Kad je napolju hladno, a unutra toplo i kad se javi onaj lepi osećaj porodičnog gnezda, tada čaša bermeta vredi blaga.
Imamo prijatelje u čijoj porodici se bermet proizvodi pre nego što su ovi razni vinari po Sremskim Karlovcima počeli da ga prave. Ponekad do nas dođe butelja ili ceo karton, kako kad – taman toliko nedostaje da često poželimo još, pa još i bude.
Taj čudni, prelepi napitak koji je na granici između desertnog vina i likera od trava ne predstavlja predmet pijenja: nema nikakvog smisla otvoriti i popiti butelju, kao što to činimo sa vinom. Mala čaša u večernjim satima, posle nekog ugodnog obroka, prava je mera.
Baš tako bi večeras: Jasna je napravila neku jednostavnu, ali neverovatno ukusnu đakoniju od pečuraka. Nisam odoleo, otvorio sam butelju bermeta i baš nam je bilo po volji. A posle, naravno da sam poželeo da aranžiram scenu za slikanje…
Slikanje boca i čaša je jako težak posao. Treba odrediti smer svetla, ugao senke, mesto odsjaja… Dok to sve namestite, prođe vas volja za slikanjem. Zato sam pokrenuo ambulantni metod – pozadina od crnog hamera, ručno manipulisanje svetlom i traženje uglova koji bi mogli da budu zgodni u sceni. I od dvanaestak ekspozicija, da ne poverujete, najbolje su bile prva i poslednja. Odlučio sam se za prvu, videćete zašto.

Baterijsku lampu sam držao iznad čaše i uperio je u bermet, ne bih li izvukao tu rubinsku boju. Uspeo sam posredno, gledajte na dno stopice; boja sadržaja u čaši se tek naslućuje… Međutim, taj odsjaj na spoju stope i čaše je ispao neobično, bolje nego što sam i mogao da očekujem. To što je boca u mraku nije nužno loša stvar – teško bi bilo napraviti balans u kompoziciji da je bilo svetlo (eventualno neka velika čaša – ali velike čaše ne idu za aromatizovana vina). Tek, ispade meni po volji iz prve; čak su i boje apsolutno netaknute u obradi; samo sam malo pojačao kontrast da bih istakao konturu čaše.
Mišn akomplišd. ![]()

Možeš da ostaneš prekovremeno. Možeš samo da se nadaš da će ti biti plaćeno. Možeš ti i po radnu knjižicu. Možeš sve da oteraš dođavola. Možeš da se mrštiš. Možeš da ispravljaš i svoje greške. Možeš napokon i da odeš kući. Možeš i da budeš umoran. Možeš sve da oteraš dođavola. Možeš i da previdiš njegov radosni osmeh kada te ugleda na vratima. Možeš i da ignorišeš njegove pozive na igru. Možeš najzad nešto i da pojedeš. Možeš konačno da privedeš kraju onaj slabo plaćeni povremeni (privatni) posao. Možeš i da preskočiš svoje spavanje. Ne smeš da preskočiš njegovo spavanje, jer u suprotnom nećeš čuti kad ti kaže “Tata, ti si moj najbolji prijatelj!” i posle toga stvarno sve da oteraš dođavola.
Ipak, moj favorit među jedine tri Tvenove knjige koje sam pročitao je “
Začetak ove teorije leži u
ima jednačine koje valja izjednačiti; istorija ima datume, količine armija i vrsta naoružanja; geografija statističke podatke o natalitetu i mortalitetu, količinama uranijuma (Kongo!) ili molibdena (Mačkatica kod Surdulice!); a da li veronaučnici još uvek prebrojavaju anđele na vrhu igle ne bih znao.