Za to vreme u Pamploni

Gotov cirkus, sinoć se završio bez penala, ali zamalo.

I tako, četiri godine nakon osvajanja Svetskog prvenstva u fudbalu, Španci su morali da uhvate još popodnevni šinobus kući. Taman su imali vremena da skoknu do pokrajine Navare, tamo u kraju u kom žive Baski, gde bi im zadovoljni narod Pamplone dao poslednju šansu da povrate čast.

Možda jednog dana i budemo razumeli nagon tobože-trčanja ispred krupne stoke ulicama Pamplone. Međutim, taj dan još uvek nije došao.

Utovar nedeljom, 13. jul

Molim vas da primite moju ostavku na članstvo u klubu. Ne želim da budem član nijednog kluba koji prihvata da u svojim redovima ima nekog kao što sam ja.

Ne, ovo nije napisao Lazica u svojoj ostavci. To jest, mi se barem nadamo da nije. Ovo je, navodno, telegram koji je Gručo Marks poslao nekom ekskluzivnom klubu na Beverli Hilsu. Čovek je našao svoje razloge da se izvuče iz onog što mu se, može biti minut prekasno, učinilo kao ne više tako dobra ideja.

Jedan dobar čovek se zamislio nad svojim prekognitivnim sposobnostima, koje su se ispostavile možda i većim nego što racionalni u m može da pojmi, jer je dotični citat ispostavio na fejZbuk jedan dan pre nego što je Lazica rekao da neće više da se igra.

 Pregoreo.

A zašto je Lazica zaista otišao? Neko će pratiti tzv. vesti, neko će nalaziti tzv. informacije, a najviše će biti onih koji sve znaju, kojima je sve jasno ili koji su sve znali još od prvog vagona. Kojoj god grupi da se priklonite ili se u njoj prepoznate, desiće se ista posledica: na upražnjeno mesto će doći neki lojalni aparatčik, najverovatnije neko ko je dovoljna neznalica da mu marionetska uloga ministra finansija ne padne teško dok Omnipotentni rešava probleme prodajom autobusa, fabrika, lokacija i još svačeg što je na prodaju pravom kupcu. Pazi, sve je moguće, pa i to da postanemo ekonomski raj. Konačno, ne postoji scenario uspeha koji nema neku svoju verovatnoću.

Ma kako infinitezimalna ona bila.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 13. jul”

Stylo

Yes, this love is electric
It’ll be flowing on the streets

Nameračio sam se da napišem koju reč o Damonu Albarnu, koji sat pred njegov nastup na ovogodišnjem “Exitu”. O Bluru smo već pisali pre skoro dve godine, a sad, čačkajući po Mreži da proverim neke podatke za koje nisam mogao baš da se pouzdam u sećanje, naleteo sam na njegov intervju gde se priseća saradnje sa pokojnim Bobbyjem Womackom. Eh, propustio sam pojavu tog tužnog prideva… čovek je umro pre neke dve nedelje. Stoga hajde da se osvrnemo na tu saradnju.

Nastavite sa čitanjem… “Stylo”

Ovde sa mnom

I hope it’s useful. Don’t show it around too much. It needs a bit of editing. Look, I’ve gotta get to a lunch. Early lunch. You can just show yourself out, can’t you?
It’s a… self-preservation thing, you see.

“Don’t forget the songs that made you smile, and the songs that made you cry”, reče svojevremeno Morrissey. Mnoge pesme predodređene su za jednu ili drugu ulogu, prosto zbog svog teksta, ili atmosfere koju nosi melodija.

Sa druge strane, postoje i pesme koje nas vezuju za određene događaje, koje zbog prirode tog samog događaja mogu imati za nas tužnu ili veselu konotaciju.

No, pogledajte Dido, u klasičnoj primeni umetničke jukstapozicije – smeje se dok peva tužnu pesmu. Dobra tehnika, baš za samoočuvanje, što reče Mark na početku…

Jedan – sedam

“Oranje da nam gaze ne smeju, da prelete ne mogu”, reče im trener i posla ih na teren.

I tako… I sa tim sportom je završeno. Nego, da pređemo na neki drugi.

Ovo NIJE animacija, već…

Volite holivudske CGI spektakle? Volite slike koje deluju toliko stvarno da vam nije jasno kako su izmišljennje i napravljene? A šta ako neke od tih slika, zapravo, postoje?

 

Uvek postoji još jedan ludak koji prevazilazi svima raspoloživu tehniku i napravi ono što mu treba da bi napravio ono što drugi ne umeju. I sad, zamislite vi kako može da izgleda makro fotografija kada u priču ubacite elektronski mikroskop rezolucije sedam nanometara i čoveka sa dovoljno vremena i upornosti koji ne prihvata “ne” kao moguć odgovor na ideje u načinima prezentacije sveta oko sebe. To su ljudi koji pomeraju granice.

Zbog toga, rekli bismo da je Stefan Diller ime koje vredi zapamtiti, a njegov dosadašnji rad istražiti. Njegovi klijenti su i prirodnjaci i tehnolozi – kako ćeš bolje ispitati mikrospojeve nego slikom? – a i mi, prost svet, ponekad volimo da ostanemo zapanjeni.