Odlazak

Kada sam polazio u srednju Å¡kolu, nadao sam se da će biti zaboravljen nadimak koji nisam voleo. UÅ¡ao sam u uÄionicu i seo na jednu stolicu. Veoma brzo, na vratima se pojavilo poznato lice: Gde si, Babke!

Bio je žestok i inteligentan. Nikada nije mogao da se pomiri sa nepravdom. Istina je bila njegova alfa i omega, suÅ¡tina njegovog bića. Njegova otvorenost i dobra volja, koje mnogi meÅ¡aju sa naivnošću, bila je zarazna. Upkros svetu u kome živimo, na Äast je njegovim roditeljima dobrota kojom su ga naoružali. Bio je strastan. Energija koju je ulagao u svoja interesovanja je bila ogromna. Uvek je tražio najkraći put kao onome Å¡to je želeo, po cenu udaranja u zidove. Nije se Å¡tedeo.

Jeste, bio je i lenj. Lenjost je, kažu, naÄin na koji se obraÄunavamo sa obavezama koje ne želimo, ali moramo. Sada je to zaboravljen pojam: lenji ljudi ne postoje, jer decu vaspitavamo da rade samo one stvare koje žele; za sve ostalo tu su SOS telefoni.

Sećam se: igrao je koÅ¡arku dobro. Pa opet, dobra volja ga je odavala – svaki put je padao na sitne bezobrazluke. Koliko mu je samo dvokoraka SrÄ‘an zaustavio reÄenicom „Koraci… k’o laki oblaci“.

Sećam se: nijedne zle reÄi prema profesoru Ignjatoviću, i pored svog kinjenja („Kako si ružan, beži u zadnju klupu!“). Uvek je imao samo jednu, ispravnu, pravednu primedbu: „Ali profesore, zaÅ¡to uvek mene?“

Sećam se: veÄitog iskrenog sleganja ramenima, kao jedinog odgovora na tirade razrednog Panića. ÄŒovek ne može da pobegne od sebe, nije to mogao ni on.

Sećam se: kako je bio jedini koji je koristio dugmad za premotavanje na vokmenima. Nije imao kad da mota kasete olovkom, do željene pesme je morao da dođe brže od drugih.

Sećam se: kojom brzinom je nauÄio da igra Å¡ah. Bez prestanka je analizirao Å¡aÅ¡avu letonsku varijantu sicilijanske odbrane, kojom sam ga muÄio u naÅ¡im beskonaÄnim sesijama. I tu je stigao do istine: pobeÄ‘ivao me bez problema.

Sećam se: teške noći u Ćirinom stanu, kada mu je prvi put u mom prisustvu bilo loše. Hitna pomoć koju sam pozvao bila je nadmena: to ste vi deco nešto pili, pušili. A nismo.

PrevaziÅ¡ao je probleme uz pomoć pravoslavne vere, koju je prihvatio na svoj naÄin: direktno, bez odstupnice i licemerja. Po njegovom svedoÄenju, zdravlje mu se vratilo u trenutku iskrene molitve: tada je teÅ¡ka kugla muke u njegovom telu sagorela.

Sećam se: iskrenost njegove vere je bila nesumnjiva. UbeÄ‘ivao me, davao mi knjige na Äitanje. PriÄao mi je o veri, doÄekali smo mnoga beogradska jutra u raspravama. Njegove oÄi uvek su videle samo dobro, koje nije želeo samo za sebe. Nikada nije pretio ognjem kazne, uvek je priÄao o Äudima, o istini, o ljubavi.

OtiÅ¡ao je. Odnele su ga stvari kojih se sećam, ali o kojima ne želim da kažem viÅ¡e od zakljuÄne istine, koja mora da bude onakva kakvu je on voleo: brza, kratka i jasna. Odnela ga je duga ruka licemernih godina.

PoÄivaj u miru, Tomke.

Komentari su onemogućeni.