Foto-konkurs National Geographica

Dolazi ono doba godine kad se prave rekapitulacije. Mnogi to zaključe u novembru kako bi urednici mogli da završe posao do kraja godine. Tako i ovo…

Ostalo je još nekoliko dana do zatvaranja takmičarskog foto-konkursa jednog od najprestižnijih časopisa na svetu. Imati fotografiju koju National Geographic prihvata, predmet je posebnog prestiža. A kakve fotografije se tu nalaze, teško je poverovati na prvi pogled: jasno je da je i vrhunskim profesionalcima veoma stalo do toga da se nađu u biranom društvu.

Zavirite u ovogodišnje radove. Besprekorna selekcija, kao i uvek...

Portal The Atlantic je, po starom običaju, napravio selekciju fotki sa ovogodišnjeg NG konkursa od koje će vam zastati dah. Mislim da nema potrebe da pričam mnogo. Tek, preporučujem da prebacite izbor na rezoluciju 1280 tačaka ako imate čestit monitor i dobar protok na netu.

Slobodno klikni na ovu sliku. Na ciljnoj stranici ima 45 fotki, a na sajtu NG-a ima još...

Obećao sam sebi: jednom, ama jednom ću imati fotku vrednu za slanje na taj konkurs. Ne, ne bih se nadao ičemu, ali prosto da zadovoljim estetski kriterijum. To je vredan cilj i ja ću mu težiti.

(Via)

Pračet za neupućene

Nije bila mračna i olujna noć. Trebalo je da bude, ali takve su vam vremenske prilike. Na svakog ludog naučnika koji je imao prikladnu gromovnu oluju baš u noći kada je njegovo dovršeno Veliko Delo ležalo tamo, na laboratorijskom stolu, imate desetine onih koji bespomoćno sede pod mirnim zvezdama dok Igor obračunava svoj prekovremeni rad.

Dobro predskazanje veli da će nešto da se desi. Nešto lepo...Gornji pasus potiče iz “Dobrih predskazanja”, moje omiljene knjige Ser Terija Pračeta. Doduše, napisao ju je zajedno s Nilom Gejmenom, takođe svojevrsim ludakom (autor serije stripova “The Sandman” i niza romana od kojih je meni omiljen “Američki bogovi“), saradnja koja je lepo opisana na kraju knjige: “Teri Pračet ustaje rano ujutru, Nil Gejmen rano popodne. Ova knjiga je nastala u onih četiri ili pet sati kada su obojica bili budni.”

No, ovaj put ćemo se fokusirati na Pračeta. Ima zašto. Najprodavaniji je britanski pisac 90-ih (trenutno je na skromnom drugom mestu), rangiran je kao sedmi na listi stranih autora u SAD, a do sada je prodato 65 miliona primeraka njegovih knjiga koje su prevedene na 37 jezika. No, to su samo cifre, čovek bre piše bogovske knjige.

A ima i još jedan razlog. Ovaj post je ucena. Kakva? Saznaćete na kraju Smile

Nastavite sa čitanjem… “Pračet za neupućene”

Istorija engleskog jezika za deset minuta

Istina, ovaj snimak nije za one koji ne razumeju engleski malo bolje; potrebno je da poznajete finese engleskog da biste razumeli ovaj klip u punoj meri. Kako god, ne mogu da odolim: iako je sadržaj konotiran kao blesava šema dešavanja, ovo je deset minuta koje ćete provesti pametno, jer ćete naučiti nešto.

Juče smo Igor i ja otkrili novi sinhronicitet: sadržaj klipa ima veze sa naslovnom temom sledećeg broja National Geographica. A ta tema je… E, pa sačekaćete da izađe novi broj; nećete se razočarati.

Fotografija dana, 24. novembar 2011

Rekao sam sebi da neću nositi fotoaparat na koncerte. I opet… A da nisam, ne bih pohvatao sve ovo…

U Kikindi se upravo održava Jazz & Blues festival, deseti po redu u sećanje na našeg preminulog druga Gezu Balaža Garija. Svirao sam sa Garijem nekad davno, bili smo deo jedne zanimljive priče pre tridesetak godina, nije bitno. Garija više nema da svira sa nama; živ je kao sećanje, a ako čuje ono što mi slušamo na festivalima, onda je verovatno zadovoljan… Neću sad da izveštavam sa festivala; napisaću neke crtice kad se festival završi; četiri večeri pune dešavanja, biće svega i svačega. Tek, prvo veče je bilo odlično: tri nastupa, svako za sebe sjajno.

Mlatarao sam fotoaparatom tokom večeri; osladilo mi se. Već imam neko iskustvo sa slikanjem ovakvih situacija i znam za mnoge zamke. Prvi put sam se odlučio da slikam sa ISO 200 i ISO 400 – pa šta bude. A obično bude toliko šuma da ne znam šta ću sa njim. A onda sam se setio da nikad nisam probao granice ISO faktora otkad koristim Lightroom; bilo je za očekivati da postoje neki pomaci. Setio sam se toga dok sam čekao da počne svirka. I da vam kažem: drago mi je što sam to uradio, jer je dobitak bolji nego što sam  se nadao…

Bilo je nekoliko snimaka izvedenih ciljano za fotku dana, od kojih je jedna “incidentalna” ispala tako da sam petnaestak minuta zurio u nju… U poslednji čas sam odlučio da neću da je lansiram kao fotku dana; umesto toga, pokušaću da nahvatam još sličnih fotki sledećih večeri, pa ću izabrati neku. Evo jedne fotke koju sam uradio iz ruke u ekspoziciji samo 1/13 (ali sam aparat naslonio na lice dok sam gledao kroz tražilo):

Fotografija dana za 24. novembar 2011.

Reč je o grupi po imenu Frame Orchestra. Ne znam ništa o njima, čuo sam ih prvi put. Na slici nedostaje harmonikaš koji je , kao, glavni (on je levo od kadra), ali ovde ne jurimo reporterski snimak, pa to sad nije važno; uostalom, imam i dobru “reportersku”, ali nije ovako dobra kompozicija.

Ta stojeća lampa, koja je predstavljala kulisu za bend (sviraju kao u dnevnoj sobi, šta li), mnogo je smetala da izvedem ispravan kadar; gitarista je bio zaklonjen na većini fotki. Potrefila se dobra kombinacija obojenih svetala: zelena sa zadnje strane (vide se reflektori) i crvena s prednje, dobar komplement. Zelena korona na glavama gledalaca daje posebno dobar kontrast; to je i presudilo da izaberem ovu scenu kao fotku dana. Da ne pričam previše, jer je kasno: mišn akomplišd. Hot smile

Čudesni kompot gospođe S.

Gospodin Homer S. nema mnogo sličnosti sa glavom porodice Simpson. Osim možda jednu. Ili dve…

Gospođa S. je penzionisana nastavnica. Predavala sve predmete iz oblasti elektrotehnike. Sada gaji unučad. Gospodin S. je redovni profesor na Elektrotehničkom fakultetu. Godinama mu je posao bio jedina ljubav. A onda su došli unuci.

Gospodin S. je te večeri došao kasno s posla. Laboratorija za fizičku elektrotehniku na Elektrotehničkom fakultetu zna biti interesantna i laicima. Gospođa S. odavno više svog supruga ne čeka budna.

Čulo mirisa bi osetilo predivne tonove i da kuća nije bila u mraku. Gospodin Homer S. nije hteo da pali svetla, da ne uznemirava suprugu. Ulično svetlo je dovoljno osvetljavalo kuhinju. Mmmmmm, pun lonac izvrsnog kompota. Još uvek je topao. Gospođa S. zna koja je najbolja dobrodošlica umornom suprugu. Šolja nije nužna, a kutlača je blizu.

Nastavite sa čitanjem… “Čudesni kompot gospođe S.”

Dvadeset godina posle Fredija

Video sam ga i čuo uživo. Bio je veći nego što sve priče mogu da ispričaju.

Danas je dvadeset godina od odlaska Fredija Merkjurija na neko bolje mesto.

Harizma koju je stvorio oko sebe nastala je najpre ozbiljnim radom, a talentom tek u manjem delu. A vrhunska teatralnost, srećom, nikad nije prikrila fenomenalni glasovni kapacitet. Žmarci:

No, plašim se da smo zaboravili kakav je to autor bio. Da baš ne vadim Bohemian Rhapsody (uzgred: bohemijansku, a ne boemsku rapsodiju – istraži ko su bili Bohemijanci u Engleskoj!). Slušaj kanon koji počinje na 3:24 i traje do 5:52. Nađite mi drugi sličan primer koji može da održi pažnju slušaoca tokom dva i po minuta i platiću vam večeru.

Nastavite sa čitanjem… “Dvadeset godina posle Fredija”

Godišnjica jedne važne knjige

Prvo izdanje knjige "O poreklu vrsta" je rasprodato za jedan danNa današnji dan pre 152 godine, tačno 24. novembra 1859. godine, izašla je iz štampe knjiga “On the Origin of Species” (“O poreklu vrsta“) Charlesa Darwina. To delo je kapitalno u istoriji nauke – ne samo zbog revolucionarne teorije koja je u njoj izložena, nego i zbog reakcije koju je izazvala. U istoriji ostade zabeležena činjenica da je prvo izdanje knjige, to koje je objavljeno na današnji dan, rasprodato istog tog dana. Pobude kupaca su bile različite; navodno, većina je bila zgrožena onim što je pisalo u knjizi. Ali, takva je sudbina revolucionara u nauci.

Teorija evolucije je danas opšteprihvaćena u biologiji; nađe se tu i tamo poneki ludak koji je spreman da reskira sve oponirajući očiglednim manjkavostima (ali ne i eksplicitnim greškama!) u Darvinovoj teoriji, pa i to da ga akademska javnost ozbiljno shvati, sve tražeći neko novo objašnjenje za poreklo biljnih i životinjskih vrsta. Ali, to je gubitak vremena: te teorije nisu koherentne.

Nastavite sa čitanjem… “Godišnjica jedne važne knjige”

Šta je sledeće, o Evropo?

Dekadencija. Birokratija. Žmurenje. Skretanje pažnje. Evropska unija.

Samo da mi je znati kakav je širi plan. Mada, možda nam jednom postane jasno da su korporacije kupile sve države, pa su sad prešle na viši nivo korupcije.Evro se klati, konsenzusa nema, svi nešto mrsomude, slušamo gluposti sa pedigreom. Ovaj ovome rekao da onaj ovoga neće više varati, onaj tamo onom iza obećao da će mu skinuti s vrata onog odande, a za to vreme se oni preko puta smeju onima iza leđa i mašu nekakvim papirima ispred svih zajedno.

Da me đavo odnese ako ima ikakve greške u takvom pogledu na ono što se sada naziva Evropskom unijom i u onome što se sada dešava u njoj.

I u takvom ambijentu, gde ekonomija treba “malo da sačeka” da politika kaže to što ima, stiže nam informacija o novoj meri, da ne kažem regulativi. Elem, kako javlja britanski portal The Telegraph, ili sam samo našao informaciju baš tamo, pazi sad, proizvođačima flaširane vode je upravo zabranjeno da tvrde kako konzumiranje vode može da spreči dehidraciju.

Mislite da niste dobro pročitali? Ajmo još jednom:

Bude li neki predstavnik proizvođača flaširane vode tvrdio da konzumiranje vode sprečava dehidraciju, postoji mogućnost da zaradi dvogodišnju kaznu zatvora. Verovatno i neku globu, nisam kopao detalje…

Nema druge, pokušaćemo sa pivom. To jest, sa onim što nam prodaju kao pivo.

Birokrate su zaboravile da pomenu šta je to što može da spreči dehidraciju, a da nije voda. Bude li ih neko pitao, verovatno će se brže-bolje proglasiti nenadležnim, ili kako se to već suptilno kaže kada hoćeš da izbegneš odgovornost.

Nastavite sa čitanjem… “Šta je sledeće, o Evropo?”

Jan je oženjen

Za poslovne potrebe, email je najgori način arhiviranja podataka. Sledstveno tome, za poslovne potrebe, email je najčešći način arhiviranja podataka.

Za potrebe ove priče Jan Vennegoor of Hesselink oženio kinesku teniserku Na Li. Jednog dana pošalje ga supruga da kupi automobil. Na kredit, dakako. Novi propisi u Pekingu beneficiraju hibridne automobile, o električnim da i ne govorimo. Pa dobro, pomisli Jan Vennegoor of Hesselink. Uđe u banku, sačeka savetnika za rad sa stanovništvom, popuni obrasce (SEX? Yes please, itd). „OK, gospodine Vennegoore of Hesselinke, kreditno ste sposobni. Sačekajte da pripremim papire“, kaže savetnica ljubazno, na čemu posebno insistira uvek zabrinuta javnost. Sat i po, dva pada sistema i kilometara pešačenja od i do štampača kasnije, sve je spremno. „Evo, potpišite ovde, ovde, ovde i ovde. Popunite menicu, potpišite ovde i ovde. I ovde.“ Želim razvod, pomisli Jan Vennegoor of Hesselink i ode kući.

Pobesneli traktorista-džedaj

Priča ide ovako nekako.

Sin od Anakinovog čukunčukunčukunčukunčukunčukununuka – ili da budem precizniji, čukunčukunčukunčukunčukunčukununuk Luka Skajvokera – nije imao dece. Da li su neka kosmička zračenja uslovila da postane infertilan ili je neka druga ujdurma bila posredi, ostaće nejasno. Tek, šta će čovek, želeo je sina da bi na njega preneo Znanje, ali nije mogao da ga ima. Sudbina piše čudne priče, pa se desilo da je naišao na neko dete, siroče, kod kojeg je primetio prilično jako prisustvo Sile. Ali, to dete nisu hteli da prihvate ostali džedaji, jer su navodno osetili neki poremećaj koji je duboko usađen u nesrećno dete.

Zbog silnih rasprava, tako je sin čukunčukunčukunčukunčukunčukununuka Anakina Skajvokera – čukunčukunčukunčukunčukunčukununuk Luka Skajvokera, ako ćemo da budemo malo precizniji – zapao u nemilost džedajske zajednice. Praktično ekskomuniciran zbog toga što nije hteo da se povinuje volji većine, počeo je da se bavi zemljoradnjom u drugom selu. Rezigniran, ali zadovoljan što je bar nešto uspeo da dobije, posvetio je ostatak života odgajanju svog usvojenog sina.

Zemljoradnja nije bila za njegovo posvojče; nije se nalazio u toj delatnosti. Međutim, on je to krio od svog oca, što iz ljubavi prema njemu, što da ne bi povredio njegova već povređena osećanja. To je izazvalo probleme u poimanju i kontroli Sile. Tek, negde pod stare dane je kulminiralo: jednog dana, nesrećni sin je u naletu besa, koji nije umeo da kontroliše kako to pravi džedaji umeju, upao u džedajsku zadrugu u susednom selu sa namerom da namiri račune sa onima koji su uvredili njegovog oca i upropastili mu život.

Tu počinje naša jutrošnja priča…

 

(Tnx Borisu na ideji)