Da se prisetimo kako se o tome pričalo pre 28 godina.
Lakrdija je u tome što se nije izgubilo ništa od aktuelnosti. Ama, baš ništa.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ljudi su čudo. Opiru se objektivnom opisivanju jer ne žele da se saznaju njihove mane. Opiru se i komplimentima jer ne znaju šta će s njima.
Da se prisetimo kako se o tome pričalo pre 28 godina.
Lakrdija je u tome što se nije izgubilo ništa od aktuelnosti. Ama, baš ništa.
Kako se čovek lako prevari. Ne možeš proceniti drugog čoveka dok ne prođeš sa njim razne situacije…
Uglavnom, desilo se ovo: moj stari znanac, angažovani multimedijalni umetnik, čovek koji je navikao da misli svojom glavom, otpisao je negde na fejZbuku kako ne veruje onom novom ministru zato što je raščupan. Dobro, de: ne reče to direktno tako, nego mu je uputio preporuku da se očešlja ako želi da mu se veruje. Nisam izdržao, otpisao sam komentatoru u otvorenom pismu govoreći kako ja dotičnom ministru više ne bih verovao baš ako bi se očešljao. Čoveka su doveli da da rešava probleme kulture štapom i kanapom, jer drugih resursa nema, tako da je to ispao posao koji je teži od većine drugih kojih bi mogao da se setim. Koliko čujem, pokrenuo je samo neke skromne poteze koje je do sada uopšte mogao. Na prvi pogled, to nije mnogo. Ali je časno i vredno podrške.

Svašta se tu dešava u glavama prosečnog gledaoca. Izvedite nekog pred kamere, recite gledaocima da se on bavi politikom i time ćete ga automatski žigosati u glavama posmatrača. Neće da mu veruju. A zaboravljaju pritom: verovati čoveku i verovati da taj čovek može nešto da uradi u ovoj zemlji gliba – to nikako nije isto.
Dakako, to ne znači da treba odustati.
A što se tiče petparačkog napada pomenutog poznanika, neka mu je prosto. Od sada ću na njegove javne istupe gledati drugačijim očima. Šteta koju je načinio svojom nepromišljenom replikom ostaje zauvek.
Ne radujte se prerano: sadržaj iz naslova je tek u fazi koncepta.
Dakle, znam da je navlakača, suFtilna reklamna šaremboza, ali poenta je utome što bih sa ovakvim konceptom lako mogao da se složim: pametni telefon koji se sklapa iz modula, prema potrebi. Pogledaj i razmisli: nije samo reč o smanjivanju gabarita opasnog smeća.
Muka je u tome što su proizvođači hardvera, isti oni koji “ne ugrađuju vremenske bombe u uređaje”, danas toliko jaki da i oni predstavljaju silu jaču od celih država. To znači da će potencijalni proizvođač proći kao onaj iz urbane legende o receptu za automobilski pneumatik koji može da pređe 500.000 km: taj pneumatik nikad nije napravio, ali je makar doživeo starost.
Rodila se nova generacija scenskih umetnika koje znamo pod zajedničkim imenom “mađioničari”. Ovaj zvekan dolazi iz Švedske i pronašao je svoj koncept.
Kuda ovo vodi?
A sad, spektakl: Kremenko bez montaže.
Znao sam da je Rus. Z-N-A-O S-A-M!
Kad neko voli da se igra ne mareći pritom koliko angažovanih sredstava učestvuje u poslu, onda nastaje zanimljiv vid Goldbergove mašine. Pazi sad.
Dobar štos za reklamiranje firme. Jer kad reklama ima duha, onda verovatno i firma ima dušu. Rado bih im maznuo bar jedan gorilla pod, ne bi oni ni primetili da fali… ![]()
Naš specijalni reporter je bio na putovanju u Crnoj Gori. Da prostite.
U savremenoj informatičkoj eri deluje anahrono poći na odmor u Crnu Goru. U redu je, dakako, otići na izlet do Ostroga slomovratnim putem koji ne pamti saobraćajnu nesreću, primerom nežurenja kao mnogima iznenađujuće uspešnog faktora u procesu stizanja. Ali, na odmor, pored grčkih toplih mora, peskovitih plaža i gusto zasejanih meduza; bugarskih odličnih autoputeva, ogromnih hotelskih kompleksa sa obaveznim bazenima i širokih plaža koje zapljuskuju talasi vode iz nekog razloga nazvane Crno More; turske ljubaznosti, povremenih napada sekularizma i grčkih ostrva slavne istorije, koja su blizu taman koliko nama Turska nije; egipatske fine adrenalinske ravnoteže koktela u ruci i ličnog gardiste na obližnjoj grani; dakle na odmor posle svega nabrojanog ići u Crnu Goru vaistinu predstavlja motivacioni misterij. No, primetio sam da mi se ama svake godine događa ista stvar: negde u vreme kada uzimam godišnji odmor bivam umoran, pa mi stoga ideja o odmoru kao vremenu tokom koga ću se odmoriti postaje bitno bitnija od ideje o odmoru kao vremenu o kome ću kasnije imati šta da pričam (ili, što je svakako manje važno, da ga se sećam). I tako me preovlađenost sopstvene bitnosti svake godine na odmor vodi u Crnu Goru, zemlju meni poznatog jezika, puteva i kulturološko-mentalitetnih fenomena – ali pre svega poznatih mogućnosti nerada, odgovora na pitanje šta danas neću raditi kao nesumnjivo zaboravljene esencije koncepta godišnjeg odmora.
Ovo mora da se zna: šta se desi kad se ukrste Hammond B3 i Leslie.
Obavezni nastavak je ovaj. A dalje čačkajte sami.
Svet bi bio dosadno mesto da nema tog instrumenta.
…kao da za drugi pogled ima vremena. Vežite se: polećemo, slećemo, letimo, bemliga, tako nekako.
Ja još uvek ne znam kako se ono beše zove osoba koja upražnjava parkur. Kažu da nije parkurac, a ja verujem. Uglavnom, ako niste pretrnuli dok ste ovo gledali, možda je vreme da probate. Ali nemojte posle mene da optužujete da sam vas podgovorio. Ja imam problem i na stolicu kad se popnem.
Čestitke murti na zajahivanju vlasti u mojoj varoši.
Nije prvi put, znam već – mada je gužva u koju sam na poslu upao sasvim koincidentna – ponekad je baš dobro kad si preokupiran nekim sopstvenim temama, pa nemaš kad da se baviš glupostima temama koje dolaze kao vesti. Odavno sam naučio da će vest doći do mene želeo ja to ili ne, pa je samo ostalo da profiltriram šta puštam, a šta blokiram.
Kako je onima koji nisu sposobni da blokiraju suvišne informacije, teško mi je i da pomislim.
Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 15. septembar 2013.”