Da se prisetimo legendarnog skeča.
Ne da mu se, pa to ti je…
Maestralni Rowan Atkinson.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ljudi su čudo. Opiru se objektivnom opisivanju jer ne žele da se saznaju njihove mane. Opiru se i komplimentima jer ne znaju šta će s njima.
Da se prisetimo legendarnog skeča.
Ne da mu se, pa to ti je…
Maestralni Rowan Atkinson.
Gospođa S. je divna supruga, koja zna za koga se udala.
Gospođa S. je stigla kući tužna. Za nju je bilo ponižavajuće da kući donese to što su joj u pošti predali kao penziju. Da je imala volje, mentalno bi se pobunila i protiv logike koja je banku nazivala poštom, ali nije imala volje. Najviše što je mogla da uradi sa tim, i tako makar malo sebi podigne moral, jeste da “za sve pare” kupi gaudu. Dolazi slava, pa je treba obeležiti (kad se već ne može proslaviti). Od rodbine “sa ranča” su već pokupili nešto za mezu, a za sarmu će se snaći. Kad je bal, nek je na vodi.
Ako sam dobro shvatio, ovo je emitovano u toku intermenca intermeca na Novogodišnjem koncertu u Beču 1. januara 2012.
Maestralno.
Primereno za Badnji dan. Predlažem da ovo pustite da svira u pozadini nekoliko puta u toku dana.
A Beč?… Pa, tako je to bilo za vakta carevanja nad frtaljem Evrope…
(Tnx Nebojša)

Citat dana dolazi od onog ko je slavljen kao autor najkomplikovanije naučne teorije u prošlom veku, a usput je doživeo i tu čast da svi drugi sebe stavljaju u podređen položaj zbog nerazumevanja radije nego da tvrde kako je ta teorija sama po sebi nerazumljiva.
Elem:
Ako ne možeš da objasniš prosto,
to znači da ne razumeš dovoljno dobro.
Albert Ajnštajn
Možda je nedostajalo malo više stila? Ili smo teoriju relativiteta primili prerano da bismo sa njom uradili išta suvislo skoro devedeset godina?
Postoje mesta koja ne moramo obići da bismo znali kakva su
Za potrebe ove priče Jan Vennegoor of Hesselink pamti. Još kao sasvim mali je primetio da se nešto čudno događa prilikom upoznavanja sa ljudima. „Sine, kada se rukuješ, blago se osmehni, nemoj jako da stežeš pruženu ruku i reci svoje ime“, seća se Jan Vennegoor of Hesselink reči svoje mame, blagih očiju punih ljubavi koje bdiju u noćima visoke temperature. „Da probamo.“ Jan Vennegoor of Hesselink je dobar sin; pažljivo prihvata maminu ruku, blago se osmehne, izgovara svoje ime. „Ne valja, predugo traje. Hajde ponovo.“ Jan Vennegoor of Hesselink je dobar sin; trudi se iz sve snage da opravda mamino poverenje. Još pažljivije prihvata maminu ruku, blago se osmehne, izgovara svoje ime. „Užas, zamalo sam se onesvestila. Šta je sa tobom?“, bubnjaju u sećanju Jana Vennegoora of Hesselinka reči pobesnele majke, koja iz sveske cepa stranice sa loše napisanim kosim tankim i uspravnim debelim linijama.
Jedan video-eksperiment je doveo do zanimljivog rezultata: kako predstaviti sto godina kroz tačke u vremenu i predstaviti ih za kratko vreme.
Ono jeste – svaki pogled pati od neke distorzije, a proameričko viđenje šta je u svetu važno je jadno po definiciji. Ali svejedno: skidam kapu autoru na pokušaju izvođenja eksperimenta, a kukavno poznavanje istorije mu opraštamo, jer to je Amerima daleko od ono malo preostale pameti.
Koštao je 9,5 miliona, plus carina 2,5 miliona. U kesi komp, budža od napajanja i kasetofon.
Ovih dana, slavni Commodore 64 puni 30 godina. Ne zna se tačan datum, izgleda da su
gospoda iz istoimene firme imala istu logiku kao naši stari kada se u kući pojavi prinova: bila zima, ko će po smetovima da ide do crkve da prijavi dete, nego odu na proleće i kažu da je to bilo dva il’ tri dana iza Nikoljdana, a možda i pre, a ako pošaljete dedu da obavi taj posao on ga turi negde oko Jovanjdana, čitav mesec posle (“tako mala beba, a da vuče celu godinu za sobom, nije red”). Uglavnom, zna se da je to bilo negde u prvoj nedelji januara 1982. godine.
Valexova isplata govori istinu, ali ne baš celu…
Dan preseljenja na Novi Beograd se bližio, te rešavam da par sati odvojim za upoznavanje sa bratskim Zemunom. Imam i formalni razlog: rečeno mi je da u Zemunu postoji roletnar, u Bežanijskoj ulici. Naoružan fotografskim pamćenjem PlanPlus mape (iste one u koju još uvek nije ucrtan legendarni most na Adi, arhitektonsko čudo što zasija u Novoj Godini), krećem u potragu. Željena ulica je jednosmerna, pa u nju moram da uđem iz Zemuna, i to iz ulice Glavne, ili Glavne ulice, ili glavne ulice (poučno ime, koje dovoljno govori o Zemunu i zainteresovanosti njegovih žitelja za aktivan suživot sa ostatkom sveta). Uspevam nekako da se uguram u pravi smer, parkiram se i krećem u pešačku potragu. Roletnara ni od korova. “E da, bila je tu jedna roletnarska radnja, ali sada je tu apoteka”, kaže simpatična gospođa iz krojačke radnje. “Pa niste valjda očekivali da nađete roletnara u nekoj radnji?”, pita me čovek koji sedi za pisaćom mašinom, u knjigovezačkoj radnji. Ne izdržavam, pa šaljem istinu u nos: “Jutros kada sam seo u kola nisam očekivao ni da ću videti olovna slova.” Dižem ruke, sedam u kola. Startujem automobil i tada shvatam da nemam fotografsko pamćenje, i da je zapravo to bio razlog što sam nekada imao štampač.
Šta reći? Kakvu posluku porati?
Važno da se on dočepao mikrofona da se vidi i kamere da se čuje, da sluš… mikrofon da kaž…, kamera da čuje, ovaaaj… Sredićete vi ovaj pasus u montaži, dobro?… Eto. Baš to.
Nikad ne znate gde, kad i kako ćete naći idealni ritam i tempo. Ova ekipa je našla groove u zvuku rada traktora…
Šta biste dali da imate ovako stabilnog ritmadžiju? No, spremite osam litara goriva na sat, pa opal’.