Ništa sirene, a?

Bilo je nadrealno: stvarno sam se zatekao 4. maja 1981. na Trgu republike u Beogradu. Sirene su zagrmele i sve je stalo.  Stao sam i ja. Posle nekoliko godina sam shvatio, zamalo prekasno, da nije moje da stojim, nego da se krećem.

Tog 4. maja 1980. još uvek smo bili sigurni da će se desiti čudo i da će nas drug Stari voditi u Bolje Prekosutra još barem dvesta godina. Međutim, bližio se kraj grejs perioda za državne kredite kojima smo pravili železare po Tanzaniji i fabrike smokija, jafa biskvita i ostalih konditorskih proizvoda po Jugoslaviji i Joška je znao da mu je vreme da zamete trag. Uostalom, onaj slet u Pjong Jangu i one žurke u Havani nije bilo moguće prevazići i život više nije imao smisla.

Nastavite sa čitanjem… “Ništa sirene, a?”

Al’ ga potrefi

Mashup je tehnika uklapanja slike sa zvukom tako da izgleda kao da zvuk pripada slici. Ovo je najbolje dostignuće mashup tehnologije koje sam video.

Obaška što se apsolutno uklapa u sliku mog mišljenja o grupi sa slike.

 

Uto smo poučeni da se pesma ne zove “Ramo, Ramo”, nego “Ramu, Ramu”. Takođe, ja uto utvrđujem da je autor ovog mashupa Apostol, moj stari drugar sa Sezama. Ili, kako on beše imao običaj sam sebe da potpiše ispod viceva bez beze koje je tamo voleo da izmišlja: A%L 😀

Takođe, pokojni Ljuba Moljac je možda imao pravo o prirodi ove pesme, ali ona se ipak nije zvala “Ramo, Ramo, drži moj”. Bljak

P.S. Za one koji pomisle da ovo namerno puštam na godišnjicu Titine smrti: neće biti. Ovo sam okačio još 1. maja popodne, sve se nadajući da će kiša ipak stati. A Titinu smrt ćemo posebno. Vidimo se u 15:05.

(Via)

Vilhelmov krik

Da li ste ikad čuli za pojam iz naslova? Ja sam zaboravio na njega dok, sasvim slučajno, nisam bio podsećen na njega na nekom blogu pre par dana.

To je jedan od najpopularnijih audio klipova u istoriji holivudske montaže zvuka i predstavlja kliše koji ćete prepoznati već kad ga čujete prvi put.

Izgleda da Vilhelmov krik ovih dana obeležava 50 godina postojanja. Ako ne verujete u popularnost ovog zvuka, pokušajte da prebrojite broj pojavljivanja u ovoj kompilaciji, sve od prvog pojavljivanja u filmu Distant Drums (1951):

Ja sam odustao od brojanja posle oko tri munuta.

Mislio sam da skinem taj zvuk i upotrebim ga na svom telefonu za, na primer, prijem SMS-ova, ali sam odustao od toga.

(Via)

Dan kad je Čak Noris dobio batine

Doduše, nedugo potom, Brus Li je misteriozno umro…

Ovaj video klip posvećujem Marinku, uz želju da u veselju provede Praznik rada. Winking smile

 

Eh, kakva su to vremena bila. Pamtim neka dva klinca koji su izlazili iz prepunog bioskopa nakon što smo gledali neki od filmova Brusa Lija. Glasno su prepričavali poslednju tuču u filmu… Zanesen poletom slavne veštine Brusa Lija°, jedan od njih krene u demonstraciju. Tako je napucao nogom onog drugog po ruci da sam mislio da ju je polomio. Taj drugi je bio jednako jakom adrenalinskom tripu i nije reagovao na udarac, osim kratkim jaukom, nego je nastavio da glasno odobrava.

A zimus u Rimu, prilazimo jednoj strani Koloseuma u večernjim satima. Pita Jasna “šta piše na onoj tabli”, a ja nisam izdržao: “Ovde je pao za slobodu junak, legenda i heroj Čak Noris. Ubio ga Brus Li u jesen 1972. Vaskrsao tek kao teksaški rendžer mnogo godina posle.”

° Jeste veština Brusa Lija bila slavna, ali Čak Noris bi danas pobedio sam sebe – kao da bi neko drugi smeo da se tuče sa njim. Winking smile

°° Tek maločas sam otkrio da se film u originalu zove Meng long guo jiang Open-mouthed smile

Harvie Krumpet

Koliko li je samo ovakvih minijatura koje zavređuju da budu iskopane… Nisam ranije gledao ovo delo. Nije ni čudo da je ovaj rad dobio Oskara za kratki animirani film 2004.

Neki se rode veliki,
neki dosegnu veličinu,
neke veličina pritiska,
i najzad… postoje ostali…

Šta znači biti čovek? Kakva iskušenja neko uopšte mora da izdrži da bi dosegao svoj unutrašnji mir? Harvi Krumpet je pretrpeo mnogo iskušenja, a sve je trajalo ceo život.

Sjajno.

(Via)

Zakazala preskordicija

Ne pitajte mnogo. Znam da ste ovo već videli. Ovog puta imamo i titlove. Znam i da ćete kliknuti da gledate ponovo čim prepoznate o čemu je reč. A onda ćete kliknuti ponovo. Oni sa slabijim karakterom će pustiti ovaj klip i treći put uzastopce.

Ovo je, u stvari, najvažniji detalj jer apsolutno niste očekivali.

Ova fascinirajuća tvrdnja… Ajmo, klik:

Komentar u ovom slučaju zaista nije potreban. I zato molim za časak tišine.

Slatka tišina. Je l’ tako da prija? Uh, brate slatki…

Ama, gledajte vi ovo ponovo, nema veze. Ja odoh da lovim nove provale Zaharija Trnavčevića i Uroša Davidovića. Nyah-Nyah

‘De prolaziš češće puta

Pikanterija za subotnje prepodne: igrano-dokumentarni film “Pogledaj me, nevernice” Srđana Karanovića iz 1974. godine. Remek-delo, tačka.

Mogao bih da pričam svašta, ali samo bih davio. Odvojite 40 minuta, kliknite i pogledajte. Nećete zažaliti.

[EDIT januar 2012: film više nije raspoloživ, osim ovog dela od 9 minuta.]

Dok stigne do sekvence “film u filmu”, priča već ima toliki naboj da ćete uhvatiti sebe kako napeto iščekujete da saznate još neki detalj. A kakve rezultate prave naturščici, to je prosto nestvarno. Primer koji izdvajam je scena koja počinje na 9:45 – pandur objašnjava koji nož je najbolji za ubijanje… Majko mila… Confused smile A slika šinobusa koji klizi niz ravnicu (zapravo, ne klizi nego klampće i tandrče, ali malo pesničke slobode nije na odmet) je fenomenalna vizuelna metafora koju lako prepoznajem. Jednom ću vam pričati o tome.

(Via; tnx Igor)

Helena lijepa i ja u kiši

Moji stari drugari već znaju da je ovo jedan od mojih all-time favorita.

Album Rođenje Drage Mlinareca iz 1975. je jedan od meni najdražih albuma eks-jugoslovnske scene. O tom albumu ćemo potanko kad dođe vreme u okviru serijala o mojih 125. Hajde da večeras zajedno čujemo kapitalnu numeru sa tog albuma.

Onaj prvi deo sam nekad rado svirao u nekom svom aranžmanu; čak sam varirao onu liniju basa kroz neke akorde. Kažu ljudi da je to dobro zvučalo. A tek tekst…

Želite znati, Heleno lijepa,
da l’ pred vama stvarno skitnica stoji
il’ i mene, kao i vas, progone ljudi psećih glava
i psi s licima vlastitih gospodara…

Bilo je to nešto od najbolje rock poezije tog vremena.

Mnogo, mnogo kasnije, Josipa Lisac je otpevala zamalo-pa-konačnu verziju te pesme, sve sa recitovanim tekstom u središnjem delu (autorka beše neka Josipina ispisnica). Postoji audio zapis sa koncerta aranžiranog u čast Drage Mlinareca, kad su mu 2005. uvalili nagradu “Porin” za životno delo; zapravo, imam negde i TV rip tog koncerta. Josipina izvedba “Helene” je zvučala tako dobro da sam joj odmah oprostio što ne zna osnovni tekst. Poslušajte.

I opet sam se naježio.

Treća verzija vredna pomena ne postoji.

Moja domovina

A šta tu ima veliko da se priča, reče autor i odreknu se dijaloga… Fenomenalna kinematografska minijatura Miloša Radovića iz 1997.

Auh, brate.

Postoji samo jedna loša misao koju ovaj film izaziva, iako to zapravo nije krivica autora. Elem, više je rečeno u ovih desetak minuta nego u deset prosečnih srpskih filmova iz poslednjih godina. A ako vam nije stalo do toga, uživajte u perfektnim kadrovima i ugledajte se na protagoniste filma.

Miloš Radović je važan čovek. Da iskoristim priliku i sad pomenem ono što sam zaboravio prekjuče: on je, takođe, autor one minijature “Iznenadna i prerana smrt pukovnika K. K.” u kojoj postoji… Jeste li prebrojali kadrove? Niste? Prebrojte ih sad!

(Via)

Omladina na selu zimi

Jedan od najboljih pakovanih dokumentaraca koje sam u životu gledao: Želimir Žilnik u akciji. Tačnije, u totalnoj akciji.

Svaki sekund vredi. Gledajte i slušajte pažljivo.

Moj lični favorit: onaj što izigrava Erica Burdona na oko 7:00 Peace I onaj na 8:50 što je sluš’o on tu kritiku… Smile with tongue out I da ne zaboravim onog što je dostigao zen. Party smile

(Via)