Obračun kod O.K. korala

Samo mi nemojte reći da niste gledali barem neku verziju filma… Samo mi nemojte reći da niste znali da je to istinit događaj…

Wyatt Berry Stapp Earp (1848 - 1929)Na današnji dan pre 130 godina, 26. oktobra 1881. godine, odigrao se jedan od epskih okršaja Divljeg zapada: pucnjava kod O.K. korala u selu Tombstone na tadašnjoj teritoriji Arizone. Na jednoj strani loši momci: braća McLaury i braća Clanton. Na drugoj strani tri brata Earp i njihov verni prijatelj Doc Holiday. U sveopštem metežu, dvojica negativaca su pobegla, a trojica poginula. Trojica dobrih momaka su ranjena, a Wyatt Earp se jedini izvukao nepovređen.

Ako vam je do detalja: članak na Vikipediji ima više od 120 referenci, pa istražujte do mile volje. Ukratko: ovaj događaj je važan zato što je to bio početak kraja vladavine revolvera. Arizona je u to vreme bila tek teritorija pred osvajanjem, vladao je zakon jačeg, a ograničeni doseg ruke zakona je značio da begunci od pravde nalaze svoje utočište baš na takvim mestima kao što je to bio Tombston. Kriminalci su bili “snaga” sumnjivih preduzetnika koji su radili šta su hteli… I tome je trebalo stati na put (hm… ovo mi zvuči poznato)°.

Ostade legenda o velikom obračunu. Petparački turizam je učinio svoje i danas možete otići u Tombston i ispratiti rekonstrukciju te pucnjave. Odvija se svakodnevno, koliko čujem. To mestašce danas ima 1.500 stanovnika; te 1881. godine je tamo živelo preko 3.000 duša…

Nastavite sa čitanjem… “Obračun kod O.K. korala”

Nove-stare dimenzije kiča

Ima više od dve nedelje otkako se premišljam da li da uopšte napišem ovaj komentar. Ne zato što se nekog plašim, daleko bilo, nego zbog iskrenog gađenja koje osećam i prema povodu tog događaja i prema onome što se kasnije desilo. A najpre prema nesposobnosti da se podnese drugačije mišljenje.

Hleb naš nasušni daj nam danas i spasi nas mudrosera koji su nesposobni da vladaju, ali vole da zajebavaju druge.Kada bi pametniji popuštali, svetom bi vladale budale. Tako glasi jedna prilično popularna teza koju je ko zna ko i ko zna kad izrekao. Problem sa tim stavom je u tome što sadrži temeljnu grešku. Teza je pogrešna za toliko da previđa manevrisanje: budale su makar toliko pametne da znaju kako se ne valja hvatati vladanja bilo čime jer bi to bio njihov kraj. Umesto toga, podjebavaju gde god stignu, a svoje kulise održavaju kroz nekakve klerikalne i kvazimasonske organizacije u tobožnjoj brizi za čovečanstvo. I najgore od svega: udaraju na infantilne emocije u cilju pridobijanja saboraca. A one čije mišljenje ne pridobiju, ofiraju u suptilnom ritmu. Na opozitne stavove reaguju gandijevskim podsmevanjem. Kad im neko polupa labrnju zbog takvog ponašanja, a uvek se nađe veća budala koja reaguje tako, potrude se da za to saznaju mediji i onda se pozivaju na prava sazdana u institucijama protiv kojih zagovaraju kad kamera u okolini nema. Kao da se dogovaraju, održavaju ritam od jednog takvog slučaja na dan.

Gadi mi se sve to.

Manje mi se gadi to što takvi postoje. Mnogo više mi se gade oni koji dozvoljavaju da ih manipulatori te provenijencije spuste na nivo animalnih agitatora istih površnih vrednosti (ili bolje reći: nepostojećih) koje se potom brane svim sredstvima, kao da su to temeljna načela.

Vi i dalje ne znate o čemu ja to pričam, pa je red da objasnim.

Nastavite sa čitanjem… “Nove-stare dimenzije kiča”

Kako lakše razumeti vrednost robe

Duško Radović: Beograde, dobro jutroCitat dana dolazi od onog ko je bio prinuđen da upakuje svoje misli u fantastičnu ambalažu iluzije. A onda je on te misli davao drugima uz jutarnju kafu, umesto ratluka.

 

Cena jednog jajeta je tri dinara. Ako vam se to čini mnogo,
pokušajte da sami čučnete i da prodate to što budete sneli.

Duško Radović
(“Beograde, dobro jutro”)

 

Onda su se neki šećeraši pobunili, pa su zatražili zaštitu svojih prava. I onda ratluka više nije bilo.

Kako je sve relativno

Neću danas da filozofiram. Ispostavljam vam jednu digresiju. Biće korisno da se prisetite, a ako neko prepozna zašto sam ovo postavio na SP, to je samo bonus.

Piše između redova. Samo treba da pogledate bolje.

– * –

Duško Radović

Bio jednom jedan lav

Mani se mlaćenja mišem. Čitaj pesmu.Bio jednom jedan lav…
Kakav lav?
Strašan lav,
narogušen i ljut sav!

Strašno, strašno!

Išao je na tri noge,
gledao je na tri oka,
slušao je na tri uva…

Strašno, strašno!

Ne pitajte šta je jeo.
Taj je jeo šta je hteo
– tramvaj ceo
i oblaka jedan deo!

Strašno, strašno!

Zubi oštri, pogled zao,
on za milost nije znao!

Strašno, strašno!

Dok ga Brana
jednog dana
nije gumom izbrisao.

Strašno, strašno!

– * –

Eto, vidite kako je sve relativno. Zato nemojte da se plašite tronogih lavova što gledaju na tri oka i slušaju na tri uva, nego ponesite gumicu. Za brisanje.

Changes

Turn the face to strange!

Da ne pričam puno:

Fenomenalno! Apsolutno fenomenalno!

A ako među vama ima onih koji ne znaju ovu pesmu, ne recite nikome (ono “sram vas bilo” vam sleduje svakako… i tako to) nego se brzo uputite, pa se posle pravite blesavi. Može da pomogne matična verzija, ali vi već znate da ja više volim dobre koncertne zapise.

Pojačaj glasnoću!

E, tako. Sasvim prikladno da započnemo radnu nedelju.

A sad na posao.

Teorija relativnosti opstaje. Gde ste, galamdžije?

Eto, tako. Neutrino ipak ne krši ograničenje brzine. Kada je objašnjeno zašto je izgledalo drugačije, nije više bilo tako spektakularno i nije bilo senzacionalističke popune medijskog prostora…

Merenje u eksperimentu je *uvek* podložno greškama. Trik je u tome da naučnik predvidi i prepozna te greške.Setićete se da je u septembru došlo do dramatične objave kako neutrino putuje brže od svetlosti. Ispalo je kao da su naučnici to otkrili tog dana kad je i objavljeno; malo ko je primetio šta vest zaista sadrži. Mitomani su brže-bolje skočili da pokažu kako je to Tesla znao još za vakta Franje Josifa, baveći se sobom umesto naukom; Ali oni su već druga priča. Hajde da premotamo dešavanje.

Najpre, bila je to objava koja je usledila posle višegodišnjih eksperimenata. I ta objava nije sadržala tvrdnju da neutrino putuje brže od svetlosti; sadržala je empirijski zaključak da neutrino između sve tačke putuje za 60 nanosekundi brže nego što teorija to dozvoljava. Iz toga je proizašla hipoteza o brzini većoj od brzine svetlosti.

Kada se tako nešto desi, nastaje zastoj u ime naučne metodologije. A ključni mehanizam naučne metodologije je provera. Da karikiram članak u kome je objašnjeno šta se zaista desilo (potvrda je ovde): to što je eksperiment uporno pokazivao isti rezultat, govori jednu od dve moguće stvari: ili postoji brzina veća od brzine svetlosti ili u merenju postoji neka greška koju niko nije shvatio. Zdrav razum je i dalje nalagao da greška postoji. Nastavite sa čitanjem… “Teorija relativnosti opstaje. Gde ste, galamdžije?”

Recept za prevazilaženje ljubavnih jada

Čovek je dugo tragao za suštinom i onda ju je dosegao. Bilo pameti na pretek, pa ima dovoljno i da se deli drugima. Ovako nekako.

Jedino, kad bi mogao neko da pošalje neki sličan recept ovima što nam vode državu. Pogotovo ono za ricinus… Da prestanu da seru po nama.

Dve tablete, jedan vinjak… Dve tablete, jedan vinjak… Dve tablete, jedan vinjak… Na svakih šest sati.

Pa da vidimo šta bi se desilo pete nedelje.

A da li će nama posle petnaest godina biti bolje, to ne pitajte mene. A ne zna to ni ovaj debeli. Nažalost.

Laku noć, Srbijo.

Dopingovanje istorije

“Kako te nije sramota”, reče Lasica, “da diraš u istoriju”. Nije me sramota dok god to nazivate istorijom. Diraću u to dok god se servirana istina ne povuče pred činjenicama.

Recite nam koliko ih je bilo. Ne da bismo merili smrt, nego da bismo najzad mogli da čujemo SVA NJIHOVA IMENA.Danas je dan kad se sećamo strašnog pokolja u Kragujevcu 1941. godine. Ali, jako me žulja to što istina nikako ne izlazi na videlo. Baš zbog svake od 7000 5000 2800 2500 2300 nepoznato mnogo žrtava koje su streljane tog dana, a zatim zbog prekrajanja istorije ispalo zgodno da se svi ubijeni u toku tog rata stave u isti koš. I to onaj prvi…

Meni je strašno sve to što se dešava danas u metežu podataka kojima se barata, izvučenih iz raznih izvora i izrečenih sa raznim namerama. Strašno mi je što vlada nered u istoriji: istoričari se povukoše pred mitomanima raznih provenijencija i ćute. Strašno je to.

Ali… Najpre digresija.

– * –

Ima tome više godina… Umro je moj stric Nikola i Lasica je došao da mom ocu pročita spremljeni govor i “dobije odobrenje”. Moj Rade je bio nabusit čovek, ali dobar diplomata kad treba; pozvao je mene da čujem to, sluteći šta može da bude i znajući da ću ja reći ono što on ne sme.

I krene Lasica da čita svojim epskim akcentom; zalet je bio očigledno valjano procenjen, jer on je bio dežuran mnogima. Možda i poslat, ko će ga znati. Uglavnom, čekalo nas je čitanje dve strane sitnog rukopisa. Prekinuo sam ga već u petoj rečenici. Zajebite to sa Partijom, rekoh mu. Čitate slovo čoveku nad grobom, a ne držite mu političku oraciju.

Tu facu ne umem da prepričam.

Nastavite sa čitanjem… “Dopingovanje istorije”

Jean-François Rauzier: hiperfotografije

Nova definicija fotografije, izrečena okom umetnika i tehnikom digitalne fotografije, uvodi nas u dubinu detaljnosti koju smo do sada viđali samo na nekim tehničkim egzibicijama.

Jean-François Rauzier je francuski fotograf, od 1976. diplomac škole koja nosi ime Luja Limijera. Radeći kao profesionalni fotograf, tiho je razvijao neke inovativne tehnike montaže složenih fotografija. Kockice su se složile na planu digitalne fotografije: od 2002. godine, Rauzier nastupa kao tvorac tehnike hiperfotografije. Reč je o virtuelnim slikama koje se sastoje od više stotina fotografija izvedenih teleobjektivom i sastavljenih u procesu digitalne postprodukcije.

I poslednji deo koji ću prevesti iz biografije ovog umetnika:

In his monumental works he mixes the infinitely big and the infinitesimal, in a profusion of details so unusual as fascinating. The image thus recomposed numerically gives way to the dreamlike world of the artist.

U svojim monumentalnim radovima, on meša beskonačno veliko i infinitezimalno, sa neizmernom detaljnošću koja je kako neobična, tako i fascinantna. Slika koja je tako numerički preuređena vodi nas u umetnikov svet snoviđenja.

Naizgled trivijalna fotografija... Iznenadićete se kada budete pregledali konac na dugmadima na kaputu čoveka na slici (to je, inače, sam autor). O fugnama među ciglama da i ne govorimo.  Slobodni ste da prebrojite svaku travčicu u žardinjerama na vrhu zgrade.

Preneću i svoje iskustvo: ovo zaista mora da se nazove posebnim imenom. Znate već: priđete nekoj online galeriji fotki, pa pretrčite pedeset fotografija za pet minuta. Znam da ste to učinili mnogo puta (i ja sam), sve govoreći “nemam vremena”. E, pa za ovo ćete morati da imate vremena… Evo primera.

Nastavite sa čitanjem… “Jean-François Rauzier: hiperfotografije”