Utovar nedeljom, 6. decembar

A sad: ciljna ravnina benaste 2015. godine. Baš da vidimo kakvo nam finale spremaju na poligrafskom testiranju.

Da li je ova nedelja bila dovoljan dokaz da brzina protoka informacija lako amnestira sve one koji su predmet tih informacija u bilo kom kontekstu? Shvatate li vi uopšte koliko je dobro iskalibrisan medijski prostor? Kalibracija je važna stvar za precizno merenje, precizno kretanje, precizno gledanje i precizno laganje. Ako ne znate kako se kalibrišu vage, busole, durbini i poligrafi, loše ćete proći. Ključ je u tome da budete strpljivi, pa ćete naučiti sve što treba. Obaška što kalibrisanjem dajte kontekst informacijama i zato je važno da kalibraciju obavite vi, a ne ne ko drugi u vaše ime.

Važno je da i vi svakodnevno trenirate izazivanje empatije, baš kao što to rade oni ljudi koji imaju profesionalnu potrebu ili obavezu da lažu, a njihova imena znaju svi. Ali nisu ti ljudi tome krivi, jer oni nisu nikad ničemu krivi, nego su krivi svi ostali. Vi ste krivi. Da, vi.

Teško je

Tema je teška i preteška, a danas je nedelja, ručak samo što nije, već je tri dana prošlo otkako se Etna probudila i mi smo sad u sosu što smo pred vama načeli pretešku temu. Ali, vi ste tome krivi: stalno imate neka očekivanja, a lepo smo vas odavno upozorili da odbacite svaku nadu… uh, ne… k-hm… da odbacite svako očekivanje – svi vi koji ulazite ovde. Kao što reče onaj rasejani profa “milion puta sam vam rekao da ne preterujete”, tako smo vam i mi stotinu puta rekli da ste sami krivi što se izlažete Kalibrisanima u raznim medijima. Sklonite se, pobogu, pa to je gore od promaje!

A onda...I mi smo se pomalo umorili od natezanja tema, jer mnogo je slađe dremati nego se baviti teškim temama. Pa ćemo zato danas da prekršimo davno dato obećanje da vam se nikad nećemo obraćati kao kopirajteri. E, pa ‘oćemo. Da ne bude zabune: nećemo postati kopirajteri, nego… Mimikrija, znate ono kad đavo kaže “Pa ono je bio reklamni spot, Bile!” ili kad se lovac sakrije u žbun pa zviždi kao kupus u nameri da ulovi zeca. E, tako nekako.

Razumećete usput.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 6. decembar”

Utovar nedeljom, 29. novembar

Volite li slikovnice? Slikovnice su prava stvar. Svašta čovek nauči iz njih.

Ne, ne...Konotacije današnjeg datuma još uvek vibriraju u sinapsama onog dela naroda koji ne razume kakva je razlika između horde i nacije. Štaviše, i dan danas da uhvatite nekog starijeg od 40 godina i pitate ga koje godine je proglašena republika, on će vam reći da je to bilo 29. novembra 1943. godine u Jajcu, a ne 29. novembra 1945. godine u Beogradu. Tako je možda moralo biti: valjalo je tih posleratnih godina istovremeno opismeniti onaj deo naroda kojem nije bilo stalo da razume značaj postojanja nacije i još im utuviti da istorija ne pamti ništa drugo osim jednopartijskog sistema, orijentisanog na san o komunizmu, i revolucije koja je rešavala samo pitanja eliminacije okupatora. A to što je zapad uslovio pomoć Titu odlaganjem rasprave o državnom uređenju za period posle rata možda je čak i ubrzalo proces eliminacije neistomišljenika, bez suđenja, što je bilo prikladno prikriveno poštenom raspodelom budućeg ličnog mišljenja u kojem ti neistomišljenici nisu nikada ni postojali.

Ostao je neki čudni eho koji je u ljudima izazivao nelagodu. Bila je potrebna jača vibracija: agrarna reforma i samoupravljanje su završili posao. A opametio se čak i Krleža, koji je svojim govorom u Ljubljani efikasno ukinuo sposobnost koherentnog mišljenja i trasirao stazu onome što se posle zvalo “poštena inteligencija”. A šta je bilo posle, sad više i nije tako važno, pogotovo ako prihvatite izgovor da je ono onda bilo jednoumlje.

MagaracE, vidite: baš u tome je zajeb. Kada je narod nesposoban da evoluira u naciju, onda je jednoumlje, po svoj prilici, jedini efikasan način održavanja sistema. Obznana ili socijalizam, svejedno, Gradiška ili Goli otok, isto se hvata. I niko od vas nije tražio da volite jedno ili drugo od ta dva rešenja, već samo da funkcionišete u okviru onog sistema u kojem imate baksuz da živite.

Ali bilo bi lepo kada biste makar na trenutak prepoznali da je čak i jednoumlje bolje od bezumlja.

A ako ste upravo zaustili da pitate u čemu je razlika, reći ćemo vam i to: u jednoumlju ima da radite ono šta vam se kaže. U bezumlju nemate šta da radite.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 29. novembar”

A u međuvremenu…

Džordž Fara iznenada progovori: “Molim vas da svi sednete. Mislim da smo predaleko otišli. Hajde, nema potrebe da izgledate tako ljuti, gradonačelniče Hardine, niko od nas nije veleizdajnik.”

“U to me tek morate ubediti.”

Fara se blago osmehnu. “I sami znate da tako ne mislite. Dozvolite mi da nešto kažem.”

Njegove lukave očice se napola zaklopiše, a na glatkoj površini brade presijavao mu se znoj. “Nema svrhe kriti da je Odbor došao do zaključka da se pravo rešenje anakreonskog problema nalazi u onome što će biti obelodanjeno kada se kroz šest dana otvori Kripta.”

“Je li to vaš doprinos ovom pitanju?”

“Da.”

“Da ništa ne preduzimamo, je li tako, već da u tihom spokojstvu i sa punim poverenjem čekamo da deus ex machina iskoči iz Kripte?”

“Ukoliko je lišimo vaše emocionalne frazeologije, upravo bi to bila ideja.”

jedan

Nastavite sa čitanjem… “A u međuvremenu…”

Utovar nedeljom, 22. novembar

Optuživanje svih muslimana za postojanje terorista bi bilo isto kao da optužite sve muzičare za postojanje Justina Biebera.

Današnji utovar nije onakav kakvim biste ga vi hteli. Nemajući kud, napunili smo ga sadržajima koje je neko drugi izmislio, a mi ovde sad samo lopatom prenosimo te sadržaje vama, kiteći se tuđim perjem.

Ali – da malo zastanemo: kakav je to utovar koji biste vi hteli? Da li biste bili spremni da sklopite neki takav?

U zemlji u kojoj se samocenzurišu čak i pozorišne predstave spremljene sa dramskim tekstovima starim 400 godina, poziv na nekakvo uključivanje mozga kao predmet odbrane od ludila više ne pomaže. Ako želite da ostanete slepci, niko nema prava da vam tu želju brani.

Brojgel

A ako bismo vas pozvali da uzmete motke, da ih zamočite u govna i da krenete da rušite samodršca, verovatno bi nas sproveli na kaficu u najbližu ekspozituru Ministarstva unutrašnjih poslova. A mi ne volimo da idemo na kafu na takva mesta, pa vas zato nećemo pozvati da uzmete motke, zamočite ih u govna i krenete da rušite samodršca.

Najzad, ovo je demokratska zemlja, pravna država i tako to: sami ste ga izabrali, sad ga sami i trpite do isteka mandata.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 22. novembar”

Muzika jeste, nemuzika nije

Ma idi, očekujemo od muzičara kao da su vanbračna deca Zevsa, Izide i Bude

Stara Marfijeva podgovorka kaže da je bolje da rezultati nekog posla liče na nešto nego da ne liče ni na šta. Nije se baš proslavio, taj Marfi, ovom dosetkom jer ima poslova koje je mnogo bolje ne počinjati ako im je cilj da na kraju tek liče na nešto. Recimo, ona glupa staklena piramida u Parizu. Razumem, doduše, da se spektakularnost zgrade pravljene u obliku knjige da bi se u nju stavila biblioteka upravo pojačava poređenjem sa nečim tako seljački (na način kojim Crni Guja izgovara reč peasent) kičastim, pa mi se opet čini da to nije bio razlog njenog nesrećnog piramidalnog postojanja.

Nastavak priče, svakako, neće imati nikakve veze sa zgradama, pa bi stoga valjalo pustiti neku muziku, zavaravanja čitaoca radi. Valjalo bi, ali ne danas.

Evropska komisija za govnjave standarde i merenja

Nastavite sa čitanjem… “Muzika jeste, nemuzika nije”

Dve vrste vrednosti

Danas je vreme za sejanje pesimizma

U svojoj knjizi “Ovaj svet može da bude bolji” neugodni Janis Varufakis piše:

Predvečerje na ostrvu Egini. Leto je. Sediš na našoj terasi zagledana u crveno Sunce, koje tone u more. Da sam tada došao i počeo da ti pričam o nekoj svojoj besmislici, naljutila bi se što ti kvarim trenutak.

Iste večeri, nešto kasnije, večerali smo sa prijateljima u okolini Maratona. Tvoj drug Paris je bio inspirisan – svi se smejemo njegovim vicevima. Čak i ti, koja si tako stroga.

A onda te kapetan Kostas, koji pristaje svojim ribarskim čamcem tik do taverne, moli za uslugu. Sidro mu se zaglavilo negde na dnu, a lanac je pukao dok je pokušao da ga izvuče. “Ne bilo ti zapoveđeno”, kaže ti, “pošto znam koliko voliš da roniš, da li bi mogla da zaroniš i zakačiš sidro za ovo uže? Sam bih to uradio, ali me ova reuma danas ubija.” “Naravno”, odgovaraš mu ne gubeći priliku da postaneš “junakinja dana” i, sva ponosna, skačeš u more.

Dok se još nismo ohladili od ovih reči, brzo jedna muzika:

Nastavite sa čitanjem… “Dve vrste vrednosti”

Neznam ja tog Anštajna

Do you know? Don’t you wonder?
What’s going on down under you

Pošteno govoreći, ne poznajem nikoga ko govori „ne znam“, „ne mogu“, „ne smem“. I prilično sam siguran da takav neko u ovoj našoj, ili čija li je već, despotiji ne postoji. Součimo se sa praktičnom činjenicom da svi govorimo „neznam“, „nemogu“, „nesmem“. Ovo suočavanje čoveku hladnu jezu uz kičmu šalje ako se seti oca svih pravopisa ovog našeg, pa šta god to značilo, jezika, pravila svih pravila: „Piši kao što govoriš!“

Negde između Vukovog ukamenuklesanog zakona i nas, živih korisnika ugnezdio se Pravopis sprskog jezika, evo u šestom izdanju iz 2013. godine, koji mastiljavim olovčicama dopisuju sede glave Srpske akademije nauka i umetnosti, što svaki odlazak na pijacu vide kao njegovanovsko hodočašće, svojevrsnu potvrdu uverenja da je jezik komplikovana stvar koja se mora više i više zapetljavati i generalizovati. Ili je ipak obratno, pa se između jednog praktičnog uputstva o pisanju i nas, živih korisnika ugnezdilo nekakvo (sada već polu)religijsko pravilo davno umrlog invalida sa mesijanskim sindromom.

Dalje ćemo da bistrimo ovu dilemu, nego samo da čunemo jednu pesmu… Koju smo čuli i ranije… Ili nismo…

Nastavite sa čitanjem… “Neznam ja tog Anštajna”

Utovar nedeljom, 15. novembar

Može li dalje ovako? Glupo je i pitati, jer i glupan zna odgovor.

Htedoste nešto reći? Htedoste ućutati? Nemir vam je u grudima, ne znate kako da izrazite to, peče vas taj neizdrž, a nemate ni najmanju ideju kako da rešite taj grč?

Pariz, svetTa strašna (i, da se razumemo, nerešiva) nelagoda je samo dokaz da ste normalan čovek, verovatno ste željni da gledate svoja posla i da ne smetate svetu da se okreće, zadovoljni što možete da se probudite sutra imajući iste brige i istu sreću kao i juče. Kao normalan čovek, ne možete da razumete bezumnost nijednog terorističkog akta, ma gde se on desio. Zapravo, uopšte ne možete da razumete nijednu nasilnu smrt, ma bila ona čak i legitimna, poput izvršenja kazne ili pada u borbi dve vojske prsa u prsa. Smrt je kraj metafizike, pa ponestaje i to alternativno sredstvo za objašnjavanje pojava tamo gde je fizika odavno rekla laku noć. A nasilna smrt slučajno odabrane grupe ljudi u tako besmislenom činu kao što je teroristički akt nije samo kraj metafizike, već i kraj svake smislene misli ili reči.

Nažalost, nije se erupcija zla završila strašnim vestima iz Pariza. Nastavila se tokom subote na raznim forumima, društvenim mrežama i inim online resursima, gde su neki čudni i, nažalost, brojni ljudi pozivali na nekakvu božansku pravdu uspostavljenu negde na Balkanu kao opravdanje za ono što se u petak uveče desilo u Parizu. Preskočićemo gađenje koje smo osetili zbog takvog manira tih iza ekrana skrivenih, ponekad udobnošću anonimnosti uzjebanih komentatora. Podsetićemo čestitog čitaoca na jednu prostu stvar.

Nije to Francuska napadnuta. Napadnut je svet u kojem živite vi, vaša deca, vaši prijatelji i deca vaših prijatelja. Napadnut je način života koji svakome dopušta da radi šta hoće i priča šta hoće, e do mere slobode i prava drugih u istom životnom prostoru. Napadnuto je čak i pravo nekih dupeglavaca da izgovore ili napišu takvu glupost kao što je nekakva nazovi-pravda što je barem 120 nevinih ljudi izgubilo život u bezumnom činu najagresivnijeg zamislivog oblika nametanja sopstvenog mišljenja.

Stadion

Ljudima bez savesti je teško pomoći, jer oni sami sebi ne žele da pomognu.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 15. novembar”

Biografija čini čoveka

Big birds fying across he sky
Throwing shadows on our eyes
Leave us
Helpless

Zamislite to: čovek se rodi, bavi se, čini. U nekom trenutku se okrene iza sebe, obično jer mu traže da rezimira svoje trajanje. Ono što u tom trenutku čovek učini, način na koji sebe kompresuje u prostor oivičen formatom praznog papira, njegova je esencija, pa šta god to značilo.

Nešto iskusniji, ako razumete ovu igru reči, čitaoci muškog pola će se možda (sic!) setiti da su prvo suočavanje sa ovim problemom doživeli na regrutaciji. Naime, tamo se očekivalo da se u pismenoj formi odgovori na dva bezobrazna pitanja: 1) Ko sam ja i 2) Šta bih želeo da budem. Tačan odgovor na prvo pitanje je, svakako, ime i prezime, a na drugo će posao završiti bilo šta iz palete zanimanja Fonda za zapošljavanje. Međutim, jedno je vojska, a sasvim drugo stvaran život – što valjda znaju svi osim vojske.

Sada je vreme da konačno izgovorim šta sam naumio – ali, ipak, da pustim jednu razbistravajuću muziku:

Nastavite sa čitanjem… “Biografija čini čoveka”