas-V.

 

(Via)

Fotografija dana, 25. novembar 2011

Drugo veče Jazz & Blues festivala u Kikindi. Trijumf vrištećih dama…

I opet, baš da ne izveštavam sa festivala, jer vremena nemam, a ima ko to da radi. Makedonski džezeri su nekome možda i bili zanimljivi, ne mogu da kažem jer me takve forme uopšte ne zanimaju. Ali, zato druga dva nastupa: morao bih dugo da razmišljam ako bi bilo potrebno da se kaže da li je bolji nastup pružio dvočlani italijanski bend Musica Nuda (kontrabas i glas, dakle zaista ogoljena muzika!) ili kvartet fantastične pevačice i autorke Veronike Harča (Harcsa Veronika).

Moj eksperiment fotografisanja se nastavio. Cele večeri sam radio ISO 400, što je spram dominantnih ISO 200 prethodne večeri uslovilo mnogo više šuma koji sam uspeo nekako da kompenzujem obradom i smanjenjem dimenzija. Izabrana fotka je sa nastupa ekipe Musica Nuda:

Fotografija dana za 25. novembar 2011.

Ako se ne varam, ovo je već bis. Tako malo ljudi, a tako mnogo muzike, rekao je Al Jarreau o njima. Tako malo ljudi, a tako mnogo kanalisane energije, dodajem ja. Verujem da prepoznajete delić atmosfere sa te svirke. Ako je tako, onda – mišn akomplišd. Note

Treće večeri ću da radim samo ISO 200, mislim da će biti bolje. Čuće se…