Zapažanja Glugenija Svemogućeg (intervju)

Dugo smo čekali na odobrenje za intervju. Kad smo ga najzad dobili, sve sa zakazanim vremenom, shvatili smo da nemamo pripremljena pitanja. Glugenije Svemogući se tada pokazao kao veliki laf: rekao je da će nas primiti bez obzira na to što ne zna koja pitanja ćemo mu postaviti. Reče nešto o tome da će svakako reći šta je naumio, ali to baš nismo najbolje razumeli…

* Hvala vam što ste nas primili uz tako kratak rok najave. Za početak, recite nam nešto o svom odnosu prema Suštini pasijansa i, pogotovo, zašto se tako retko oglašavate na blogu.

Što sam mnogo godina iz njih bar mogao? Koji smo mišljenja da u budućnost ono što tog pričanja pisca jedne o svemu tome ukratko.Naravno, nema. I ne potrebi po meri svojih činiti, a šta ne. Na svoje delo da pripovedanju koje ima za suštinu i smisao. Jedan naš pisac i – osvetli bar malo.

Moralnu odgovornost za ono, tu istu čovekovu sudbinu sebe očekuje da kaže. Postojanja, na kraju krajeva, sve su po mom mišljenju. Što joj je neobično? Što sam mnogo godina iz njih bar mogao? Koji smo mišljenja da u budućnost ono što tog pričanja pisca jedne o svemu tome ukratko. Kako ne saznati, rekao jedan, suštinu i smisao minulih pasijansa.

Nastavite sa čitanjem… “Zapažanja Glugenija Svemogućeg (intervju)”

Vtoro dne obeležavanija roždestva tvojego

Kad bih znao da ću pasti, ja bih seo, kaže ona poslovica. Mada mi se u poslednje vreme čini da je bolje potrčati. Ko će znati…

Strašna je stvar kad izgubiš kompas, jer sledeća stvar koju ćeš izgubiti si ti sam... Zato smo odlučili da sejemo kompase svuda okolo. Valjaće mnogima.Pre nekoliko dana, znajući da se bliži rođendan ovog bloga, dao sam sebi u zadatak da nađem i artikulišem jednu, najvažniju pouku koju je Suština pasijansa ostavila meni u poslednjih godinu dana… Jer, znate, nisam ja ovde da bih delio pouke, nego da bih ih razmenjivao sa vama. I pitao sam se da li je to nešto o snalaženju kad god me snađe želja da ne radim ama baš ništa. Ili je to neko saznanje o reakciji na sadržaje koje prikupljam ili stvaram, poput iznenađujućeg otkrića da ima onih koji pogrešno tumače neke moje poteze, jer teško čitaju između redova; ali tome sam kriv samo ja. Da li je Suština pasijansa postala mesto balansiranja između različitih karaktera? Jer definitivno smo različiti, svi odreda u ovom zamešateljstvu… Da, da: čujem onog koji iz prikrajka dobacuje “Ja nisam!“…

Rešenje sam dugo tražio, a našao ga sasvim slučajno, na drugom mestu i u drugom kontekstu, kada sam čuo poslovicu koja je ključ odgovora na moje pitanje. Najjača pouka koju je meni Suština pasijansa donela u poslednjih godinu dana glasi:

Svetu se ne može ugoditi i zato odricanje od ugađanja baš svakome predstavlja jedini ispravan potez.

Nije trebalo da proveravam mnogo kako bih utvrdio koliko je značajna ta pouka. Samo je trebalo da je izgovorim ili napišem da bih to shvatio. Primera koliko hoćete…

Nastavite sa čitanjem… “Vtoro dne obeležavanija roždestva tvojego”

Potrošački vremeplov

Čuli ste, kladim se, onu parolu kako je više stvari izmišljeno u dvadesetom veku nego u celoj istoriji do kraja devetnaestog veka. Da li je baš tako, nisam siguran, ali nije ni bitno. Ima neke perverzne simbolike u sledećem video-kolažu.

Obratite pažnju na musavi smartphone. To me se posebno dojmilo. Ipak, moj favorit su dečija kolica.

Kako to ide u kancelariji bez papira

Jednom prilikom, ima tome deset ili više godina, bio sam intervjuisan za nekakvu špajz-televiziju iz okoline Beograda, gde su me pitali o budućnosti poslovne upotrebe računara. A tada su me pitali i da li je moguća kancelarija bez papira.

E, tad sam se nekako uzdržao da ne ponovim čuvene reči Lua Gerstnera, dugogodišnjeg izvršnog direktora kompanije IBM, možda najuspešnijeg u istoriji kompanije, koji je na to pitanje odgovorio rečima:

Kancelarija bez papira je kao WC bez papira.

Apsolutno sam uveren da su autori ove reklame znali za tu izjavu.

Jan je umrežen

Danas telefone kupuju samo neupućeni, mi tzv. normalni posedujemo računare koji, eto slučajno, mogu da postanu i deo GSM mreže. U zamenu, svakih trideset sekundi panično proveravamo da li je prenos podataka isključen, jer nam tako operatori deru kožu sa leđa, iako su dobre novce uložili baš u to da prenos podataka, koji nećemo koristiti, bude brži.

Za potrebe ove priče, Jan Vennegoor of Hesselink kupuje mobilni telefon. Mada, zapravo mu ta naprava i ne treba. Imao ga je, jednom davno, 1992. godine, čim su se mobilni telefoni pojavili. I ništa, niko ga nije zvao. Jednom je saznao i razlog – jednom kada je u prevozu čuo Đurađa Talaševića, koordinatora programa za zaštitu svedoka u specijalnim procesima protiv nosilaca organizovanog kriminala kako se žali supruzi: “Sasvim dobro sam konačno sredio imenik, znaš. Jedino ne znam ko mi je ovaj Vennegoorof, zvuči sovjetski.” “Ma, obriši ga, sumnjivo je to meni. I tiše pričaj!”, oštro reče supruga, brzometno procenjujući lica ljudi u dometu glasa njenog neozbiljnog bračnog saputnika. “Jednom komunisti, uvek komunisti. Durađe, Durađe…”, razmišlja ona, dok u glavi Jana Venegoora of Hesselinka bubnjaju njene reči “Obriši ga… Obriši… briši…” Jan Vennegoor of Hesselink histerično ustaje iz sedišta…

Jan Vennegoor of Hesselink se budi i shvata da stoji pored kreveta, užasnut. Polako ga preplavljuje talas sreće: samo je sanjao. Odmahivanje glavom, tuširanje. “Kupujem telefon. Valjda zna nešto taj psihijatar koji me ubeđuje da fudbal igram jer nisam siguran da li više mrzim majku ili školu, kada kaže da se moram suočiti sa svojim strahovima. Konačno, sada je 2013. godina, Nokia je propala, valjda su ostali nešto iz toga naučili.”


Nastavite sa čitanjem… “Jan je umrežen”