Utovar nedeljom, 30. juni

Imamo vlast kakvu zaslužujemo. I tačka.

Posle mesec i po dana, po završetku karantin-posla, odlučih da usmerim pažnju na dnevne vesti – i imam šta da vidim, kuku si ga meni. Postalo je moderno okretati teze o javašluku i podvoditi objašnjenja na najjednostavnija, onakva koja se lako razumeju i kojima neko pokušava da zametne trag sopstvenoj slabosti u procesu razmišljanja. Ne mogu da istrpim to što krijemo svoju glupost samo zato što je neki ministar nemoralna ličnost. Objasniću vam u tri slučaja.

A da prvo pročitate pitanje, pa da onda komentarišete?Slučaj prvi: zamena teza. U nekoj FB grupi sam video kako je na testu male mature iz srpskog (da, baš na tom testu) podvučen odgovor gde se reč “ne” piše spojeno uz glagol i to je bio tačan odgovor. Prebrojao sam oko dvadeset replika zgražavanja i psovanja na tu vest, a onda sam upitao “Izvinite, a šta je bilo pitanje? Da nije zadatak bio da se podvuče netačna upotreba reči ‘ne’?”. Odjednom – nema više reakcija posle moje poruke. Posle nekoliko sati, javlja se neko i veli da je proverio test: jeste, upravo je to bio zadatak. Niko, ali niko od onih pljuvača nije našao za shodno da javno preispita svoje ponašanje. Da li je tom ponašanju kriv Šumenko? Ne, nije: njegove krivice su brojne, neke i spektakularne, ali ovo nije bio njegov trenutak sranja. Da li će bukači pokušati da prikriju svoje glupavo ponašanje izvrtanjem teze? Da, hoće.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 30. juni”

Uhvatiti muvu u letu

Fotografija je rezultat trenutka uhvaćenog u večnost, ponekad na incidentni način, kao predmet slučajnosti… Ali – stani malo: da li je baš tako? Možda se u fotografiji nalazi i malo veći zalog? Budete li pažljivi u tumačenju priče o šest fantastičnih fotografija, shvatićete da ima ljudi koji su spremni da idu do kraja (svakog kraja) za jednu fotografiju.

Nastavite sa čitanjem… “Uhvatiti muvu u letu”

Utovar nedeljom, 23. juni

I ovo ovde je uvod. Jer prvonamenjeni bi bio suviše dugačak da bi se tako mogao tretirati…

Najveći deo ovog Utovara je nastao u čekaonici ispred gejta kapije D61 na bečkom aerodromu. Povezani letovi nisu baš bili toliko povezani, a igra mojim živcima počela je i pre polaska od kuće, dva-tri dana ranije. Prvo je bilo predviđeno čekanje od 4,5 sata, taman da razradiš ideju da napustiš aerodrom i makar malo upoznaš prestonicu Istočnog Rajha. No, ubrzo je došlo obaveštenje da se letovi “mrdaju” u vremenu i da je predviđeno čekanje oko 2,5 sata. Pa, dobro – organizatori letova imaju procenat od prodaje artikala u neobaveznim prodavnicama, a  žena-Jelena će dobiti još jednu, ovog puta “mocartovu” čokoladu.

Na kraju, u realnosti, let je dodatno kasnio, a dežurni spiker se setio da to objavi tek kad je to svima odavno bilo jasno. Stoga ne garantujem za pristojnost pojedinih delova ovog Utovara.

Žena-Jelena se odavno naučila strpljenju prikrivanju nestrpljenja, ali naslednik je očekivao svoj Lego Star Wars, i to što tata kasni kriv je tata, a ne tamo neke čike i tete koje i ne znaju šta šprehaju.

I ne znam da li bismo na kraju svi tako brzo trčali ka autobusu koji je trebalo da nas odveze do aviona, da smo znali da će to biti (još jedan) muzejski primerak JAT-ove flote.

Zvučna izolacija je bila odlična. Tokom fabričkih testova, verovatno. I meni je samo ostalo da se “isključim” i pokušam da “ispeglam” suviše nervozne delove ovog Utovara. Šef bi autartistički naglasio da se Utovar ostavi u svom inicijalnom autorskom izdanju, ali ovakva reakcija je više nego dovoljna za jedno polugodište.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 23. juni”

Utovar nedeljom, 16. jun

Pravda će pobediti. Kad se poljubiš u lakat. Makar su neke stvari dobro organizovane i makar o njima ne moram da razmišljam.

Čitati umornim očima, kasno uveče, šta je sve prethodnog dana objavljeno na blogu koji si sam smislio jedne nedelje uoči proleća pre par godina, retka je privilegija koja se meni desila.Sve što bih mogao da ispričam o razlozima svog odsustvovanja sa Suštine pasijansa odveć je banalno spram onog što se ovom blogu dogodilo za to vreme. Za mene je to važno jer govori o valjanosti ideje. Sedam samuraja Skoja je ekipa na koju sam ponosan i koja me nije iznenadila porukom “putuj, igumane, i ne brini za manastir”. Čitati umornim očima, kasno uveče, šta je sve prethodnog dana objavljeno na blogu koji si sam smislio jedne nedelje uoči proleća pre par godina, retka je privilegija koja se meni desila. Priceless, što bi rekla današnja dečurlija.

I baš kao što će se vrlo uskoro pokazati da je odustajanje Islanda od ulaska u Evr Europsku uniju najbolja stvar koja se desila Evropskoj uniji (a tek Islandu), tako se već pokazalo da je moje odsustvo sa SP jedna od najboljih stvari koje su se blogu desile. A tek meni? Hm. Surprised smile

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 16. jun”

Одлучица

Некад давно, у социјалистичка времена, морали смо много да пазимо на цркве и вернике. Водио се рат двеју пропаганди. Антикомунистичка је (са извесном основом од раније) тврдила да нема слободе вероисповести у социјалистичким државама, а наш либерални социјализам је контрирао штитећи цркве и вернике од било какве критике, нарочито од руке обичног народа.

Партија је могла да критикује религију, нарочито уопштено и теоретски, и можда да одврати на понеки чланак у верским издањима (којих је било ихај, али сте морали до дилера да их купите, на киосцима су продавали само њихове календаре). Чланак у обичним новинама, који би опалио по неком неделу месне цркве, појединог свештеника, или чак и месна подружница ССОЈа која би хтела да отвори дискаћ сувише близу цркве – за то се већ добијало по прстима, то је “повреда религиозних осећања верника”.

Аха, па да. А онда на форуму вели другар са Хаваја

Тада сам радио у Тексасу и кад је шеф сазнао да сам агностик/атеиста, увртео је да бих ја ладно убио неког јер свакако немам вредности ни морала чим се не бојим бога.

Да, баш тај рад, умови који не умеју да замисле да неко може да буде поштен ако нема кога да се боји. Ваљда мере по себи. Nastavite sa čitanjem… “Одлучица”

Utovar nedeljom, 9. juni

Lepo reče ona pesma, koju sam malo modifikovao: Nedelja je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da.

Hiljade i hiljade tisuća puta sam si rekao da ne pamtim, nego da zapisujem, papirče i olovče pa udri. I na tisuće puta sam si rekao da ne pamtim, nego ukucavam u mobilni na primer kao neposlate SMS-poruke. I stotine puta sam si rekao da ne pamtim, nego da diktiram u mobilni telefon.

Al’ ne vredi. Stoka ostaje stoka. Nebrojivo mnogo puta (ma, serem; brojivo je, al’ ko će se time zamarati) su mi razne ideje, misli, kratke priče i slično otišle u nepovrat, jer ih nisam zapisao, ukucao, snimio. Tako je i sa ovim Utovarom. Thinking smile

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 9. juni”

Utovar nedeljom, 2. juni

– Tata, vidi. Eno ga konj.
– Nije to, sine, konj. To je jelen.
– Jelen… Ali, tata, ti si ovako crtao konja.

Slažem se, slažem. Ovo je izvučeno iz filma “Bila jednom jedna zemlja”, ali savršeno oslikava Aleksine frustracije u poslednje vreme. Imali su u vrtiću neke akcije oko priredbe za ispraćaj predškolaca, pa (skoro) svako dete treba da naslika nešto za veliki zajednički pano. Aleksa nije zadovoljan rezultatima svoje umetničke ruke i želi bolje, a ja nisam zadovoljan mojim rezultatima u pokušaju da mu pokažem kako da nacrta bilo šta komplikovanije od dvodimenzionalne kuće i e, al' ima tako ljudi koji konju daju ime Zelenko; valjda misle da će ovaj tako lakše da se uklopi u sredinu...automobila.

S druge strane, Aleksina mama ima veštu crtačku ruku, ali nema strpljenja. Donekle se snalazimo tako što žena-Jelena nacrta željeni nam predmet, a onda Aleksa i ja zajedno pokušavamo da prekopiramo taj crtež. Uglavnom nam ne polazi za rukom, ali vremena bar još imamo u neograničenim količinama. Do srede. Thinking smile

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 2. juni”

Pušenje

Ne, nažalost. Nije ono pušenje. Nego ovo.

Počeo sam da pušim pre recimo dvadeset godina. Što se mene i mog živčanog karaktera tiče, bila je to pogibeljna odluka. Jedna, dve, tri, … deset, jedanaest, dvanaest… dvadeset, dvadeset jedna, dvadeset dve… trideset, trideset jedna, trideset dve… četrdeset, četrdeset jedna, četrdeset dve… i tako. Godine prolaze, ja pušim, polako ali sigurno sve više. I dogurao sam do toga da popušim pedeset cigareta dnevno.

Tako nekako...

Pedeset cigareta dnevno, to praktično znači da celog dana i sve vreme pušim. Ako spavam – a spavam – osam sati dnevno, onda ispadne da pušim tri cigarete na sat. Jednu na dvadeset minuta. Svakog dana. Dok jedem, dok kenjam, dok vozim, dok radim. A šta to radiš, Miloše? Jedem, spavam i pušim. Rastuće sortirano, naravno. Ne pijem, ne drogiram se, ne idem u kladionicu, čak sam i više nego dosadan tip. Jebomepas, pa šta ako pušim?

Nastavite sa čitanjem… “Pušenje”

Асимов, други премаз

Након што сам поново прочитао цео Асимовљев трициклус роботи-царевина-задужбина, време ми је за некакав резиме.

Асимов (у ствари, Озимов, његови су били трговци озимим житом, госн Сарван нека не брине да ли су род) је боља Агата него она Кристијева. Она је морала да наминца само ко, кад и где. Он је морао да измишља читаве културе као алибије за своје кримиће.

Као пророк, напромашивао се уздуж и попреко. Сви његови медији су на микрофилму и требају им читачи. Чак диктопис тера право на папир – уз сву сирову рачунарску снагу потребну за претварање говора у слова, није му пало на ум да држи тај текст на било чему осим папира. Папица за масе се не прави од квасца него од кукуруза, монсанта и соје. Покретне траке постоје само на аеродромима и немају више трака са различитим брзинама.

геодезијску је измислио Бакминстер Фулер, ал' та није довољно провидна па измишљају мембране и поља силе

Као предиктивни програмер, прва је лига. Раме у раме са Кларком, заварио је засвођене градове у све умове на више деценија. Идеја се ширила стихијски и замазала је скоро пола тадашње научне фантастике (види “Логанов бег“, “ТеХаИкс 1138“, “Dark city“… па све до “Еон флукса“). Данас се будућност замишља или као постапокалиптична пустош (уз можда зараћена племена под феудалним ратним поглавицама), или у градовима под куполама. Слабо има трећег. Nastavite sa čitanjem… “Асимов, други премаз”