Vatra je potpaljena

Danas je četrdeset prva godišnjica od smrti Jima Morrisona. Tim povodom, prisećamo se jedne od značajnijih epizoda u karijeri grupe The Doors: bio je to nastup u The Ed Sullivan Show, emisiji koja je emitovano uživo širom Amerike i u kojoj je jedan zatucani mamlaz, uz pomoć svojih poslušnih asistenata, odlučivao ko će da bude popularan u Americi, a ko neće.

Ed Sullivan je to činio u duhu najgrđe zelotske cenzure, tražeći od izvođača da menjaju tekstove svojih pesama “tako da budu prihvatljivi”, da se obuku “kako dolikuje”, da se “ponašaju uljudno” i slično tome. Od Morrisona je traženo da u pesmi “Light My Fire” stih “Girl, we cannot get much higher” bude zamenjen nekim prikladnijim. Morrison je predložio da to bude stih “Girl, you couldn’t bite my wire“. Hot smile Na kraju, fromalno se saglasio da tekst bude zamenjen dubokomisaonim stihom “Girl, we couldn’t get much better” koji se čak i ne rimuje sa ostatkom strofe, evidentno nemajući nameru da posluša.

A onda, pesma je krenula uživo, bez odlaganja, i emitovana je na nacionalnoj televiziji.

Nastavite sa čitanjem… “Vatra je potpaljena”

Horoskop Diotalevi-SP za poneti

Crk’ nam digitron! Na žalost i to je jednom moralo da se desi. Onomad objavismo iznimno kratko izdanje horoskopa po metodi Diotalevi-SP, ali je i ono bilo dovoljno da nam se jedini i do sada neprežaljeni digitron nepopravljivo pokvari. Srećom, prethodno izdanje smo “izgurali” do kraja, ali smo zato ovo morali potpuno “peške” da radimo. Makar nas Glugenije nije izneverio.

– * –

LONAC

omiljeni citat iz domaćeg filma: Stanislave, preterano sereš.

omiljeni broj: 7

Nastavite sa čitanjem… “Horoskop Diotalevi-SP za poneti”

Generalka

Jedanaest meseci, tri hiljade fotki i mnogo kafe, kako reče sam autor…

Počelo je tako što je lik fotografisao rasklapanje motora u nameri da dokumentuje redosled koraka kako bi posle mogao da vrati sve na svoje mesto… I na kraju je shvatio da ima materijal za animirani film…

Jedna na dan (93): 2. jul 2012.

Oprema je najzad kompletirana. Posle više od tri meseca.

Posle ko zna koliko peripetija, neuspešnih zakazivanja i omašenih prilika, u danu koji je za nom najzad sam nabavio polarizacioni filter, poslednju vitalnu komponentu optičkog dela mog foto-sistema. Čemu to sokoćalo služi i kako radi, biće predmet posebne priče. Uglavnom, za početak je dovoljno to što sam bio u prilici da uporedim svetlo sa i bez tog filtera; prava upotreba sledi ovih dana, kad uspem da postignem… A taj kvazi-test je izgledao otprilike ovako:

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (93): 2. jul 2012.”

Mustang Sally

Deder da izjednačimo stvar posle one gruvačine u subotu…

Dobio sam primedbu i šta da se radi, moram da poslušam: gde je “Mama Told Me Not to Come“, tu je i “Mustang Sally“. Nemam ništa protiv: deder to glasno!

Wilson Pickett je mogao i više da uradi, ali mu se nije dalo. Ostavio je svetu važne i dobre pesme, a ova je najvažnija i najbolja. Ima li ko primedbu na ovu konstataciju?

Ispraviću, samo recite. Ubedite me da treba da ispravim. Winking smile

Gde je, dovraga, Met? (2012)

Matt Harding je i dalje u misiji plesanja sa celim svetom. Prošlog oktobra je stigao i u Beograd, a to je dospelo u ovogodišnji klip. Nažalost, snimak sa Kalemegdana nije u ovoj montaži: Beograd je predstavljen kao školica baleta. Aj’ pa dobro.

Gledam ovaj video po treći put zaredom i najzad mi dolazi pameti šta taj blesavi Amer radi.

Nastavite sa čitanjem… “Gde je, dovraga, Met? (2012)”

Jedna na dan (92): 1. jul 2012.

Tek kad načinim ovakvu fotku, ama i spontano, setim se koliko sam nekada patio što ne mogu da izvedem baš takve fotke…

– Nemam ništa za fotku dana – rekoh Vladanu večeras, dok smo išli ka mestu na kome je našao konak.

– Pa šta ćeš? – upita me on.

– Pojma nemam. Možda uhvatim Marinka i tebe u kompromitujućoj situaciji.

Sat vremena kasnije, dok smo pili crno točeno na terasi kafea “Max”, igrao sam se fotoaparatom u pokušaju da uslikam plamen sveće kroz crveno staklo. Nisam ni primetio da je Vladan drndao svoj telefon dok sam to radio. Uglavnom, jasno me je čuo kad sam uskliknuo “Imam je!” i znao je na šta mislim.

Jedna na dan, 1. jul 2012: pod svetlošću sveće

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (92): 1. jul 2012.”

Alegria: Cirque du Soleil u Beogradu

Mi O tom nivou ne umemo da razmišljamo, a kamoli NA tom nivou.

alegria_posterTeško je pisati skoncentrisano i suvislo o nečemu što je izazvalo talase uzbuđenja, i to u okviru koji ne može da se opiše drugačije nego kao šokantno iskustvo. Ali pokušaću.

U subotu uveče, Jasna, Ana i ja smo pohodili predstavu Alegria čuvenog ansambla Cirque du Soleil… Uh, htedoh reći “kanadskog ansambla”, pa sam se prisetio da to više nema nikakvog smisla, jer ekipa je multinacionalna, a organizacija globalna.

Kada bi ta predstava morala da se opiše jednom rečju, nema bolje od naslovne. Reč “alegria” je španskog porekla i znači “radost”. A imam i jednu reč dovoljnu da opišem utisak: savršenstvo.

Nastavite sa čitanjem… “Alegria: Cirque du Soleil u Beogradu”

Od šanka do šanka

E, na šta sam natrčao! Danas slušamo nešto što će nekima od nas poslužiti kao trejler za vremeplov… Pošteno govoreći, Andrej Šifrer je čovek sa margine, bavio se čime se bavo i bio uspešan u Sloveniji, a panjugoslovenski uspeh je postigao jednom jedinom pesmom. I to baš ovom.

Bila mi je ova pesma na repertoaru davno, davno. Toliko davno da je postalo nevažno. U određenim momentima, kad bih primetio da se društvo pritajilo i sluša, poslednji G dur bih promenio u B mol i glasno uzviknuo “jugobanka!” i to je bio znak za buđenje. Neki su me i psovali zbog takve prakse, ali svejedno nisam mogao da odolim.

Utovar nedeljom, 1. jul

Jul! Drugo poluvreme godine! Pa kad pre, suncetižareno! Prebrzo je! Ama, je l’ može to malo lakše?…

Ako sam se ikad nečeg plašio, to je izgubljeno vreme. Osećanje je nelogično, jer za gubitak vremena mi niko drugi nije kriv nego ja sam; i često gubim vreme ovim ili onim glupostima, a nije da ne bih imao čime pametnim da ga popunim.

Doživljaj stvarnosti počiva u ličnom poimanju sveta oko nas. U tome nam pomažu mediji, dok mi upošljavamo čula. Dalje od čula nije bitno.Vrzino kolo dangube koje stvaram sebi samom dobar mi je podsetnik da posmatram druge ljude oko sebe. Primećujem one koji beže od nečega što ih ne goni, ima onih koji se bave tuđim životima zato što nemaju svoj, a tu si negde i oni koji su skloni da pretaču iz šupljeg u prazno i to nazivaju delatnošću, pa čak i važnim poduhvatima. Ali, svi zajedno, onoliko koliko ih ima, manjina su u odnosu na stado.

Stado čini većina. To su blejači u odnosu stvarnost. Oni čije se sudbine očitavaju na ponuđenim TV programima. Oni čiji se nedostatak ideja očitava u praznim bibliotekama i punim kafićima. Oni kojih je toliko da ne bi mogli da se potrpaju u voz, ali čiji zbir mentalnog kapaciteta ne bi ni vrapca uplašio.

Onda uhvatim sebe da se obratim ponekom iz stada, pa mi se to lupi o glavu, pa se onda podsetim da sam napravio pun krug dangube, jer ništa novo nisam naučio.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 1. jul”