Kasno uveče

Kad kao balavac kročiš na muzičku scenu, pa od tog dana, godinu za godinom neprekidno, pa tako nekoliko sledećih decenija, uporno dokazuješ svoju klasu na najteži i najbolji način – egzaktnim rezultatom – onda stičeš nekoliko slatkih privilegija. Najpre, steći ćeš poštovanje auditorijuma, a poštovanje je nešto mnogo stamenije od popularnosti. Drugo, rezultat je merljiv na top-listi, a to u prevodu znači i ozbiljan novac, bar u onom delu sveta u kojem se kreativnost uvažava kao predmet ozbiljnog biznisa. Najzad, steći ćeš pravo da te i upućeni smatraju najboljim među najboljima; a sa tim epitetom ide i privilegija da vremenom možeš da izabereš crème de la crème braće po oružju, pa kad takve uvedeš u studio, sve se završava spektakularnim rezultatom u vidu muzike od čijeg svakog segmenta te spopadaju trnci i pitaš se šta te je to snašlo.

Dobro poslušajte sledeći primer, jer sam prethodni pasus napisao retroaktivno, slušajući baš ovu ludu vožnju. A dok budete gledali, nemojte se čuditi kad prepoznate neke velemajstore koje često pominjemo na ovim stranicama.

A, šta tu ima da se priča…

Nastavite sa čitanjem… “Kasno uveče”

Nikada nisi znala šta mislim

Johnny Cash je bio sve samo ne običan čovek. Tokom svoje bogate karijere prošao je dug i trnovit put od buntovnika i odmetnika do mudraca koji je, na kraju svog života, ipak uspeo da se pomiri, pre svega ostaloga, sam sa sobom. Voleli njegove pesme ili ne, nesporno je da je Cash bio od one retke vrste muzičara i ljudi koji nisu pravili kompromise u životu, a njegova bogata zaostavština svedoči o muzičkom bogu kakvih je sve manje.

Ima li nekoga na vidiku ko će uspešno zameniti Dasu u Crnom i, recimo, Boba Dylana, Willie Nelsona, Krisa Kristoffersona, Jacksona Brownea, Townesa Van Zandta…

Nastavite sa čitanjem… “Nikada nisi znala šta mislim”

Džentrifikacija

Standing on corner, spending my time
Out of a job, not earning a dime
Lady steps up, says I suppose
You’re a stylish young man by the looks of your clothes

Prošlog vikenda, stigne mi novi album Rya Coodera u paketiću od tetke iz Kalinjingrada. A stari majstor odavno više ne objavljuje albume ako baš nema šta da kaže, odavno je dokazao ko je, šta je i šta ume svakome ko je spreman da malo uključi onu sivu masu između ušiju. Čovek, prosto, uživa u životu i šalje poruke ne pritiskajući nikoga da te poruke čuje ako mu se neće. Zato svaki novi Cooderov album predstavlja događaj vredan pažnje i vremena. Naročito volim kako on svoje albume uvek pakuje meraklijski, bez pustog tovarenja velike količine sadržaja, onako kako se to radilo nekad, u vreme kad je vinil bio dominantni medij za objavljivanje muzike.

I tako, pustim album u pozadini dok sam sređivao neke fotke. Jednog časa, čujem kako Cooder pominje Google. WTF? Pogledam, numera se zove “Gentrification“. Za deset sekundi pronađem tekst na netu. I zaista, tamo se tek sa malo paraboličnih figura pominje glavni problem džentrifikacije – to je ono kad korporacije prodru u siromašnu četvrt, naprave hipstersko mesto, a onako usput upetostruče cenu stanarima.

I setim se kako je to aktuelni trend u Evropi, kako Google značajan deo svojih operacija seli u Evropu, kako cela EU gleda u Berlin, jer ono kako oni budu rešili problem džentrifikacije u delu grada poznatom pod imenom Kreutzberg, tako će i svi ostali…

Nastavite sa čitanjem… “Džentrifikacija”

Једна од пре: мрачна ти нешто та комора

Физика је чудо једно, ради бесплатно и никад не упадне у несташицу. Ради и за викенд и празнике, верске и државне, раде сва одељења, чак и оптика. Сама спроводи своје законе, не тражи да јој се оснује посебна полиција за то.

За ефекат мрачне коморе је, вели, потребан мрак и комора са рупом. Оно што обично не каже је да је за бољи ефекат потребан бољи мрак и ситнија рупа. А шта ако није баш тако јако мрак, и ако је рупа омањи прозор? Па… добија се фотка.

Ове боје не бих приметио никад. Нисам их приметио док нисам ово снимио па погледао у екранче. Скроз у страну од текућег пројекта, забасах у физику.

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: мрачна ти нешто та комора”

Demonstrant

Prošlo je 50 godina od najvećih previranja posle Drugog svetskog rata koja su iz korena prodrmala tadašnja učmala autoritarna i konzervativna društva, pre svega ono u Francuskoj. Kao i uvek u takvim situacijama, sve je počelo spontano, ali se pretvorilo u ozbiljno jer je tadašnji bunt imao svoju izrazito socijalnu, ekonomsku, kulturnu i političku prirodu.

Danas je ta priča toliko medijski romantizovana pa nije zgoreg da se podsetimo nekih istorijskih detalja.

Nastavite sa čitanjem… “Demonstrant”

Pet godina, pet vekova, večnost

Čitam baš jutros uz kaficu: Bill Gates je ljubazno odbio ponudu Donalda Trumpa da zauzme prestižno mesto savetnika predsednika SAD za nauku. Reči koje je ujka Bili upotrebio prilikom odbijanja su diplomatske, sročene manirom čoveka koji nije slučajno postao prvi pojedinac sa realno stečenim bogatstvom koje je prešišalo sto milijardi dolara: “Mislim da ta dužnost ne bi predstavljala optimalno korišćenje mog vremena.”

Iza zavese ovog eufemizma se nalazi podatak da je tokom dva susreta Trump oba puta zahtevao od Gatesa da mu ovaj potanko objasni kako to da virus HIV i virus HPV nisu jedno isto. Takođe, pažljivi hroničari su zabeležili kako je Trump u obe prilike koristio ne baš diplomatski rečnik da opiše svoju fascinaciju fizičkim izgledom ćerke Billa Gatesa, koja ima 22 godine i mogla bi unuka da mu bude.

Nema nam spasa.

Nastavite sa čitanjem… “Pet godina, pet vekova, večnost”

Gde nestade svo cveće?

Glavni cilj muzičkih reizdanja je da se iscedi još neka kinta od starih pesama. Ovaj trend se pojačao proteklih nekoliko godina, ali se pristup izdavača drastično promenio. Danas je nezamislivo da nova verzija starih albuma nije digitalno remasterizovana, da ne sadrži dodatne pesme (bilo da su ispale iz finalne verzije, demo snimke ili, u najgorem slučaju, snimci uživo iz vremena objavljivanja) i da ne bude propraćena prigodnom knjižicom koja mnogo toga objašnjava o autoru. Za mene, ovo je u neku ruku zlatni rudnik za istraživanje.

Sem što nemam dovoljno vremena da se posvetim svemu onome što bi me interesovalo.

Nastavite sa čitanjem… “Gde nestade svo cveće?”

Pogled u ogledalo

Otkako je moj džuboks narastao preko svake mere, dobro se zabavljam tako što sam iskoristio znanje iz prošlog života da u nekakvom programu za tabelarni prikaz sadržaja napravim džuboks-rndalicu. Kad angažujem to sokoćalo, iskoči mi plejlista željene dužine u kojoj se ponekad nađu sadržaji koji izazivaju tzv. čeloklep: klepim se po čelu i pomislim ili čak kažem naglas: otkad ovo nisam čuo!

Onda u meni proradi ludak za kojeg sam mislio da sam ga utušio kad sam pre zamalo četvrt veka doneo najbolju profesionalnu odluku u životu, onu da neću više biti programer, nego ću ponekad i spavati, jesti, prepoznavati ukućane, čak se ponekad i družiti sa prijateljima uz muziku. Zahvaljujući tom programu sa nekakvim mrežama po ekranu, ne potonem duboko kad me demoni školovanja sustignu, nego nešto kao fol programiram automat da uradi za moj račun ovu ili onu glupost i tako se izvučem bez kompajlera.

I sve to eskiviranje strašne profesije najzad sam uspeo da konvergiram u nešto korisno: u povremene izlete u periode muzike koje smatram sebi najdražim.

Kad ja tamo, a ono sinhronicitet…

Nastavite sa čitanjem… “Pogled u ogledalo”

Usta koja sikću

Siouxsie and the Banshees nikada nisu dobacili do samog vrha top lista, ali su bili i ostali vrhunski punkeri. Normalno, (Suzi Su) je već krajem sedamdesetih postala neslužbena kraljica pokreta i, iz današnje perspektive, ostavila je mnogo značajniji trag nego što se u to vreme moglo i zamisliti. Recimo, čitave generacije muzičara koje su došle koju godinu kasnije gledale su je kao božanstvo, a njene pesme uvrstili su u repertoar i mnogi od kojih tako nešto ne bi očekivalo: Jeff Buckley, Tricky, Red Hot Chili Peppers, Simple Minds

Ima ih zaista mnogo i čitajući razne biografije često nailazim na Suzi na neočekivanim mestima.

Nastavite sa čitanjem… “Usta koja sikću”