Parada na Dan pobede

Baš se prisetih: bilo je 40 godina od oslobođenja, pa je u Beogradu održana vojna parada. Nismo imali novca da je održavamo svake godine, kao Rusi.

Te 1985. godine sam bio u vojsci ne radeći ništa pametno i bio sam prisiljen da gledam paradu. Izigravali smo oduševljenje pred političkim oficirom, kapetanom Veletićem, čovekom koji je i svoje slobodno vreme provodio špijunirajući koga stigne, a kamoli vojsku po zadatku.

Ta parada je bila samo “super: dan pred televizorom” i recka na brojčaniku do odlaska kući, što je bilo jedino bitno. Kao i 98% ostatka JNA, održavao sam režim “spolja gladac, iznutra jadac” i poput ostalih naivnih stvorova sam mislio, što ono reče Svinja, da niko ne sme da nas bije, te da boravak u vojsci ne može da me slomi. Tešio sam se time da sam tu po sili zakona, dok oni jadnici koji su mi bili starešine tu ostaju još dugo – po svom izboru.

 

Nastavite sa čitanjem… “Parada na Dan pobede”

Robert Johnson (1911-1938)

Prodao je dušu đavolu, kaže legenda.Danas je sto godina od rođenja gitariste Roberta Johnsona, izvesno najuticajnijeg autora u istoriji blues scene.

Robert Johnson je rođen 8. maja 1911. godine. Umro je, otrovan strihninom, nepunih 27 godina kasnije. Ostao je upamćen po nekoliko studijskih sesija načinjenih 1936. i 1937. godine na kojima je ostavio svoj neveliki, ali esencijalni legat. Sa tim nevelikim opusom, Robert Johnson je načinio najveći mogući uticaj na delta blues, a posredno i na žanrovsku muziku druge polovine dvadesetog veka, u prvoj meri na rock’n’roll.

Nastavite sa čitanjem… “Robert Johnson (1911-1938)”

Mojih 125, priča 3: Kad je neko lud, onda tu nema pomoći

Richard Thompson – Mock Tudor (1999)

Kako se postaviti prema čoveku koji je bez mrlje u dugoj i plodnoj karijeri? Kako tek razumeti sve što taj čovek zna i ume? Zaboga, pa on je čak bukvalno shvatio poziv da napravi retrospektivu hiljadu godina popularne muzike! A sa gitarom u rukama izgleda i zvuči kao da su ga đavoli spopali! Preko svega, proglašen je i vitezom umetnosti; moj jedini komentar beše “zašto tek sad”.

Bajro je umiljat. On ide po kućama i širi svoju ideologiju koja oduševljava druge ljude. Bar on tako misli kad dođe, pa ne zna da ode. Ne razume da je ljudima neprijatno da ga gađaju u glavu tvrdim predmetima, jer se plaše mogućih posledica ako bi ga oštetili.

Bajro je vešt u ophođenju. Njegovi stavovi bi bili po volji većini majki potencijalnih udavača. Problem je samo u tome što on ne voli da radi jer je odrastao prezaštićen u svetu u kome je bilo dovoljno biti dobar đak i dobar pionir, pa će sve biti u redu. Kad je propala ta priča, niko ga nije obavestio o tome. Posle se bavio umetnošću nepoznatog vida, oblika i rezultata, dok je njegov mecena pazio na čistoću staklenog zvona pod kojim je živeo.

Bajro je postmoderni evangelista. Nikad nije razvio sposobnost da sluša zato što mu to nije potrebno, jer on nikada ne ćuti. On zna da ravnoteža duha može da se postigne prostim aritmetičkim modelima širenja dnevne doze pameti. Uspeva u tome zahvaljujući nesvakidašnjem trudu da poveže stvari koje nikad nisu imale veze jedne sa drugima, poput Džerija Garsije, gibanice s makom i plavetnila Bajkalskog jezera.

Bajro je hedonista. Njegova ljubav prema alkoholu se pruža do poslednje kapi tuđeg pića ili pića na račun drugih. Diskretno će upozoriti domaćina da mu je čaša prazna i neće se naljutiti zbog toga, nego će čak i ponoviti upozorenje ako zatreba, smešeći se pritom. Njegove veštine su takve da ume da naručuje jela i pića po kućama baš kao da je u kafani. Kad je u kafani, ponaša se recipročno – kao da je u kući onog ko plaća ceh i veselo poziva treća lica na piće.

Bajro zna šta ko voli. Angažuje druge da ga snabdeju resursima koje će odneti trećima. Pritom perfektno drži u glavi kompletnu strukturu svih veza ne hajući za reciprocitet, jer on je nesebična osoba. Kako god okreneš, ispada da on najviše uživa u uslugama koje čini drugima. Najveće životne domete je postigao na polju izazivanja spontane griže savesti kod drugih, što mu je osnovni metod da vam oprosti kad god vam nešto skrivi. Tada vadi kečeve iz rukava i daje ih vama na polzu. Vratićete mu u naturi.

Richard Thompson - Mock Tudor (1999)Bajro je nekoliko puta navukao na tanak led čak i mene. Recimo, kad je negde našao i doneo meni na slušanje, a sebi na kopiranje, originalni CD sa muzikom Richarda Thompsona. Istina, to sam okajao u šesnaestostrukom gambitu navale razne druge muzike koju nikad neću slušati, ali sve mu je bilo oprošteno. Računajući i onaj dan kad je moju kuću počeo da tretira kao kafanu, pa dobio rampu na neodređeno. Dakako, oprost ne podrazumeva amnestiju, mada mu je trebalo neko duže vreme da to shvati.

Što reče onaj kaskader: I may be crazy, but I’m not stupid.

Or maybe I am.

Nastavite sa čitanjem… “Mojih 125, priča 3: Kad je neko lud, onda tu nema pomoći”

Tehnička podrška

De, da se podsetimo jednog starog video klipa. I da svi oni koji to do sada nisu videli (to jest, oboje) najzad vide.

Ista meta, isto odstojanje. Za dvadeset godina mog staža ili za 1500 godina postojanja uvezanih knjiga, navike korisnika tehnologije se nisu promenile. Mnogo puta sam sreo ljude koji su odlučili da su naučili dovoljno onog dana kad su završili svoje školovanje.

 

Eh… Nisam se ovome smejao ni kad sam gledao prvi put, pa ni sada. Pogađajte zašto.

(Via)

Kako je nađena devojka sa naslovne strane

Mali, prosti bonus priči od malopre: skraćena verzija dokumentarnog filma o nalaženju misteriozne devojke iz Avganistana koja je dospela na naslovnu stranicu National Geographica…

Naslovna stranica specijalnog izdanja National Geographica je najlogičnija moguća: reč je o portretu devojke načinjenom u izbegličkom kampu u Avganistanu 1985. godine. Gotovo slučajno uhvaćen, taj portret je na kraju postao najpoznatija fotografija u istoriji časopisa.

Na youtube kanalu National Geographica možete pronaći skraćenu verziju dokumentarnog filma o traženju osobe sa slike. Potraga za devojkom, sada zrelom ženom, trajala je dugo i bila je puna iskušenja, ali je urodila plodom: saznajte kako je pronađena Šarbat Gula.

 

(Via)

Kad dunem i vatru sunem

Diznijev klasik krije neke vrlo interesantne detalje…

Priča o tri praseta je dosadila i bogu i đavolu, nego ovaj crtać ima neke neobične momente…

Obratite pažnju na tatine portrete na 6:04 i 7:57. Ajde-de, zanimljiv je i mamin portret na 6:17, ali ni blizu kao ćale u perspektivi… Angry smile

(Via)