Evo šta se dogodi kad igraš na jednu kartu.
To je stvar perspektive gledanja (i perspektive neposredne budućnosti): pandur je jači od keca, to je valjda jasno.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Evo šta se dogodi kad igraš na jednu kartu.
To je stvar perspektive gledanja (i perspektive neposredne budućnosti): pandur je jači od keca, to je valjda jasno.
Sedi tako porodica za večerom: idila, reklo bi se. A onda je nekome pijuknulo sokoćalo. A onda je ćale popizdio. Srećom, svoj bes je kanalisao u ilustraciju.
Poenta svake demonstracije je da se pokaže, vidi i zna čiji je veći. Neko sa tim metodama završi negde pre puberteta, a neko tek počne tokom adolescentskog perioda i onda ne može da prekine nikada.
Jes’ reklama, ali ovde imamo i jednu takozvanu studiju slučaja. Pogledajte ovo. Ne morate čak ni da budete pažljivi u posmatranju: ama, možete i da preskačete po sadržaju, nećete omašiti suštinu. Potrebno je samo da malo razmislite svojom glavom, ako nije mnogo da to zatražimo od vas.
Sad, žao mi je ako zbog mogućeg slabijeg poznavanja engleskog jezika budete imali problema da razumete šta to John Cleese ima da kaže o glupim ljudima, ali vas molim da ipak pokušate.
Nastavite sa čitanjem… “Kad je neko glup, ne možeš mu to ni dokazati”
Jedan fotograf je doživeo da foto-sesija koju je izveo sa svojm trogodišnjom ćerkom, a potom je objavio na Instagramu, bude žigosana kao čin bolesnog monstruma. Beše to samo zato što je detence bilo goluždravo na vrelom letnjem danu. Stigmatizacija je bila brza, masovna i potpuna. Nedostajalo je samo hapšenje, jer slučaja zapravo nije bilo.
Srećom, taj čovek je odlučio da stane protiv onih koji su ga osudili i od svega napravio performans gde je pozvao svakog da saopšti šta vidi na fotografijama.
Dok su neki u tim fotografijama videli akt dečije pornografije, većina je videla oca koji provodi vreme svog života sa svojim rođenim detetom, pri čemu ne treba biti osobito mudar da bi se na fotografijama prepoznalo kako oboje apsolutno uživaju u tom druženju.
Zahvaljujući tom animiranju javnosti i beleženju reakcije većine, Wyatt Neumann je dobio natrag svoje suspendovane naloge na društvenim mrežama. Ali, pitanje je ostavljeno otvoreno: gde je granica?
Možemo razumeti da je nekim ljudima dosadno, možemo verovati i u visoku fizičku spremnost nekih pojedinaca, nadasve možemo da verujemo da neki ljudi raspolažu prevelikom količinom slobodnog vremena, ali teško je poverovati zašto neki ljudi daju sve od sebe da ispadnu budale, a onda ispadnu heroji ako ne uspeju u tome.
Ovaj je čak i trenirao da bi preskočio Lamboghini koji ide 130 km/h. Sad kad je uspeo, dopamin čini svoje: on sada želi da preskoči dva automobila…
Nešto nam govori da će ovog puta uspeti da se skrši.
Ponosni otac pokazuje sina celom svetu.
I ko bi rekao da će on jednog dana postati dork… droko… doktor, um, k-hm, nauka.
Pitanje svih pitanja: može li guzica broj 38 da stane u pantalone broj 34?
Dakle, da se preslišamo:
Znaš kako je: sloboda mišljenja, sloboda govora, ovo-ono, ravnopravnost u medijima… Tamo neki kreacionisti su tražili da im se ustupi isto vreme na mediju istog ranga kao što se emituje “Kosmos: prostorvremenska odiseja“. Ne, stvarno: ovo se desilo.
Kako bi to moglo da izgleda? Recimo:
E sad: dok je parodija, ajde-de, pa još kao da se kiselo nasmejemo lošem vicu.