Prokrastinacija je sociopatološka pojava… Koju ću vam objasniti sutra.
Da nije prokrastinacije, ovo mesto bi izgledalo kao da… Ovo mesto bi izgledalo drugačije.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ljudi su čudo. Opiru se objektivnom opisivanju jer ne žele da se saznaju njihove mane. Opiru se i komplimentima jer ne znaju šta će s njima.
Prokrastinacija je sociopatološka pojava… Koju ću vam objasniti sutra.
Da nije prokrastinacije, ovo mesto bi izgledalo kao da… Ovo mesto bi izgledalo drugačije.
Crevo za vodu, zvučnici, oscilator sa kontrolisanom frekvencijom, i tako to.
Ako se ne varam, postoje fontane u kojima je ovo načelo i praktično primenjeno. Dabome, Gugao je zlotvor: prosta potraga nije urodila plodom, tako da ovog časa znam manje nego što sam znao pre pisanja ovog priloga.
Saznavanje kroz igru – nekoliko kultnih fotografija doživelo je svoja nova izdanja. Upoznajte Majka Stimpsona (Mike Stimpson), duhovitog dasu, s kojim osim godine rođenja delim i ljubav prema Lego kockama i Ratovima zvezda.
Hajdemo sad na ubrzani kurs istorije fotografije. Evo kako Majk to vidi…
Henri Cartier-Bresson – Behind the Gare Saint-Lazare, 1932.
Anonimus (Charles Clyde Ebbets ?) – Lunchtime atop a Skyscraper, 1932.
Kako mi se čini, to i kod nas izgleda ovako nekako:
Ne treba suditi pre vremena: sigurno Mrkonjić zna šta radi…. Valjda zna… To jest, možda zna… A možda i… Važno da se radi. I nadasve, važno da je normirano.
Naravno, naslov je navlakača, jer nedostaju vitalni atributi o kakvom kamionu je reč. A to je frizirani terenac za potrebe vojske, češka Tatra.
E, oduvek me je zanimalo. Pretpostavljao sam, ali nisam imao tačnu sliku…
Joooooj, čoveče, pa mene želja za kolekcijom troperaca još uvek nije napustila.
Upoznajte teroristu meseca, potomka onih koji su popuštali.
Dugo su sumnjali i na kraju je morala da radi night vision kamera…
Ne možeš im ništa. Jači su i pametniji. A sad se polako javljaju dokazi da su i hrabriji od nas.
Uradio sam nešto što nisam verovao da ću ikad uraditi.
Izbrisao sam tekst uvoda. Bio je možda najduži koji sam ikad napisao kao prvi prilog na svim utovarima nedeljom, ali to nije razlog što sam izbrisao tekst.
Zašto sam ga izbrisao? Zato. Ne moram sve da objašnjavam. Oprostite mi ili nemojte.

Da sam bar na vreme shvatio šta će da se desi, pa da sam iznajmio prostor nekom od saradnika ili, zašto da ne, nekome od vas…
– Somnabulni egzistencijalizam u perspektivi!
– Varate se, kolega! To je paroksizam sizifovskog sindroma katapultirane stvarnosti!
– Hipnopedija transformacije u refleksivnu antitezu, kad vam lepo kažem!
– Čovek nailazi na scile i haribde, a vi tako…
– Pa dobro, onda: neka gledalac presudi.
– Neka bude tako…