Kako sam zamrzeo supu sa knedlama

Znate kako stvari funkcionišu: dete se rodi, opšta sreća i veselje, i uvek se nekako nađe zgodni mali disk pun mrzova sa dečijim pesmama…

Mame se, jel’te, u tehniku ne razumeju (i uglavnom su nezadovoljne narastajućom bujicom kablova), pa tate preuzmu na sebe (a teško im nije) baktanje sa DVD plejerima, nedostajućim utičnicama i normalizacijom jačine zvuka. Sve to nekako legne, i dođe trenutak kada se muzika počne i puštati čedu, ljubi ga taja.

Sve počinje idilično, mama je najbolja mama na svetu, dooobro; baka je topla k’o sunca zrake, jeeeeste; deka kupuje sladoled, e to je korisno znati, još jednom da pustimo za svaki slučaj… ah, evo i tate:

Jednog dana srećni tata petao
sa pilićima svojim prvi put prošetao
pravio se važan, krilima je lupao
pa u bunar upao i sav se okupao…

Ček, ček. Ovo nije u redu. Svi su divni, a tata je trapava andrmolja. Nema veze, gutam knedle, kako lepo podriguje sunce tatino, slušamo dalje. Žirafa je bolesna, što je bolje od miša sa džipom (RIP), eto ga bumbar Đerzelez, slon telefonira, telefon slonira. Konačno, ponovo tata:

Jednog dana rešio moj tata
Za rođendan da mi kupi brata

Štaaaa? Kakav je ovo trafiking? Gutam knedle, ajoj, pa nije kraj:

Pitao je u dućanu gde prodaju suvu hranu
i kupus iz Srema, ali rekli su mu: „Nema.“

Kuku, pa ovaj je em kriminalac em idiot. Gutam knedle, obliva me znoj, hajd’ nekako se smirujem, druga su tada vremena bila, objasnićemo detetu čim ga presvučemo sto prvi put iznenada. Ene, Branko Kockica, bluz o kruženju vode u prirodi, odlično – gitarista čak zvuči kao Rajko Kojić… Aha, opet Dragan Laković:

Ali ne mogu to da prebolim
Tata me bije a ja ga volim

Moliiiim? DOS-TA!

Stara ljubav pala u zapećak: knedle

Užas, narode moj. Tako učimo decu, i to na nesvesnom nivou: mi tate služimo deci samo za sprdnju, doduše tek u pauzama batinanja, koje valjda služi da bismo sakrili koji smo kreteni, od života operisani. Što je najgore, primećujem da stvari idu baš u tom smeru: slatko moje dete svako malo ljupko kaže „Šašavi tata“, a svi se smeju „Juuu, kako je pametan“; kad mu duša spava pa treba samo da spusti glavu na jastuk, a on neće pa neće, pa je nervozan kao leptir, ko će da drekne „Spavanje!“, tata, naravno; kad se igramo „majmun vidi, majmun radi“ tata, 190 cm dugačak za Survival potrebe, pokazuje kako se zmija kreće svojim tiiiilom.

I to vam je to: kome treba supa sa knedlama pored ovakvog života?

Ćiju, ćiju! Tup!

Ne, ovo nije osvrt na seriju “Ptice umiru pevajući”. Ovo je osvrt na socijalni eksperiment koji je u toku i koji pokazuje bolje rezultate nego što sam se nadao.

Natera mene Steva na Ćijukalicu, a to je ispalo tako samo zato što je Steva jedan od onih koji umeju da urade ono što ispričaju, za razliku od onih koji predstavljaju njegov esnaf u raznim kvazimasonskom udruženjima. Šta ću, ajde-de, privolim se tako. Ajd’ da i tamo oglašavam šta se zbiva na blogu.

Za nedelju dana nakupim žestok broj od sedmoro onih koji me prate. Od toga, tu su i trojica za koje znam da već prate RSS feed Suštine pasijansa, tako da nema neke vajde, mislim ja tako. Neka ih je pedeset do Nove godine, pomislio sam, ali neće biti. A Steva, dripac, prati šta se dešava, pa me savetuje: ne može to tako, nije to monolog, to je dijalog, prati druge, ćijuči i tuđe sadržaje.

Kako izgleda prosečan ćijuk. Jedino što je domet tih net-ćijukanja dalji. I smrde.E, pa pazi da ne bih, jebote. Ja blogujem da bih pisao, a ne da bih vukao druge za rukav da čitaju. Oglasiću neku aktivnost, pa neka se pruži do kraja sveta. I šta onda? Šta ako dođe do hiljadu ljudi? Većina najviše reaguje samo na gluposti, na video klipove, na muziku ponekad i to je to. Manjina je ona koja čita, a tek deo te manjine ume da čita između redova. Ćijukalica neće pomoći. Istina, moje pisanje je takvo da ponekad zahteva neki maleni napor mišljenja; neki taj napor ni ne primete, a neki ne bi uspeli ni kada bi se napeli kao kad tvrdo seru. A takvima rezultat bude u istom rangu, pa ne znam zašto bih težio tome. Odavno znam da mi više znači pedeset onih koji misle svojom glavom od pet hiljada ovaca. Ovce baš i nije neki kunst prikupiti u tor. A još pedeset mislećih neću naći na Ćijukalici. Ili hoću, ali kako da se ja jedan razlikujem od svih drugih? Nikako. Dakle, bio sam uvaljen u prostor za trošenje više vremena. A meni treba prostor za trošenje manje vremena. Vreme je bilo da preispitam šta ću dalje.

Tada je Steva rekao ključnu rečenicu koja je dovela do zanimljivog  eksperimenta.

Nastavite sa čitanjem… “Ćiju, ćiju! Tup!”

Utovar nedeljom, 4. decembar

Pa dobro, kakvo je to pitanje? Naravno da ovo prikupljam cele nedelje.

U ponedeljak je umro Tonči Provala. Za njegova vakta sam prvi put u životu uštedeo neke pare. Posle njega, ušteđene pare sam potrošio na bakaluk. Tako da se sve svodi na perpetuum mobile: nemanje je večita kretnja.

– * –

Intro na Ćijukalici:

Ja ne svetlim. Ja sevam.

– * –

Tekst na fejZbuku:

Projekt Menadžer – osoba koja misli da devet žena može napraviti jednu bebu za mesec dana.

– * –

Čiji, veliš?Citat nobelovca Daniela Kahnemana iz knjige “Thinking, fast and slow“:

Pouzdan način da navedete druge da veruju u izmišljotine jeste često ponavljanje. Osećaj prepoznavanja se ne može lako razlikovati od istine.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 4. decembar”

Ko je on – epilog

Dakle, eksperiment proglašavam uspelim. Bilo je svega, veoma primamljivih podmićivanja, prepisivanja, sprdanja, odličnih ideja. Primetio sam nekoliko stvari, pa da ih ovde popišem:

  1. Eksperiment je shvaćen kao test, iako se nigde u tekstu ne spominje da je reč o testu
  2. Jako mnogo energije je utrošeno u odgonetanje slike, iako se nigde u tekstu ne spominje bilo kakva slika (ovo je bezuslovno najjači utisak).
  3. Odgovori su, čini mi se, a to može da bude i pogrešan zaključak, prilično usmeravali naredne odgovore.

Dakle, možemo zaključiti:

  1. Za bilo kakvo činjenje potrebna nam je prethodna forma u koju ćemo se uklopiti – veoma teško ćemo početi neki posao ako mu prvo ne damo neko ime, odnosno uklopimo ga u neki poznati obrazac.
  2. Spremniji smo da verujemo slici nego rečima – odakle bismo mogli, na primer, da izvučemo nezgodni zaključak da, koliko god se kleli u drugačije, ipak biramo sebi partnere jer su nam prijatni oku, a ne ušima. Ovo je na tragu poente audio-vizuelnog efekta ranije prikazanog na ovom blogu.
  3. Mišljenje grupe nam je važno. Ovo smo znali i ranije, postoje eksperimenti u kojima je jadničak pristajao da 2+2 bude pet samo zato što je tako smatrao ostatak grupe.

Toliko o eksperimentu. A sada, malo slobodnije o predmetu eksperimenta, i razlozima za eksperiment. Nastavite sa čitanjem… “Ko je on – epilog”

Tutumraci

Nesumnjivo nije dobro spuštati se na nivo kretena. Ali je moguće. Evo lične vežbe iz tog sporta.

Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto. Orion telekom je najgora Internet hosting kompanija na svetu. A svet je prilično veliko mesto.

Ma, kad vam kažem!

Svi u kući obožavamo televiziju. Televizor je centralna ličnost naše porodice.

Mislim da bez televizora u kući nema života. Doduše, teško da bi se moglo reći da nam je televizor centralna ličnost porodice, jer ih imamo više (televizora, ne porodica). Dakle, televizori su nam centralne ličnosti porodice.

Dođe tu i tamo do preklapanja termina raznih emisija, pa nekad bih da gledam više emisija u isto vreme, a nekad bi i drugi članovi porodice da gledaju “svoje” emisije. Da se ne bismo bespotrebno svađali, svako ima svoj aparat. Ali da se zna – pa porodica smo – da možemo nekad i da se zamenimo aparatima.

televizija nam uvek plasira proverene informacije

Komšije za nas kažu da smo čudni, te da je kod nas glava porodice onaj ko drži daljinski u ruci. Mi se ne slažemo s time. Glava porodice nam je u stvari televizor. I to ne jedan.

A to ko je čudan, pa nek pogledaju malo kod sebe, u svoje dvorište. Oni su, bre, u stvari čudni. Totalno otuđeni od televizije nikad ništa neće saznati u životu. Biće duduci čitav život. Od rođenja, pa do groba biće tabula razna (ili kako se već kaže).

Takođe mislim da je baš dobro što imamo 786 domaćih televizijskih kanala. Iz kvantiteta se uvek rađa kvalitet. Isto tako misli i moja porodica, jer svako od njih misli mojom svojom glavom. Tako je to u demokratskom društvu. Da nije tako, na primer, imali bismo dva-tri programa i uvek iste vesti, uvek iste ljude, i ne bih znao da l’ me nas lažu ili ne. Ovako, brate, lepo promenim program i na drugom, trećem, ko-zna-kom proverim i vidim istu vest. Dakle, ne lažu nas.

Evo, mi i decu vaspitavamo da gledaju televiziju. To je najbolji način da nešto nauče. U školu ionako idu samo da ispune kvotu nastavnicima do penzije. Pravo znanje se stiče uz televizor. Moje mlađe dete tek sad mirno spava kad zna šta treba da uradi kada nekog ujede zmija ili kada mu ajkula odgrize nogu. Srednje dete već zna za koga će da glasa na sledećim izborima (čim bude imalo pravo da glasa). Najstarije i može da glasa, ali ga više interesuju ovi rejaliti šoui. Čak se prijavio i za neki. Prošao drugi-treći krug. Šteta što dalje nije. Ali samo neka pokušava, jer kako će drugačije uspeti u životu nego uz pomoć televizije.

Utovar nedeljom, 27. novembar

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetuer adipiscing elit. Maecenas porttitor congue massa. Fusce posuere, magna sed pulvinar ultricies, purus lectus malesuada libero, sit amet commodo magna eros quis urna.

Vladan je uspeo da predskaže da ću ja pročitati ovu knjigu vrlo uskoro.Kakva ujdurma! Kakav gambit! O, vreme, najstrašnija fizička veličino! O dani, koji tako brzo prolazite! O, paroksizmi osećanja tokom borbe protiv sna! Strahovitom i ničim izazvanom ucenom, Valex je uspeo da me natera da pročitam dobru knjigu. Kako to obično biva, sad će da stradaju čitaoci Suštine pasijansa. A šta ću vam ja: pop đaku, đak crkvenjaku… Nego me je situacija u kojoj sam se našao podsetila na jedan stari i prastari vic koji, sudeći po naglasku kojim je potrebno da se ispriča, potiče iz Mokrina. Ili iz Melenaca. Kako god, znam da nije Jazovo. Vic je kratak:

– Magarac jedan! (u prevodu: “Magarče jedan!”; vokativ ide loše Lalama; pride, to “jedan” više zvuči kao “jeadan”, prim. Grba) Magarac jedan! Samo ti rogovi fale!

– Kako?… E, čekaj malo, ne, stvarno: pa magarac nema rogove!

– Eeeee…. E, pa ondak si kompletan magarac!

– * –

Lista veština: umem da pošaljem vic... eeeee, e-mail.Nego, kad smo kod viceva: koliko puta vam je ove nedelje e-poštom stigao vic o dijalogu između pijanog vozača i saobraćajnog policajca? Bolje da vam ne kažem koliko puta je stigao meni. Ne ljutim se, šta ću. Vicevi i šeng-fuj slajdovi jedini sadržaj koji su mi neki poznanici ikada poslali, što implicira da oni e-poštu koriste samo za distribuciju gluposti… Najzad, to je danas način da se ispriča vic. Zbog prirode medija, niko neće najpre pitati “jes’ čuo ovaj?” nego opal’ preko stevke, pa čitajte opet ako nađete za shodno…

– * –

Veoma zanimljivo štivo za čitanje: lista zadataka u rokovniku Leonarda da Vinčija.

– * –

Čak Noris je baba!Čak Noris je pročitao celu Vikipediju. Singham je pročitao celu Vikipediju, i to tokom snimanja filma, preveo je na barem osam indijskih jezika i usput išamarao Džimija Velsa.

Neću se smiriti dok ne nađem titlovan film. Pa nek’ ide život!

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 27. novembar”

Važno da se lepo zove

Citat dana dolazi od čoveka koji je imao strašan peh da misli svojom glavom još kao jako mlad. Onda se taj peh pretvorio u greh, a grehu je pripisana kazna koju su pojeli skakavci. A čak i kad je bio u prilici da kaže sve što ima, u vremenu kad se to najzad smelo, našao se način da ga tuku još malo. Pa makar i na ulici.

Borislav Pekić (1930-1992)

 

Inventar činjenica stvarnosti kojima smo dali lepša i bezazlenija imena, beskonačan je… Njihovo nas ređanje nigde neće odvesti, kao što ne odvodi ni stvarnost koju iza sebe krije.
Hitler je genocide nad Jevrejima nazvao eufemizmom “totalno rešenje jevrejskog pitanja”. Posledice nisu bile eufemističke.

Borislav Pekić,
u eseju “Spasonosni eufemizam rđave stvarnosti“

 

Ne znam da li ste čuli i posetili blog na kome se objavljuju misli Borislava Pekića. Nije zgoreg da svratite tamo ponekad i pročitate ponešto. Vredno je svake sekunde provedene u čitanju.