Fotografija dana, 27. jun 2011

Sudeći po Tibijevom komentaru uz jednu dobru fotku na fejsbuku, nisam jedini koji je dospeo u niski registar raspoloženja za kreiranje…

Pošteno, nije problem ni u kakvoj krizi, nego je malčice zavladala nervoza uoči Aninog prijemnog ispita. Ali, da ne solim o tome: ipak se ulučila jedna sitnica.

Jasna je ljubitelj sitnih cvetnih aranžmana i kad god joj dođe žuta minuta, ona napravi neku takvu minijaturu na trpezarijskom stolu ili pored svetla u predsoblju. Tek danas, dok sam petljao nešto za trpezarijskim stolom, uočim zanimljiv detalj u vazici. Kako sam ugledao cvetić druge boje, tako sam znao šta ću i kako da uradim. I evo:

Fotografija dana za 27. jun 2011.

Napravio sam više ekspozicija u raznim varijantama, a sedam sam izdvojio kao prihvatljive. Malo je falilo da zapadnem u spin neodlučnosti, pa sam brže-bolje izdvojio fotku koja bojom sepije možda i nije najbolja među izvedenim radovima, ali kompozicija je valjana, a dopalo mi se i to što sam zgodnim uglom upadnog svetla uspeo da anuliram senke cvetova. Prosto da ne poverujete šta se sve može izvesti sa najobičnijom baterijskom lampom.

Uglavnom, mišn akomplišd.

Glava 37: 113. kilometar – Omutišče.

(Isečak)

Moskva - Petuški…Žena u crnom od glave do pete, stajala je uz prozor i nezainteresovana gledala maglu, na usta je pritiskala maramicu sa čipkom. “Ista pesma – kopija “Neutešne nesreće”, tvoja kopija, Jerofejev” – pomislio sam u sebi.

Tiho, na prstima, da ne razbijem začaranost, prišao sam joj za leđa i pritajio se. Žena je plakala…

Evo! Čovek se osamljuje da bi plakao.

Ali iskonski on nije sam. Kad čovek plače, on jednostavno ne želi da neko bude svedok njegovih suza. I u pravu je, jer ima li na svetu nešto uzvišenije od neutešivosti?… O, kad bi se sad moglo reći nešto tako – da linu suze iz očiju svih majki, da se u žalosnu crninu uviju i dvorci i kolibe, i klasici i auli!…

Šta da joj kažem?

– Kneginjo – pozvao sam je tiho.

– Šta hoćeš? – odazvala se kneginja zagledana kroz prozor.

– Ništa. S leđa ti se vidi usna harmonika, eto šta…

– Ne lupaj u snu, mali. To nije harmonika, to je nos… Bolje sedi i ćuti, kao mudar ćeš proći…

To meni – u mom položaju – da ćutim! Meni, koji sam išao kroz vagone tražeći odgonetke zagonetki! Šteta što sam zaboravio kakva je to zagonetka, ali se sećam da je nešto važno… Uostalom, neka, setiću se posle… Žena plače, a to je mnogo važnije… Barabe! Pretvorili ste moju zemlju u najsramniji pakao – i suze se kriju od ljudi, a smeh se pokazuje!… Bedne hulje! Ljudima niste ostavili ništa osim “tuge” i “straha”, i posle toga smeh im je javan, a suze su zaboravljene!…

…

Kad čovek plače, on jednostavno ne želi da neko bude svedok njegovih suza. I u pravu je, jer ima li na svetu nešto uzvišenije od neutešivosti?...

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Ova strana gore

Pogledajte sjajni kratki animirani film o naravi jednog prosečnog korisnika računara.

Najčešća frustracija u ovom veku je očekivanje korisnika da će mu tehnologija doneti neki vid blagostanja, zadovoljstva ili barem zabave. Kad stvari krenu po zlu, dešava se svašta…

 

Izuzetno ostvarenje. Nemojte mene kriviti što se ovo pojavljuje u ponedeljak ujutru: tako se namestilo. Možda je namerno, možda slučajno, ali kako god okreneš, desilo se…

Fotografija dana, 26. jun 2011

Ovo je bio jedan od onih dana kad se ništa ne da, pa nisam ni pritiskao.

Zapravo, ako sam i dao sebi u zadatak da se malo opustim tokom dana, nisam očekivao da će baš dve male foto-sesije ispasti toliko neuspešne da dam ih odbacio u potpunosti. Uveče mi je nešto palo na pamet, pa sam večernju scenu svoje ulice pokušao da izvedem iz ruke – zapravo, sa aparatom naslonjenim na drvo.

Fotografija dana za 26. jun 2011.

Imao sam ideju da napravim kombinaciju auta parkiranog na travi (kako i inače parkiram poslednjih 11 godina, ispod oraha koji je moj pokojni otac zasadio), znaka parkinga u drugom planu i praznog parkinga iza njega. No, barabe su opet iskrivile znak, a svetla svakako nije bilo dovoljno, pa sam na kraju odustao od prvobitnog aranžmana.

Dakako, fotka je nebitna, osim kao podsetnik da pokušam da napravim nešto iole zanimljivo iz ovih elemenata scene, što sad nije uspelo… A nisam se obaška ni trudio: mišn not akomplišd.

Retoričko pitanje glasi: ima li smisla preskakati fotku dana kad baš ničeg pametnog nema ili sam mogao da izvučem neku scenu od juče ili pre nekoliko dana?… Možda je i održavanje dnevne discipline dovoljno za uspeh projekta? Ili nije?… Pošteno, nisam bogzna koliko mnogo razmišljao na tu temu.

Glava 36: Pokrov – 113. kilometar.

(Isečak)

…

Moskva - PetuškiIskočio sam na platformu i pogledao desno: na oznojanom staklu je lepo i jasno napisano “…”. Pogledao sam levo: tamo je takođe bilo napisano “…”.

Bože, uhvatio sam se za glavu i vratio se u vagon, ponovo sam zanemeo i počeo šetati po njemu…

“Čekaj, čekaj… Seti se, Venjička, sve vreme od Moskve sedeo si sa leve strane prema kretanju voza, a sve brkajlije, svi Mitriči, svi dekabristi, sedeli su na desnoj strani. Znači, ako si na dobrom putu, tvoj kovčežić mora biti na levoj strani u odnosu na kretanje voza. Vidiš kako je to jednostavno!…”

Pošao sam po vagonu tražeći kovčežić – kovčežića nigde nije bilo, ni na levoj ni na desnoj strani.

Gde je moj kovčežić?

“Pa dobro, dobro, Venja, smiri se. Neka. Kovčežić – glupost, kasnije ćeš ga potražiti. Pre svega, utvrdi kuda putuješ. A tek posle toga traži svoj kovčežić. Prvo uhvati svoju misao – tek posle toga traži svoj kovčežić. Misao ili milion? Naravno, prvo misao, a zatim milion.”

“Plemenit si, Venja. Popij ostatak svoje kubanske zato što si plemenit.”

I, zabacio sam glavu ispijajući ostatak. I – razišla se tama u koju sam bio zaronjen, i svitalo je iz dubine duše i razuma; zasvetlucali su bleskovi, blesak za svaki gutljaj, gutljaj za svaki blesak.

…

Pre svega, utvrdi kuda putuješ. A tek posle toga traži svoj kovčežić. Prvo uhvati svoju misao – tek posle toga traži svoj kovčežić...

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Grocery Store Wars

Ne tako davno… U jednoj samoposluzi, ne tako daleko odavde…

 

Ama, ljudi moji… Drugo mene brine. Obratite pažnju kako bneki delovi dobro pasuju na domaće prilike… Ovo su napravile neke belosvetske zamlate koje ne znaju za to kako je Ministarstvo trgovine Srbije spustilo gaće i natrćilo se velikim igračima, sve kao sprečavajući monopol (i-hi-hi, a-haha, da-da, kako da not) i dopuštajući, kako se ono kaže… a, da: konkurenciju (i-hi-hi, a-ha-ha…).

Hleba i igara. Šećera i zejtina. Povremeno zavrneš dotok nekog proizvoda, samo na dan-dva, e da olakšaš proces poskupljenja i održiš tenziju, ama tek da se zna ko je glavni.

Za to vreme, udruženja za zaštitu potrošača ljuljaju promaju.

May the farm… eeee… May the Department of trade… Ovaaaaj…. Ne, nema nam spasa. To više ne bi razmotao ni Han Solo AKA “Valjam neku robu”.

Fotografija dana, 25. jun 2011

Opet naturalizam. I opet vulgarni. Ama, i sam Pazolini bi mi pozavideo.

Zapravo, nemam mnogo toga da pričam. Prijatelji su napravili malu porodičnu manufakturu za prehranu po principu “kako napravim, tako će mi biti”, što je princip koji poštujem više od bilo kojeg drugog.

Prilika je htela da u tu priču uđe i par mangulica… Čuli ste za mangulice? Niste? E, pa trebalo bi da čujete. Evo malo informacija ovde i ovde. A evo i fotke načinjene prethodnog popodneva:

Fotografija dana za 25. jun 2011.

Umiljatiju stoku nisam video nikad. Ko će to i kako turiti pod nož, nije mi baš najjasnije.

Fotografija dana, 24. jun 2011

To jest, fotka za juče; nadoknađujem zastoj zbog kvara na glavnom računaru.

Ajd’ što mi je grom spalio računar (srećom, ništa strašno – crkla samo mrežna kartica), nego sam i ja bio celog dana u šre’, taman kao što je Tibi nedavno opisao: “ima dana kad ne vredi ustajati iz kreveta”. E, vala baš.

Dok sam se juče vozio svojom ulicom, spazim u dvorištu bolnice neku staru gvožđuriju: očigledno su promenili kotao za centralno grejanje. Priđem ogradi i štriknem nekoliko ekspozicija. Ova me se najviše dojmila:

Fotografija dana za 24. jun 2011.

Otprilike tako rđavo sam se osećao, ali i izgledao tokom jučerašnjeg dana, pa je fotka baš primerena kao ilustracija. Eye rolling smile

Baš sam mogao da budem pažljiviji u izolovanju boje rđe i da skinem boju sa okolnih elemenata, ali i to je bilo u senci činjenice da sam u nekoliko programa pogubio postavke, uključujući Lightroom, pa sam se unervozio. Ono jeste, izvadiću postavke iz poslednjeg backupa°, ali to još nisam uradio. Odoh sad to da učinim.

° I što reče ona narodna: backup glavu čuva, šubara je kvari.

Reči su čudo

Da, reči su čudo – i predstavljaju ogledalo vremena u kome nastaju. Evo jednog primera.

Moram najpre da se izvinim onima koji ne poznaju engleski, jer ovaj članak se tiče tog jezika… Eto, ilustrativna je i sama činjenica da je takvih sve manje oko nas; među čitaocima ovog bloga, mogu realno da pretpostavim, svi ili skoro svi poznaju engleski dovoljno da bi barem pročitali neki kraći tekst.

Kako reči postaju legitimne? Pitajte Saru Palin...Elem, pitanje za vas: da li znate šta povezuje sledeće reči i pojmove?

activist, airplane, bootleg, diesel engine, jazz, movie, nucleus, sleeping bag, windshield, yuan

Ne trudite se da nađete temu, osim ako ste pomislili na rečnik, u kom slučaju ste na tragu tačnog odgovora.

Naime, to su neke reči sa spiska novih odrednica u novom izdanju Websterovog rečnika engleskog jezika za 1927. godinu. Dakako, nisu te reči nastale te godine, ali artikulisane su i prepoznate kao stalne u upotrebi u periodu između dva izdanja rečnika, dakle između 1909. i 1927. godine. I pogledajte samo: to je period kada je industrijska revolucija završila svoj krug, kada se desio Veliki svetski rat, kada je fundamentalna nauka procvetala, liberalna politika postala legitimna, popularna kultura počela da se pruža u svim pravcima, Kina krenula u stogodišnje osvajanje sveta đubretom robom za široku potrošnju, a SAD napravile sebi medveđu uslugu uvođenjem prohibicije.

Reči otkrivaju kako svet raste.

Knjiški moljci su otišli i dalje: zahvaljujući online pretragama rečnika, ekipa Merriam-Webstera ponekad izlazi sa top-listama reči kojima oslikavaju razne trendove u društvu. Recimo, zahvaljujući onoj drombulji za Aljaske koju je onaj Robokap predložio za svog potpredsednika tokom prošlih izbora za predsednika SAD, 2010 se prvi put desilo da je najtraženija bila reč koja ne postoji: ona je na Ćijukalici odvalila reč refudiate i ostala živa.

(Via)