Najskuplja fotografija na svetu

Danas ću da vam demonstriram razliku između ludaka i ekscentrika…

Pogledajte ovu fotku:

Slika se zove "Rhein II", autor je Andreas Gursky, a za cenu ne pitajte...

Ime ove fotografije je “Rhein II”, a autor je Andreas Gursky. Dimenzije su poprilične, negde oko 180×360 cm, a rad je izveden kao štampa namonitirana na tablu od pleksiglasa.

Sad zamislite da je fotka izložena na prodaju. Koliko biste love izuli za nju? Što se mene tiče, ja bih je propustio i potražio nešto zanimljivije.

Međutim, Gursky je stekao reputaciju među ekscentričnim kupcima umetnina° i već nekoliko puta je obarao rekorde dostignute cene za svoje radove. Uglavnom, za ovu simpatičnu kompoziciju horizontalnih linija i dve boje neko je u aukcijskoj kući Christie’s prošlog utorka istresao sumu od 4.338.500 USD (ako laže koza, ne laže rog). I to je opet rekordna cena ikada plaćena za neku fotografiju.

Kuku i lele.

 

__________
° Što reče neko: “Nisam ja lud; ja imam više para nego što mogu da potrošim, pa zbog toga ne mogu da budem kvalifikovan kao ludak. Ja sam ekscentrik.” Kako kaže Gugao, ima bar stotinu različitih izvora te izjave.

Robin Vilijams i Koko

Jeste li čuli za gorilu Koko? Ona razume engleski, a sama komunicira tako što koristi oko hiljadu znakova (što je čini inteligentnijom od mnogih političara). Uglavnom, o ovoj ženki gorile možete naučiti više na matičnom sajtu, a ovde ide samo jedan detalj: glumac Robin Williams joj je došao u posetu i baš su se lepo ispričali.

To je, verovatno, bilo fantastično iskustvo. Za Koko, htedoh reći. Robin Vilijams jeste dobar glumac, ali on više voli da se majmuniše nego da glumi ozbiljno. Zato to ovde ide tako prirodno.

(Via)

Ješćemo mi rižu, i to jednim štapićem

Citat dana dolazi od nekog kome su iznosi kojima Evropa barata verovatno smešni. Elem, u intervjuu za Al Jazeera TV, Jin Liquin, predsednik nadzornog odbora kineskog državnog fonda, rekao je sledeće za sadašnju krizu u Evropi:

...a Kinezi šaku riže, pa im dosta!...

 

Ako se osvrnemo na nevolje koje su se desile u Evropskim zemljama, mislim da su one čist rezultat akumuliranih problema njihovog društva blagostanja. Mislim da su im zakoni o radu zastareli – zakoni koji podstiču lenjost, indolenciju – pre nego naporan rad. Njihov podsticajni sistem je potpuna besmislica.

 

 

Sad je pravi trenutak, kao nikada pre, da se uplašite. Da se jako uplašite.

(Tnx Nenad via Google+)

Da uporedimo tri reklame…

Prvo da vidimo kako je to nekad radila Zastava…

A onda klasik nad klasicima: Trabant.

A onda da vidimo kako to danas radi Chevrolet.

Skoro isto, a?

Ako nemate ništa protiv, predložio bih vam da pogledate ovu verziju video klipa (HD1080) u punoj rezoluciji ekrana. Kad pustite klip, pritisnite F11. I zagnjurite u nebo.

Imate li favorita među ove tri reklame? Mislim da je Stojadin koji izigrava verno kuče nenadmašan! Dog face

Zla reka Arno

Tužna godišnjica… Nadam se, s poukom.

Na današnji dan pre 45 godina, 4. novembra 1966. godine, reka Arno je napravila cirkus po Firenci. Reka se izlila oko 6,7 metara iznad nominalnog vodostaja i napravila poplavu kakva se na nekom mestu kraj reke dešava možda jednom u hiljadu godina. Poenta je u tome što nije smelo da se desi sve ono što se desilo tada…

Imam fotke obeležja nivoa poplave koje sam načinio kad smo se Jasna i ja prošlog januara zadržali u Firenci nekoliko sati.

Crta nivoa poplave u Firenci, 4. novembra 1966.

Evo i krupnog plana:

"Voda Arna je stigla do ovde 4. novembra 1966."

Kažu da su vrata krstionice pored bazilike Santa Maria del Fiore (poznate kao Il Duomo, ona katedrala koja čini siluetu Firence prepoznatljivom) plivala po trgu…

Kuće i stanovi su nekako sređeni. Ali, Firenca je grad-muzej, svetski centar renesanse. U nepažnji čuvara blaga, propalo je na stotine umetničkih dela i na hiljade neprocenjivo vrednih knjiga. Nije mi jasno kako su mogli da dozvole takav javašluk: morao je i onda da postoji plan zaštite tog blaga, kao što danas izvesno postoji…

Skupa škola.

Časovnik za sledećih deset hiljada godina

U srcu planine Sijera Diablo u zapadnom Teksasu, jedan časovnik sam sebe navija i koriguje. Čak odzvonjava neponovljive neponovljene melodije. I to je zamišljeno da bude tako sledećih 10.000 godina…

Sat za deset milenijuma? Gde ćemo tada biti? KAKVI ćemo tada biti?“Da li smo dobri preci?”, zapitao se autor ovog projekta. “Možemo li da učinimo nešto da čovečanstvo doživi potrebu opstanka kao izazov?”

Ova pitanja su dovela do toga da Danny Hillis pozove nekolicinu prijatelja da učestvuju u projektu spektakularnih razmera. Nakon što je 1996. godine osnovan Long Now Foundation, neprofitno udruženje koje ima za cilj da potakne čovečanstvo da razmišlja na duge staze, na red je došla izrada vrhunskog simbola: bio bi to časovnik koji će raditi sledećih deset hiljada godina!

Prototip “sobne” veličine je bio završen 1999. godine i danas se nalazi u muzeju. Prototip je dokazao da pet principa na kojima je projekat zasnovan mogu da opstanu, što je bio znak za početak gradnje sata u punoj veličini.

Jezgro mehanizma sata "Long Now"; predstavljena je veličina u odnosu na čoveka.Sat u punoj veličini zauzima celo jedno grotlo u planini. I kakav je to sat! Sam se navija (mada mu pomoć ljudi nije na odmet), sam se kalibriše prema solarnom podnevu, svakog dana odsvira novu melodiju, “kukavica” obeleži samo ulazak u novi milenijum… Zaista pravljen da potraje, veliki časovnik The Long Now je već u funkciji u planini Sijera Diablo u Teksasu i moguće je posetiti ga. To, inače, zahteva malo veći napor, jer se ta čudna instalacija nalazi van domašaja svakodnevnog života i dostupna je samo najupornijima.

Možemo samo da pretpostavimo kakav je to doživljaj. Priču o tome možete naći na bogato opremljenom sajtu posvećenom ovom projektu.

Ako ikad poželite da napravite ovakav sat, znajte da su planovi originalnog sata javno dostupni: možete besplatno preuzeti PDF sa matičnog sajta fondacije. U međuvremenu, fondacija ide dalje. U planu je izgradnja još jednog desetomilenijumskog sata u srcu planine u Nevadi. Rosetta Project je inicijativa za gradnju globalne biblioteke sveukupnog korpusa jezika sveta.

(Tnx Dejan)

Tražili ste, gledajte

FBI je toliko drndao čoveka da je on na kraju odlučio da im pruži sve što bi mogli da traže, pa i više od toga…

Greškom birokratije, Hasan Elahi, državljanin SAD koji putuje mnogo i po državi i van nje, bio je stavljen na listu za praćenje potencijalnih terorista. Bila je 2002. godina i neki Čvorovići Amerike su sumnjali i u rođenu mater, a kamoli u tamnoputog lika čije ime asocira na bliskoistočnog sumnjivca…

Posle nekoliko sati drndanja na aerodromu, pustili su ga. Onda su ga opet drndali, čak stavljali nekoliko puta na poligraf, da bi ga posle ko zna koliko izgubljenih sati obavestili da je sve u redu… Što je čovek znao od početka. A onda, da bi postupio preventivno, tražio je savet of kancelarije FBI da mu da preporuke o sledećim kretanjima. Rekoše mu da treba to i to, a on je onda izabrao da beleži sve. Prosto i jednostavno, sve.

elahi

Taj groteskni zahvat se pretvorio u još groteskniji, svojevrsni reverzno-orvelovski umetnički projekat foto-beleženja svih detalja u toku dana koje Elahi preživljava. Fotografije se aftamacki šalju na njegov sajt, na kome do sada ima oko 46.000 fotografija…

No, ovaj projekat je pobudio neke nove, zanimljive konotacije. O tim perspektivama, koje neki ljudi izgleda baš i ne prepoznaju iako su njihov deo, Mr Elahi govori na predavanju na konferenciji TED koje je održano jula ove godine, a postavljeno na sajt konferencije upravo u danu za nama. Pogledajte to predavanje; nadam se da vam nedostatak prevoda neće predstavljati smetnju.

Dokle će tako, vrag će ga znati. Tek, živo me zanima šta FBI misli o njegovoj ideji da bi svako mogao to da proba. Pa neka se ljudi zabavljaju – ako im ceo sigurnosni sistem ne kolabira pod količinom informacija…

Rovarite i sami malo online, naći ćete još zanimljivih članaka o ovom zanimljivom čoveku i čudnom projektu koji on uporno vodi već punih osam godina.

Bizarna godišnjica: Carska bomba

Danas je tačno pola veka kako je tresnula najveća eksplozivna naprava u istoriji. Ne ponovilo se.

Pečurka Carske bombe je dostigla visinu od 64 kmDana 30. oktobra 1961, neki minut pre podneva po lokalnom vremenu, negde na ostrvu Nova Zemlja u Severnom ledenom okeanu, Sovjetski Savez je detonirao termonuklearnu bombu jačine 50 megatona, što je najjača detonacija u istoriji ljudskog roda.

Vatrena lopta je dostigla prečnik od 8 km. Udarni talas je izazvao naprsline u prozorskim oknima u naseljima udaljenim 900 km i stigao do Norveške, a pečurka je bila visoka preko 64 km.

Ova bomba je danas poznata po nadimku “Carska bomba” (ruski: Царь-бомба). Prilično odgovarajuće ime, pošto je procenjeno da bi bomba ove jačina izazvala potpuno uništenje svega u krugu od 35 km, što bi bilo dovoljno da se uništi grad veličine Pariza.

Groteska je u tome što je ta bomba bila oslabljena na oko polovine projektovane snage, pošto su se Rusi plašili da bi posledice mogle imati uticaja na naseljena područja “u blizini”.

Bilo je to doba eskalacije ludila tokom Hladnog rata. Još uvek nije bilo ničega sofisticiranog u tom nadmetanju: demonstracija sirove snage je činila svoje. Berlinski zid je upravo bio podignut, Hruščov je pomagao Kastra, Ajzenhauer je pomagao južnom Vijetnamu, nervoza je bila velika i nuklearne probe su bile glavni pojavni oblik zveckanja oružjem, bez obzira na moratorijume koje su države čak i same proglašavale. Proglašavale, pa kršile – upravo to se desilo kada je organizovana proba vodonične bombe koju su nazvali carskom.

U post-blokovskom svetu gde nije baš najjasnije ko je realno najjači kao vojna sila, razmišljanje o ultimativnim oružjima ima smisla. Recimo, pretiče pitanje čime sve danas raspolažu nuklearne sile. Imaju li ovakve bombe? Ako ih imaju – zašto? No, sama mogućnost da ovakva bomba bude načinjena pre 50 godina znači da je sad moguće aranžirati daleko jaču.

Onespokojavajuća misao.