Priznajte da ovo niste gledali godinama…
Sve, sve, ali: “O, Mekrori, ne treba da ubijaš moje zerrrrrrcove!” ![]()
Klasik! ![]()
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Priznajte da ovo niste gledali godinama…
Sve, sve, ali: “O, Mekrori, ne treba da ubijaš moje zerrrrrrcove!” ![]()
Klasik! ![]()
Dok smo Ana i ja na putu, neka vama malo zasvira!
Ovo je sad nešto u stilu Radio Šapca iz sedamdesetih…
Ali da ne provociram…
Današnja je zamalo bila odložena do sutra uveče; a onda sam, po običaju, pronašao motiv sebi ispred nosa…
Tema “tekstilna tekstura” postoji kao stavka na spisku mogućih tema u projektu “jedna na dan”. Nisam o tome previše mislio, a ne bih se setio ni danas da nisam nešto čeprkao po nekom plakaru na čija vrata su bile okačene neke “klovnovske” pantalone.
To je bilo to: i tekstura i motiv boje su mi se učinili zanimljivim, pa sam štricnuo nekoliko ekspozicija. Onda sam nad njima čeprkao razne isečke, sve dok nisam došao do ovog:

Bilo je snimaka koji su možda na oko lepši, ali ovde imam zanimljiv slučaj mnogo detalja: prelom tkanine, jedan pogužvani deo, tačno vidljive teksture tkanine i detaljno jasan motiv dezena. Iskreno, ni da sam se mnogo trudio, ne znam šta bih mogao bolje da postignem. Mišn akomplišd.
Moram na put. Biću odsutan 24 sata, a za to vreme ću pokušati da snimim nešto zanimljivo u holu nekog od novosadskih fakulteta…
(Isečak)
…
– Gde je izašla?
– Izašla je u Hrapunovu. Ona je iz Petuški putovala u Hrapunovo. Ušla je u Orehovo-Zujevu, a izašla je i Hrapunovu.
– U Hrapunovu! Šta lupaš, Petre?… Ne sluđuj me, ne sluđuj… Da, da… Najvažnija misao… Ne znam zašto mi se po glavi mota Anton Čehov. A zašto – pojma nemam. Da, i Fridrih Šiler, Fridrih Šiler i Anton Čehov. A zašto – pojma nemam. Da, da… Sad mi postaje jasnije. Fridrih Šiler, kad je sedao da piše tragedije, noge je uvek spuštao u šampanjac. Tačnije, ne, nego tako. To je tajni savetnik Gete, on je kod kuće uvek bio u patikama i halatu. A ja – ne, ja sam i kod kuće bez halata; ja sam i na ulici u patikama… A šta će tu Šiler? Da, evo zašto: kad je pio votku, noge je utapao u šampanjac. Spusti noge u šampanjac i pije votku. Dobro! A Čehov je pred smrt rekao: “Hoću da popijem!” I umro je…
Petar me je, stojeći nada mnom, gledao. Ja misli sređujem, a ti – gledaj. Bio je i Hegel. Dobro se sećam: bio je i Hegel. On je govorio: “Nema razlike osim razlike u stupnju, među različitim stupnjevima u razlikama.” To jest, ako se prevede na normalan jezik: “Ko sad ne pije?”… Petre, imamo li nešto da popijemo?
– Ništa. Sve je popijeno.
– U čitavom vozu nema nikog?
– Nikog.
– Tako…
Ponovo sam se zamislio. Bile su to čudne misli. Obavijale su se oko nečega što je već u nešto bilo uvijeno. I to nešto je, takođe, bilo čudno. A duša – duša je bila teška…
…

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)
Nije za one sa slabom petljom. Ja se plašim visine i deset puta sam došao u iskušenje da prekinem gledanje. Kako god, izdržao sam. A vi ste upozoreni.
Elem, čovek se penje na vrh komunikacionog tornja visokog jedva 538,8 metara… Pih, pa to nije ni 540 metara…
Koliko god da plaćaju ovu dvojicu, nije dovoljno.
(Tnx Ajgor)
Sudeći po Tibijevom komentaru uz jednu dobru fotku na fejsbuku, nisam jedini koji je dospeo u niski registar raspoloženja za kreiranje…
Pošteno, nije problem ni u kakvoj krizi, nego je malčice zavladala nervoza uoči Aninog prijemnog ispita. Ali, da ne solim o tome: ipak se ulučila jedna sitnica.
Jasna je ljubitelj sitnih cvetnih aranžmana i kad god joj dođe žuta minuta, ona napravi neku takvu minijaturu na trpezarijskom stolu ili pored svetla u predsoblju. Tek danas, dok sam petljao nešto za trpezarijskim stolom, uočim zanimljiv detalj u vazici. Kako sam ugledao cvetić druge boje, tako sam znao šta ću i kako da uradim. I evo:

Napravio sam više ekspozicija u raznim varijantama, a sedam sam izdvojio kao prihvatljive. Malo je falilo da zapadnem u spin neodlučnosti, pa sam brže-bolje izdvojio fotku koja bojom sepije možda i nije najbolja među izvedenim radovima, ali kompozicija je valjana, a dopalo mi se i to što sam zgodnim uglom upadnog svetla uspeo da anuliram senke cvetova. Prosto da ne poverujete šta se sve može izvesti sa najobičnijom baterijskom lampom.
Uglavnom, mišn akomplišd.
(Isečak)
…Žena u crnom od glave do pete, stajala je uz prozor i nezainteresovana gledala maglu, na usta je pritiskala maramicu sa čipkom. “Ista pesma – kopija “Neutešne nesreće”, tvoja kopija, Jerofejev” – pomislio sam u sebi.
Tiho, na prstima, da ne razbijem začaranost, prišao sam joj za leđa i pritajio se. Žena je plakala…
Evo! Čovek se osamljuje da bi plakao.
Ali iskonski on nije sam. Kad čovek plače, on jednostavno ne želi da neko bude svedok njegovih suza. I u pravu je, jer ima li na svetu nešto uzvišenije od neutešivosti?… O, kad bi se sad moglo reći nešto tako – da linu suze iz očiju svih majki, da se u žalosnu crninu uviju i dvorci i kolibe, i klasici i auli!…
Šta da joj kažem?
– Kneginjo – pozvao sam je tiho.
– Šta hoćeš? – odazvala se kneginja zagledana kroz prozor.
– Ništa. S leđa ti se vidi usna harmonika, eto šta…
– Ne lupaj u snu, mali. To nije harmonika, to je nos… Bolje sedi i ćuti, kao mudar ćeš proći…
To meni – u mom položaju – da ćutim! Meni, koji sam išao kroz vagone tražeći odgonetke zagonetki! Šteta što sam zaboravio kakva je to zagonetka, ali se sećam da je nešto važno… Uostalom, neka, setiću se posle… Žena plače, a to je mnogo važnije… Barabe! Pretvorili ste moju zemlju u najsramniji pakao – i suze se kriju od ljudi, a smeh se pokazuje!… Bedne hulje! Ljudima niste ostavili ništa osim “tuge” i “straha”, i posle toga smeh im je javan, a suze su zaboravljene!…
…

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)
Pogledajte sjajni kratki animirani film o naravi jednog prosečnog korisnika računara.
Najčešća frustracija u ovom veku je očekivanje korisnika da će mu tehnologija doneti neki vid blagostanja, zadovoljstva ili barem zabave. Kad stvari krenu po zlu, dešava se svašta…
Izuzetno ostvarenje. Nemojte mene kriviti što se ovo pojavljuje u ponedeljak ujutru: tako se namestilo. Možda je namerno, možda slučajno, ali kako god okreneš, desilo se…
Ovo je bio jedan od onih dana kad se ništa ne da, pa nisam ni pritiskao.
Zapravo, ako sam i dao sebi u zadatak da se malo opustim tokom dana, nisam očekivao da će baš dve male foto-sesije ispasti toliko neuspešne da dam ih odbacio u potpunosti. Uveče mi je nešto palo na pamet, pa sam večernju scenu svoje ulice pokušao da izvedem iz ruke – zapravo, sa aparatom naslonjenim na drvo.

Imao sam ideju da napravim kombinaciju auta parkiranog na travi (kako i inače parkiram poslednjih 11 godina, ispod oraha koji je moj pokojni otac zasadio), znaka parkinga u drugom planu i praznog parkinga iza njega. No, barabe su opet iskrivile znak, a svetla svakako nije bilo dovoljno, pa sam na kraju odustao od prvobitnog aranžmana.
Dakako, fotka je nebitna, osim kao podsetnik da pokušam da napravim nešto iole zanimljivo iz ovih elemenata scene, što sad nije uspelo… A nisam se obaška ni trudio: mišn not akomplišd.
Retoričko pitanje glasi: ima li smisla preskakati fotku dana kad baš ničeg pametnog nema ili sam mogao da izvučem neku scenu od juče ili pre nekoliko dana?… Možda je i održavanje dnevne discipline dovoljno za uspeh projekta? Ili nije?… Pošteno, nisam bogzna koliko mnogo razmišljao na tu temu.
(Isečak)
…
Iskočio sam na platformu i pogledao desno: na oznojanom staklu je lepo i jasno napisano “…”. Pogledao sam levo: tamo je takođe bilo napisano “…”.
Bože, uhvatio sam se za glavu i vratio se u vagon, ponovo sam zanemeo i počeo šetati po njemu…
“Čekaj, čekaj… Seti se, Venjička, sve vreme od Moskve sedeo si sa leve strane prema kretanju voza, a sve brkajlije, svi Mitriči, svi dekabristi, sedeli su na desnoj strani. Znači, ako si na dobrom putu, tvoj kovčežić mora biti na levoj strani u odnosu na kretanje voza. Vidiš kako je to jednostavno!…”
Pošao sam po vagonu tražeći kovčežić – kovčežića nigde nije bilo, ni na levoj ni na desnoj strani.
Gde je moj kovčežić?
“Pa dobro, dobro, Venja, smiri se. Neka. Kovčežić – glupost, kasnije ćeš ga potražiti. Pre svega, utvrdi kuda putuješ. A tek posle toga traži svoj kovčežić. Prvo uhvati svoju misao – tek posle toga traži svoj kovčežić. Misao ili milion? Naravno, prvo misao, a zatim milion.”
“Plemenit si, Venja. Popij ostatak svoje kubanske zato što si plemenit.”
I, zabacio sam glavu ispijajući ostatak. I – razišla se tama u koju sam bio zaronjen, i svitalo je iz dubine duše i razuma; zasvetlucali su bleskovi, blesak za svaki gutljaj, gutljaj za svaki blesak.
…

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)