Једна од пре: вагони на фабрици станици

Ако је неком чудно да чује “фабрика станица”, то је зато што није одрастао довољно близу старе индустријске зоне у Зрењанину. Она је имала и своју железничку станицу, која се звала “Зрењанин фабрика”, и то званично.

У ствари, зове се још увек, него је индустријска зона покојна. Зато ова фотка не спада у ону врсту фото сафарија званог “тражимо Сталкера да нас проведе кроз Зону” (јер се никад не зна кад ће неки радник неког обезбеђења да запати Чворовићев синдром), него је требало да спада у кафанске.

eos_4209520160730_19_16_58

(велика)

Ово је призор тачно преко пута те кафане.

Фабрика станица је својевремено имала поприличан промет. Јутарњи возови су довозили бар половину радника за добар део два-три Комбината (и Серво Михаљ, и текстилну и металну индустрију којегде по крају). Пошто се део погона налазио иза пруге, изграђен је и пешачки мост преко колосека, јер је бивало и удеса – замор, пиће, магла, ноћ… Сад овуда прођу два-три воза дневно, раднички су одавно укинути (овде дође линк на “Радничка класа одлази у рај”, нема, побрисали злотвори), теретни нешто више ноћу него дању…

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: вагони на фабрици станици”

Nikada više

Kraj sedamdesetih je značio da su sve one glavne vedete progresivnog roka koje su žarile i palile na početku decenije (Yes, ELP, Genesis…) odavno dostigle svoj zenit i bile spremne da nestanu pod žustrom paljbom novotalasnih i punk grupa. Nisu imali neki veliki izbor – mogli su da izumru kao dinosaurusi ili da svoju muziku prilagode novonastalim okolnostima, što je podrazumevalo kraće pesme, modernizaciju zvuka i ubacivanje elemenata pop muzike, na koju su svi odredom bili gadljivi, kako bi bili prisutni na radiju.

Muzička industrija je bila totalno indiferentna prema ovakvoj muzici i samo je čekala da objavi umrlice.

Nastavite sa čitanjem… “Nikada više”

London je sjajan

I didn’t want to be some satellite clown
So I went up to London ‘cos I heard it’s falling down
Found the Denis the Menace of Little Venice
Still digging up the bones of Strummer and Jones
Revolutionary days were sadly over

E, slatko sam se nasmejao kada sam čuo ove stihove. Pevala ih je zgodna plavuša kojoj se ništa nije moglo zameriti, tekst je bio podrugljiv, a pesma je zvučala kao da je nastala krajem sedamdesetih.

Znači, ponovo digging… A sve zbog plavuše.Winking smile

Nastavite sa čitanjem… “London je sjajan”

Једна од пре: изломљени одраз

Диференцијална геометрија је геометрија на кривим површинама (а и објектима са више димензија), где се простор понаша макар релативистички, ако не и луђе. Један од првих задатака њених је био да нађе методе приближног приказивања кривине на равној површи, са чим се патио онај Меркатор својевремено, а и многи други.

Ваљкасте и купасте површи се лако могу размотати у раван, што зна свако ко је правио модел. За лопту, елипсоид, седло (прва два имају позитиван, а трећи негативан полупречник кривине, јер му је уздуж центар с једне, а попреко с друге стране) то већ неће моћи, мора да се тегли или сече.

eos_4094620160320_18_05_16

(велика)

Ствар постаје још занимљивија кад почнете да се играте са огледалима.

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: изломљени одраз”

Davno prošlo vreme (i opet…)

I da znaš: najmračniji čas je uvek, uvek onaj trenutak pred zoru.

U neku ruku, pogled preko ramena je danguba, jer ispred je više stvari nego iza. Problem je u tome što moramo ponekad pogledati unazad, e da bismo se upamtili odakle dolazimo i podsetili se da koristimo ono što smo odande poneli.

Kada je reč o muzici, tome služe audio i video dokumenti. Ponekad su veličanstveni u svojoj nesavršenosti, najčešće zbog slatke naivnosti koju prepoznajemo, a možda je to i zbog nečeg drugog. Nostalgija za davno prošlim vremenima, šta li.

Poslušajte, pogledajte i nemojte se mrštiti što najbolji duet u istoriji rock’n’rolla očigledno falšira za sve pare: tako je to bilo onda kad nije bilo monitorskih bubica, a veliki monitori nisu mogli na scenu da ne pokvare TV kadar. Ni nalik onoj tehnički našminkanoj (i u svakom smislu savršenoj) verziji koju smo slušali pre nekoliko meseci.

Nastavite sa čitanjem… “Davno prošlo vreme (i opet…)”

Utovar nedeljom, 11. septembar 2016.

Važno je da jednom nekako pronađemo neko rešenje u svetlu saznanja da bolje biti neće. Ili ne. Ili da, ali ako, to jest međutim, osim ukoliko spram eto. Uostalom, tu i tamo mestimično delimično, kako da ti kažem, mislim to jest, ovaj, je li, da!

Nebulozni uvod u današnji utovar je manje-više najpreciznija ilustracija aktuelnog stanja samurajske populacije Suštine pasijansa. Kao da nas je neko tukao po ušima što neprekidno trpimo samo po dve gužve (poneko i tri), nego nam je uljudno prosleđeno sledovanje od još po jedne, pa sad svi dan danujemo i noć noćivamo u pokušaju rešavanja bar neke od tri simultane gužve (poneko i četiri).

Mu.Teško je objasniti to što nam se svima dešava. U eri prekarijata, problemi se javljaju sa tendencijom trajnog ostanka. Morate ih rešavati, ali ih ne možete rešiti, pa tako doveka ostajete zarobljeni u ponekoj novoj budalaštini koju nam život donese. Stvar kondicije je koliko simultanih spinova problema možete da izdržite.

Ne govorimo mi o tome da bismo vam kukali, jer vrlo dobro znamo da ste se prepoznali u prethodnim redovima. Nije vama ništa bolje nego nama (nije vam, nadamo se, ni gore), pa gde smo, tu smo. Nego smo se mašili ove neprijatne teme da bismo vam skrenuli pažnju, po ko zna koji put, na to da od konstatovanja vajde nema. Vreme je da preduzmete nešto za svoje mentalno zdravlje.

Isključite televizore, promenite broj telefona, utopite nekom radio za male pare i na netu posećujte samo tematska mesta, a ne portale vesti. Ko ima gramofon, neka obriše prašinu s njega, proveri iglu i kaiš, pa neka se lati starih ploča. Ili slušajte muziku u nekom drugom obliku, ali isključivo po svom sopstvenom izboru. Svake večeri pročitajte nešto; najbolje je da se latite neke knjige; može i neka koju ste čitali u davnoj prošlosti, ako nemate bolju ideju: Žil Vern, Branko Ćopić, Branislav Nušić, Mark Tven, Džek London i Džonatan Svift su uvek u modi.

Videćete: kroz nekoliko dana će vam se vratiti apetit, ali i volja za životom, počeće da vam padaju zanimljive ideje na pamet, provodićete više vremena napolju (čak i po kiši!), težićete pešačkim zonama i divićete se svetu oko sebe, koji ste nekako zaboravili da primećujete dok ste vreme provodili zbog raznih nastupa trenutnog siledžije na televiziji i u novinama.

Ničija

A s obzirom na to da nemate revolucionarnih pretenzija, niti bismo vas mi ikada ikako navodili na takve primisli, preostaje samo jedno: u nastavku današnjeg utovara, proučite akademsku raspravu o jednom karakterističnom segmentu srpskog jezika, pa primenite neke sintagme iz tog segmenta na ličnost i delo onog siledžije koji je trenutno u glavnoj ulozi. Pa kad vas sledeći put nazove ološom, neradnikom, bitangom i šta ono još beše, vi se samo blago nasmešite u njegovom pravcu, isto onako kako on se on tokom svake redovne popodnevne terapije blaženo smeši u kamere preko žbuna od mikrofona, udahnite duboko, izdahnite polako i recite mu tihim glasom:

– Nikome nije gorelo do zore. Neće ni tebi.

Gestakulaciju i prateće rečenice prepuštamo vašoj sklonosti za improvizaciju.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 11. septembar 2016.”

Nekome moraš služiti

Stotinu me muka snašlo. Hteo bih jedno, moram drugo. Rad je muka: koliko god da voliš svoj posao, postoje granice, jer čoveku nije svojstveno da trpi moranje. I eto, pisao bih više, svrbe me prsti da pustim mašti na volju i da pomognem našem vrednom muzičkom uredniku bar malo, ali ne ide dok ne uhvatim vikend.

Benasta stvar je u tome što imam pripremeljeno dvadeset zicera za pisanje, ali onda preko njih uleti pravi dragulj, ma legne k’o saliveno. I šta onda drugo da uradim ili kažem, nego da pastim ovo u vaše uši i vaše duše.

Nastavite sa čitanjem… “Nekome moraš služiti”