U jednom fenomenalnom performansu, autor videa je išao ulicom i pitao prolaznike koliko su stari. Kada je sastavio brojeve od jedan do stotinu, nastalo je ovo:
Fantastično.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
U jednom fenomenalnom performansu, autor videa je išao ulicom i pitao prolaznike koliko su stari. Kada je sastavio brojeve od jedan do stotinu, nastalo je ovo:
Fantastično.
U svakoj delatnosti konzumiranja, nađe se neki ludak koji će objasniti gde grešimo.
Najzad, znao sam da viski ne treba piti sa ledom. Ali zato se burbon pije sa ledom i nikakav škotski mudroser me neće sprečiti u tome. ![]()
![]()
Pogotovo ne onaj što prosipa skup viski po tepihu… ![]()
Postoji i ozbiljniji komad prezentacije o single malt viskijima iz dva dela (ovde i ovde), ako ste raspoloženi da naučite nešto o viskijima za koje nikad nećete imati novca da ih kupite.
Reklamni spot godine.
Reč je o reklami dilera za cvikere za korekciju vida, kontaktna sočiva i slične andrmolje.
Ne bih da komentarišem previše, jer biste u tom slučaju imali ideju da sam zauzeo ovu li onu stranu – a nisam. Jedina činjenica je to da veoma poštujem i priznajem kao umetnost sav taj napor iluzionista da serviraju nešto nesvakidašnje i zapanjujuće. I tu ne vidim ništa neobično niti čudno. A David Copperfield je kralj iluzije.
Čime se bavi vaša kompanija, upitali su ga.
Ima nade za propagandu. Samokritičnost nije odlika američko-evropskog koncepta reklamiranja.
Jeste li se ikada zapitali kako bi izgledao susret junaka iz različitih epoha? Šta bi Napoleon rekao Aleksandru Makedonskom, a šta Džingis-kanu? Kakve razgovore bi vodili Kolumbo i kapetan Kuk? Da li bi se Betoven i Najdžel Kenedi zapili u Skadarliji ili potukli?
Da li bi Robokap i Zoro mogli da sarađuju u borbi za pravdu?
Čujem da RTS prikazuje Hičkokove filmove. Dobro da su se setili da pokažu mlađim generacijama da filmovi mogu biti napeti i sjajno režirani i bez mnogo tuče, bez krvi i pogotovo bez nebuloznih elemenata akcije koji ničemu ne služe osim da se producenti hvale visinom potrošenog novca. Kvalitet je uvek u modi, što neko onomad reče.
Posebno mi je bilo intrigantno to što koren želje za posmatranjem nasilja (i, nažalost, učestvovanja u njemu) pripada afinitetima razvijanim u najranijoj mladosti – putem crtaća. Zato ovakva parafraza baš i ne čudi. Zapravo, takav je ceo niz kratkih animacija koje sam vam prikazao u poslednje četiri i po nedelje. Obratite pažnju da ovo sad ne dolazi iz Amerike: naon što su elementi kapitalizma preuzeli kormilo u ruskom društvu, to je i cenzura u reklamnim kampanjama štogod popustila. Ode sve u pizdu materinu…
Ko je ovde u pravu?
(Dužina naslova me je provocirala da napišem “protiv Frankenštajna”, ali neka me đavo odnese ako ikada pobrkam neimenovano čudovište sa imenom njegovog tvorca.)
Volite li književnost XIX veka? “Tri musketara“, primerak iz biblioteke, bila je verovatno najsmrdljivija knjiga koju sam u životu pročitao. Gde ju je i kako uhvatila plesan, ne bih znao reći, ali nekako sam izdržao onu beskorisnu skribomaniju Aleksandra Dime (oca): imao sam trinaest godina i čitao sam brzinom kojom bih sam sebe danas postideo. A čuveni roman Meri Šeli, nažalost, nisam nikad ni pokušao da pročitam.
Što se mene tiče, aktuelan je Pračet. Vreme je za nastavak čitanja serijala o Disksvetu.
Ko je ovde u pravu?
U ravnopravnoj tuči nema pobednika. Da, možete ubiti od batina onog drugog, ali time ćete samo izgubiti deo sebe i tako potrošiti onu vred…
Ne, ne vredi: ova adolescentska NVO demagogija mi nikako ne ide. Krećem ispočetka.
Možete imati utisak da živite u vreme civilizacijske tekovine u kojoj fizička sila nije ključni faktor opstanka. Možete verovati da se problemi u stvarnom životu rešavaju razgovorom, dogovorom i ostalim tehnikama komunikacije. Što pre shvatite da nije tako, to bolje po vas.
Ko je ovde u pravu?
Muka je to kad neko ima nevaspitanu decu. A još veća muka je kad taj neko podržava takvo ponašanje, jer tad trpe svi u dohvatu kretanja i glasa te dece. Imam primer u komšiluku, posmatram i pitam se gde je granica. Trend je takav da će mali do polaska u školu psovati na glas sve živo; na stranu što već prepoznajem fraze koje njegov jednako nevaspitan otac ispaljuje u svojoj kući i van nje; mali ne ume da pripazi, pa se izlaje. A dok završi osnovnu školu, taj će nas tući sve redom. Šta će biti posle, videćemo.
I tako, dok nas Bubuleja teroriše iz dana u dan svojom drekom koja prevazilazi glasnoću nervoznog majmuna, hvatam sebe da se zapravo plašim za to dete. Istina je, plašim se za njega kao da je moje rođeno dete. Hoće li ga udariti neki auto? Video sam ga bezbroj puta kako izleće svojim malim biciklom. Hoće li ga neko tuđ istući? Ljudi koji tuku tuđu decu skloni su preterivanju; mogao bi neko da ga obogalji. Najzad, šta će biti kad natrči na luđeg od sebe, pa ovaj nasrne na njega? Nema više viteštva u kafanskim tučama: danas svaki golja izvadi bombu kašikaru, aktivira je, pa uz protivnika usput ubije još petoro. Koliko su ti ljudi neobazrivi i glupi, pokazuje i to što se sve češće desi da taj sa bombom povredi i ubije čak i samog sebe.
Da li je Petar Pan bio maloletni vitez ili bitanga koja zavređuje boravak u popravnom domu, pitanje je sad.
Ko je ovde u pravu?