Jednog plavog jutra

Pominjao sam već više puta kako mi je trebalo mnogo godina da dosegnem – najpre saznanjem o postojanju, a potom i apsolvirajući materijale – manje-više svu muziku do koje mi je naročito stalo. Odrastao sam u ne baš savršenim uslovima za taj posao: nisam imao uzore koji bi mi skrenuli pažnju na prave vrednosti, pa sam se uhvatio samo najvećih imena za koja znaju svi i onih koje sam mogao da dosegnem na preporuku malobrojnih. Ono što se zaista moglo saznati puštalo se na Studiju B kod Slobe Konjovića i na Beogradu 202. Ali, avaj: uslove za slušanje tada mršavih FM talasa nisam imao, a na srednjim talasima nisam dosezao te radio-stanice. Dvaput godišnje, kad bih otišao u posetu rođacima u Zemun, vratio bih se sa po dve-tri audio kasete sa muzikom koju bih ulovio slušajući radio i to bi mi bila jedina referenca.

Lakše promašiti nego uhvatiti.

Mnogobrojne rupe u poznavanju muzike sam zakrpio mnogo kasnije. Krpim ih i dalje, mada ih nije mnogo ostalo.

Nastavite sa čitanjem… “Jednog plavog jutra”

Alternativa, improvizacija i pogled koji je mogao da ubije

– …A umeš li da odsviraš “Ciganku”?
– “Ciganku”?
– Ma znaš, onu od Hozea Felisijana!
– Šanji, čoveče, to je pesma o Ciganinu, lutalici sa gitarom, a ne o Ciganki!
– Ma dobro, pusti sad to, ja to uvek pamtim kao “Ciganku”. Umeš ili ne umeš?
– Umem. Ali ne mogu da odsviram baš onako onaj furiozni solo na kraju, nego drugačije, a moj glas nije ni blizu Felisijanovog pevanja.
– To što možeš je dovoljno za ono što planiram. Sviraćeš i pevaćeš to u predstavi, između dve celine. Vidi ko će sa tobom da svira, treba mi i taj solo, pa zato spremi to u dve gitare.

Kad se samo setim… Od tog razgovora je prošlo skoro 35 godina. Bio sam tad skoro-pa-triput mlađi nego danas.

Nastavite sa čitanjem… “Alternativa, improvizacija i pogled koji je mogao da ubije”

Reč-dve o istoriji Pilećeg ranča

Rumour spreadin’ ’round in that Texas town
About that shack outside La Grange
And you know what I’m talkin’ about
Just let me know if you wanna go
To that home out on the range
They got a lot of nice girls

Gospođica Edna je vodila pansion u gradiću La Grange u Teksasu, smeštenom otprilike na sredokraći između Ostina i Hjustona. Taj pansion je bio klub za ugledne klijente: tamo se odlazilo isključivo u ispeglanim, uštirkanim košuljama, reda se znalo, ružne reči su bile zabranjene, napijanje nije dolazilo u obzir. Taj klub je, zapravo, bio kupleraj vrhunskog nivoa, od one vrste gde su očevi odvodili sinove da postanu muškarci, jer osim čistoće osnovnih sredstava, dame koje su tu boravile i radile pazile su i na visok zanatski stil.

Malo je reći da je “Pileći ranč” (Chichen Ranch), kako se to mesto zvalo u kasnijim godinama postojanja, stekao veliki ugled među pripadnicima muškog pola tokom duže od jednog veka poslovanja.

Nastavite sa čitanjem… “Reč-dve o istoriji Pilećeg ranča”

Gradovi prekriveni prašinom

– Ćale, kakvo ti je ovo kamenje koje čuvaš?
– Koje kamenje?
– Ovo što izgleda kao da je sa Meseca.
– Nije sa Meseca, nego sa Vezuva.
– To beše onaj vulkan što je proradio…

I tako lako, uz sređivanje kuće, ćerka i ja zajedno stigosmo do današnjeg priloga.

Nastavite sa čitanjem… “Gradovi prekriveni prašinom”

Koraci u pustinji

In memoriam: Harry Dean Stanton (1926-2017)

Napustilo nas je jedno od najupečatljivijih lica u istoriji američkog filma. Harry Dean Stanton je na filmu bio sve ono što su mnogi drugi hteli da budu, a da pritom nije morao da prebija ulogu preko kolena, potiskujući samog sebe: to je bio on.

Danas se prisećamo tog sjajnog glumca u muzici iz jedinog filma u kojem je imao glavnu ulogu, od preko stotinu na celuloidu i preko 50 u TV formatu koje je snimio; i ne samo to, nego mu je partnerka u filmu “Paris, Texas” (1984), pa makar na onih nekoliko upečatljivih i nezaboravnih minuta, bila Nastasja Kinski.

Nastavite sa čitanjem… “Koraci u pustinji”

Sve ono što se krije iza prostog “mmm”

Verovatno ste već doživeli: skoknete na Gugao “samo da proverite” neku činjenicu ili da saznate odgovor na pitanje koje vas muči celog dana, sa namerom da tri minuta kasnije nastavite da radite ono što ste prekinuli. I taman ste videli i već nekako zaboravili koje godine je održan Berlinski kongres, jer to svakako ima veze sa poslom koji upravo radite, kad ste u međuvremenu saznali i koji je najveći ikada napravljeni origami, u kom gradu je najskuplje parkiranje i kako da ispečete biftek na indukcionoj ploči. Na stranu još dva bookmarka u veb-pregledaču i dve prečice na ikonostasu računara.

Ponekad izađe na zamalo-pa-korisno, kao meni danas. Uopšte ne znam kako mi je palo na pamet, posle onog jučerašnjeg pisanija o Neilu Youngu, nekako sam se setio jednog dokumentarca o njemu koji sam lane gledao. I tamo beše reči o njegovom odrastanju u Winnipegu, kanadskom gradu usred prerije. “Kad si u Winnipegu, onda si u Winnipegu”, govorio je Young, “nemaš kuda da odeš. Imaš da voziš 200 milja do Minneapolisa ili 400 milja do Toronta, ako ti je stalo da vidiš neki veći grad; drugi gradovi su još dalje. Moraš da se snalaziš kako znaš. Izlaz za mene beše muzika”.

Pa dobro, pomislih: znam li ja ikoga drugog sem Neila Younga da je iz Winnipega? Posle par otkrića i zamalo skretanja u zonu problematike livadskih ekosistema američkog srednjeg zapada, te rasprave o održivosti plemenskog sistema starosedelaca Amerike u odnosu na migracije bizona, kao i metodologijama izgradnje autoputeva kroz područja sa širokim i sporim nizijskim rekama, ipak sam nekako došao i do ove pesme.

A, tu ste, dakle!

Nastavite sa čitanjem… “Sve ono što se krije iza prostog “mmm””

Havaji ’76

Things were getting hard to follow
I was feeling pretty hollow
When the stranger came to me and put out his hand

Šta da radi hiperaktivni muzičar koji je svestan da proizvodi mnogo više dobre muzike nego što tržište može da primi? Ako ima glupog producenta, potrošiće zicer na unapred propalu stvar i objaviće još jedan album. Ako je pametan, arhiviraće te sadržaje i iskoristiti ih kao adute u vreme kreativne suše ili, naročito slatko, odložiće ih na dugo vreme i jednom objaviti kao diskografsku bombonicu.

Neil Young je jedan od najpametnijih na rock sceni i to je dokazao više puta nego što bih mogao da se setim u proizvoljnom času. Najzad, posle pedeset godina neprekinute i uglavnom briljantne karijere, teško je da bilo koji novi gest ispadne iole zanimljiv, a kamoli da sadrži i neko iznenađenje. A opet, zamislite dripca, njemu to uspe kad god poželi. Uspelo mu je i ovog puta.

Ovo je, hm, nova stvar. To jest, preko četrdeset godina retroaktivno.

Nastavite sa čitanjem… “Havaji ’76”

Logika pereca

In memoriam: Walter Becker (1950-2017)

Došli smo, odavno, do tačke na kojoj se vest o odlasku nekog dragog umetnika na Neko Bolje Mesto čuje sve češće. Priroda je neumitno drska i neselektivna prema svetu oko nas, pa ponekad poneko i požuri. Juče mi je nedeljno popodne upropastila vest da je istim putem otišao i Walter Becker, jedan od dva mozga koji su stvorili, oblikovali, vodili i svetu ostavili veličanstvenu grupu Steely Dan.

Veoma sebično, iskoristio sam nedeljno veče, a i celog ovog dana mi vibrira nešto u glavi na istoj frekvenciji, da preispitam svoj stav o toj za mene veoma posebnoj grupi.

Nastavite sa čitanjem… “Logika pereca”

Hrabre sreća prati i onda oni ispadnu heroji

Ponekad je potrebno više od puke želje da se dosegne nagrada: potrebna je hrabrost da se suočiš sa nečim što znaš da je veće od tebe, da može da te zgazi i uništi. A hrabar čovek nije onaj koji se ne plaši, jer onaj ko se ne plaši pred opasnošću nije junak već ludak. Hrabar čovek prevlada svoj strah i stupa napred znajući da može propasti.

E, tako.

Nastavite sa čitanjem… “Hrabre sreća prati i onda oni ispadnu heroji”

Buđenje rane jeseni

Šta to može da bude neobično u zemlji u kojoj samo Bog zaliva kukuruz? Šta je to vredno pažnje tamo gde čestit narod predlaže izdavanje novčanice od 3000 dinara da bi se onom zadriglom klipanu pomoglo da izigrava Mesiju? Sa kim se može podeliti radost ili tuga kad svakog pritiska nešto na šta ne može prstom da se pokaže, ali može plećima da se oseti?

Rešenja...

Nastavite sa čitanjem… “Buđenje rane jeseni”