Sve se mislim, subota je uveče, valjalo bi malo dobre muzike… Malo, rekoh. Znam da je ima mnogo.
Zadatak: pronaći jednu numeru koja izuva.
Odmah sam se setio. Dragi moji, izvolite dvojicu velemajstora: Nigel Kennedy i Jeff Beck.
Drž’te se.
Namerio se junak na junaka.
Što bih voleo da znam šta promiče ovim ludacima kroz glavu dok sviraju. A onda, shvatim: nije važno. Dovoljno je to što imamo pristup muzici iza koje nema dalje.
Slanina. U tiganju. Ako snimite zvuk slanine u tiganju i pustite ga ponovo, zvuči kao pucketanje na staroj ploči od 33 i 1/3 obrtaja. Skoro isto. Mogli biste da ga zamenite za taj zvuk.
Tom Vejts (Tom Waits),
na pitanje “Imate li omiljeni zvuk?”
Tragajući malo, priznajem nedovoljno, za muzikom i zvucima koji su uticali na Toma Vejtsa nabasao sam na neke zvučne zapise koje je pominjao, a za koje smatram da su vredni deljenja. Voleli Vejtsa ili ne.
Ne znam kad ćete ovo pročitati, a ne znam ni da li će linkovi raditi posle 21. novembra, kad izlazi novi album. Tek, ako ste ljubitelj – ne časite časa.
Danas je rođendan autora čuvene pesme, pa je to dobar povod da preispitamo koja od raspoloživih verzija je najbolja.
Na današnji dan, 13. novembra 1944. godine, rođen je Timmy Thomas, američki rhythm’n’blues kompozitor, klavijaturista, pevač i producent. Zvezde je dotakao samo jednom pesmom, Why Can’t We Live Together. A ona ga je kasnije prerasla do te mere da smo izgubili pojam o tome ko je pravi autor. Da poslušamo i da naučimo… Ili da se prisetimo, ako smo znali.
Dakako, većina čitalaca ovih redova zna najpre za verziju koju je 1984. godine otpevala šarmantna Sade.
U danu za nama, dok sam se ja odmarao celog popodneva i večeri, promakla mi vest da je rođendan Neilu Youngu. Pa dobro, u Kaliforniji je devet sati manje nego ovde kod mene, tamo je sad popodne i žurka se tek priprema.
Jednom ću vam detaljno pričati o tom čoveku i o razlozima što ga poštujem više nego bilo koga od stare garde ko je još uvek aktivan na sceni. Za večeras, povodom 66. rođendana, izvlačim njegov najluđi nastup u poslednjih desetak godina (a imao ih je nekoliko vrednih trajnog pamćenja), zabeležen na velikoj sceni festivala Glastonbury 2009. godine.
Ako nekim slučajem nemate vremena, premotajte na drugu polovinu poslednje numere u špilu. Mada, bilo bi korisno da pogledate sve, jer Neil Young je čovek čija poruka se tumači između redova. A ako nemate nameru da ovo slušate glasno, idite i radite nešto drugo.
Samo napred.
Bila je ovo klasična literatura. A sad malo prangije koju je cela jedna generacija u Sijetlu imitirala, a samo je nekima uspevalo da liče.
Danas je tačno 40 godina od izlaska jednog od najvažnijih muzičkih dela dvadesetog veka. U svim kategorijama, da se razumemo.
Odavno vam nisam postavino neko baš-baš glupo pitanje… Elem, volite li Led Zeppelin?
Pitanje je glupo za toliko što je potpuno irelevantno da li volite tu grupu ili ne; da li slušate muziku koju su Jimmy Page i ekipa ostavili svetu ili ste skloniji muzici iz najlon kesice; da li razumete to što su oni učinili na sceni ili i dalje mislite da je rock’n’roll samo muzika zasnovana na prostoj pentatonskoj skali i trivijalnom kvintnom krugu; da li se pitate kakva je ovo prangija od muzike ili ste pomislili da je to ipak možda i nešto više od tonskog izraza.
Četvrti album Led Zeppelina je izašao u svet 8. novembra 1971. i postao obeležje jednog vremena koje će biti referencirano i kroz trista godina. A pesme poput sledeće će se proučavati na akademijama.
Danas je rođendan čak četiri muzičarke čiji radovi se mogu naći u mojoj fonoteci! Poseban kuriozitet ovog podatka je to što su njihove žanrovske odrednice toliko široke i međusobno raštrkane da teško može da se nađe ikakva dodirna tačka – eventualno uz pomoć mnogo dobre volje i nekakvih asocijacija.
Idemo redosledom rođenja. Prva na listi je Patti Page (r. 1927), čija izvedba čuvene numere Tennessee Waltz je bila i ostala najbolja u literaturi.
Baš da skočim sam sebi u stomak, jer upravo nalazim da je sledeća na listi snimila i Tennessee Waltz. Doduše, to nije bilo u ritmu 3/4, a tu je bila i ona simpatična klinka da podeli radost, no svejedno.
Mesec novembar će u mom okruženju biti obeležen petogodišnjicom časopisa National Geographic Srbija. To što je u istom mesecu rođendan domaćina ovog mesta, a i moj, posmatraću kao simpatičnu koincidenciju. Ako koincidencije postoje.
Pre nego što pređem na stvar, imam i jednu digresiju povodom meseca novembra, pa poslušajte.
Ali, druga je tema i povod za ove redove. Jednostavno, kada sam u završnoj reči novembarskog broja preporučio kompoziciju Pola Dezmonda (sasvim sam ispustio iz vida da je i njegov rođendan u novembru), poželeo sam da čitaocima preporučim nekoliko obrada ove svetski poznate kompozicije, a prostor kojim raspolažem u rubrici nije baš najpogodniji za to. Zato sada koristim ukazano gostoprimstvo, da podelim dve verzije koje u poslednje vreme slušam češće od ostalih. Obe su gitarske, obe su retko viđena majstorija, nadam se da ćete uživati. O autoru i izvođačima možete na mreži saznati dovoljno ukoliko vas bude zanimalo.