Američka vojska, normalno, ima i orkestre. No, draže joj je da koristi “instrumente” kojima je vičnija, pa se slobodno može reći da se ovaj ogromni bend nalazi na svetskoj turneji već nekoliko desetina godina. Mogli bismo toj turneji da damo i prigodno ime. Recimo, Democracy World Tour, a lista zvaničnih i nezvaničkih gostovanja je povelika – počelo je 1950. godine u Koreji, nastavila se u Gvatemali, Indoneziji i Kubi, a u novije vreme svakodnevno pratimo šta se dešava u Iraku, Libiji ili Siriji.
Svraćali su i do nas 1999. godine, ali je bolje to da ne pominjem.
Postoji grupa pametnih i učenih ljudi iz raznih naučnih disciplina koja je izmislila sat koji upozorava na to koliko nam je ostalo vremena da živimo na ovoj našoj divnoj planeti. Njihova namera nije da nas plaše, već da argumentovano upozore one koji odlučuju o svemu u naše ime da se uzmu u pamet. Na žalost, izgleda mi da njihovi apeli ne dopiru do odgovornih, a čini mi se da negde pročitah da njihov sat pokazuje da je 5 do 12, možda i manje…
Ostaje nam samo da se pomolimo.
Najzad, kada zagusti, čak i najvećim ateistima izleti ona dobro poznata: pomozi, Bože!
Kako razmišljate o muzici koja je stvorena pre četiri decenije, pa i više, a pretekla je do današnjih dana, jednako čvrsta kao prvog dana? Recimo, da li dozvoljavate sebi da se neki čuveni albumi dragih grupa pretvore u svojevrsne spomenike kulture (pri čemu neki od njih to svakako jesu!) , čime bi postali, šta ja znam, recimo nedodirljivi, neobjašnjivi i van prava da im se ospori bilo šta? Činite li išta da sprečite idolatriju koja može nastati zbog nekritičkog tumačenja autorskog dela? Nalazite li za shodno da ipak zavirite iza zavese, možda da biste bolje razumeli proces nastajanja ili da biste uz pomoć neke informacije došli do više takve muzike? Najzad, vraćate li se tim delima kao vikend-istraživač ili pak kao slušalac željan dobrih nota?
Razlog što vas sve ovo pitam je prost: u nebrojeno mnogo prilika sam bio svedok raznih reakcija na velike albume rock’n’rolla koje mogu da se podvedu pod neke od opisanih pristupa.
Често користим три рндалице, о двема сам већ писао (она за музику и она за фотке) а трећа је на овој страни. Нанела ми је сопствени стари чланак о позамантерији градској, па сам се сетио да нисам престао да се бавим њом. Томе, у ствари, нема краја.
Јер кад почнете да је примећујете, нећете никад престати. Не само што сви ти стубови, стубићи, ограде, опшиви, ивичњаци, жардињере, бетонске кугле (оне што изигравају антитенковске препреке да вам се не би паркирали на травњак) неће нестати из видокруга ако престанете да их примећујете, него нећете ни моћи да их не приметите. Тако, например, кад сам пожелео да ухватим овај урбани дим (ко га је урбао, рука му се позлатила)…
…не да нисам могао да избегнем околну гвожђурију, него сам схватио да без ње фотка нема смисла. Јер.
Verujem da je većina ovde prisutnih poslednjih meseci pročitala veliki broj tekstova o zlom i moćnom holivudskom producentu koji je (mal)tretirao brojne glumice, starlete i ostalu boraniju… I to je trajalo, jelte, decenijama. A one su, jadnice, ćutale sve u nadi da će se ogrebati za neku novu ulogu ili poslić.
I’m slick as a dealer in a green eyeshade
Aces up his sleeve and he’s not afraid
The mayor and his uniformed monkeys have been well paid
Odavno se kanim da vam ukažem na čoveka koji nam nekako uvek prolazi ispod radara. Bruce Cockburn (čita se ‘Koburn’) je kanadski folk-rock virtuoz na gitari i spada u onu klasu muzičara za koje imam običaj da koristim frazu “zbunjuje me”. Da bih vam objasnio zašto tako mislim, moraću tu misao da razložim na proste činioce. Ali, da ne zaboravimo najvažnije: muziku.
Celtic Connections festival je počeo da se održava od sredine devedesetih u Glazgovu sa generalnom idejom da se deca i mladi upoznaju sa tradicionalnom muzikom. Vremenom, pretvorio se u svojevrsnu paradu folka, roots i world muzike sa brojnim radionicama i tribinama. Uopšte ne sumnjam da je odlazak na ovaj festival veličanstveno iskustvo, a potajno se nadam da će se, jednoga dana, nešto slično desiti i kod nas.
Nemojte se zamlaćivati pitanjem tehničke podrške. To je nevažno za ideju.
Antonio Vivaldi (1678–1741) jedno je od najznačajnijih imena barokne muzike, svakako najveći kompozitor italijanskog baroka. Kao odličan vioinist i nadasve plodan kompozitor, doživeo je neverovatnu popularnost u Evropi i zarađivao više nego solidno putujući i muzicirajući čak i po dvorovima, daleko od rodne Venecije. Međutim, pred kraj života je pao u zaborav i siromaštvo iz bizarnog razloga – nije dozvoljavao da se njegova dela štampaju, jer nije mogao da zaštiti autorska prava. Ostao je zaboravljen van uskih muzikoloških krugova sve do perioda između dva svetska rata u 20. veku, kada njegova dela ponovo dospevaju u žižu.
Smatra se da je Vivaldi zastupao krajnje progresivne ideje, ponekad igrajući na samoj granici prihvatljivosti za muziku tog doba. Zbog velike popularnosti, to je za posledicu imalo značajan uticaj na druge kompozitore tog vremena, što je neposredno dovelo do razvoja tzv. klasičnog perioda u muzici.
Ne mogu da ne primetim izvesnu paralelu sa onim ogrankom rock muzike koji danas nazivamo progresivni rock.
Baš tako: ta muzika je bila vrlo popularna u svom vremenu, uskoro zaboravljena na tržištu, da bi se najzad vratila i trajno ostala zahvaljujući prepoznavanju izuzetnog uticaja koji je ostavila.
Vozačku dozvolu imam od 1992. godine. Početak jeseni. Ali sam putničkim vozilima počeo da upravljam početkom proleća. Devet godina ranije.
Prva dozvola vremenski ograničena na tri godine. Prihvatio to bez problema. Stepen miopije kojim sam kasnije “regulisao vojnu obavezu” uslovio je da češće zanavljam vozačku. Međutim, to zanavljanje nije puka formalnost (ova taksa, ona taksa, eventualno nova slika) kao što je imao bilo ko od mojih vršnjaka koji su već dobili svoju permis de conduire.
Pre svakog produženja dozvole morao sam da prođem lekarski pregled. Ne samo očni, nego kompletan. Psiholog, psihijatar, oftalmolog, lekar opšte prakse, koji na koncu svega i lupi onaj pečat “uz ograničenje da nosi naočare”. Prvih tri-četiri navrata na tri godine, kasnije na pet.
Naravno, trajanje međunarodne dozvole “prati” trajanje redovne dozvole.
Kada se pomene termin “južnjački rock”, prva asocijacija svima nama je The Allman Brothers Band, druga Lynyrd Skynyrd ili Little Feat, a za dalje bismo se češkali po glavi. The Outlaws je dugovečna južnjačka grupa (počeli su sa ozbiljnim radom još 1967. godine) koja nikada nije postigla veliki uspeh poput pomenutih, ali je imala nekoliko velikih hitova i rado je viđena i slušana od strane onih koji vole ovakvu muziku.