Upoznajte budalu meseca!
Čovek angažuje glavu kada se suočava sa teškoćama. Šta reći…
(Via)
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ljudi su čudo. Opiru se objektivnom opisivanju jer ne žele da se saznaju njihove mane. Opiru se i komplimentima jer ne znaju šta će s njima.
Ako vam ponedeljak na radnom mestu nije po volji, uvek postoje dva rešenja za to. Prvo rešenje je da postanete slobodni strelac, kao ja. Drugo rešenje je da se tešite da uvek može i gore.
Glavu gore!
Da izvučemo jedan zanimljiv presek skupova. Sjajan film i uzgredna minijatura velikog glumca.
Paja Vujisić, kralj.
Kad sam otkrio rad ovog čoveka, zastala mi je knedla u grlu. Tek posle sam shvatio da je reč o Kikindijancu kojeg poznajem od ranije…
Najpre mi je zazvonilo kada sam ispod jedne fotke u srpskom izdanju National Geographica video potpis “Neven Grujić, Kikinda”. A onda se, nekoliko meseci kasnije, pojavila još jedna fotka istog autora… Pa kasnije još jedna… Čekaj malo, pomislio sam, ko je ovaj čovek? Kikinda je mala varoš, kako je moguće da ga ne poznajem?
Jasna me podsetila da je to drugar iz društva njenog brata, jedan iz poveće ekipe koja je početkom devedesetih otišla u Španiju trbuhom za kruhom. Koincidentno, identifikovali smo jedan drugog (i) preko Igora Rilla, glodura National Geographica, a uto smo se sreli i na fejsbuku. Lako našavši temu za razgovor, stupili smo u aktivan kontakt koji tek treba da krunišemo i nekim ličnim susretom… Naime, globtroter po sopstvenom opredeljenju, Neven živi na potezu između Španije, Indije i Srbije. I u tom svom kretanju stvara takve fotografije da ostajem iskreno zabezeknut.
“Ušao sam u prodavnicu džinsa”, veli ovaj predavač na TED konferenciji, “i prodavac me je pitao koju vrstu želim, nudeći mi nebrojeno opcija. Rekoh mu da želim onu vrstu farmerica koja je nekad bila jedina vrsta…”
Kako ko naziva moderno doba, potpuno je svejedno, jer se uvek svodi na to da se celo civilizovano društvo vrti oko tržišta. Ono što je nekad bio kupac, danas je potrošač. Ako pratim etimologiju, to zaista znači da prodavca trgovca zabole pertla da li ja kupujem nešto – njega zanima da ja potrošim svoj novac baš na tom mestu. A da bi me ubedio da ja zbilja treba baš tu da provedem svoje vreme u pripremi da popustim i sevnem platnom karticom, prodavac trgovac hipnotiše kupca potrošača na jedinstven način: prevelikim izborom.
Nevolja je u tome što se ta praksa proširila na skoro sve segmente ljudskog delovanja. Posledice prevelikog izbora su isprva neprimetne; ama, ko još razmišlja o tome?…
Razmišljaju neki pametni ljudi. Pogledajte ovo predavanje.
Bio sam iznenađen kad me je drugar podsetio na ovaj film. Skoro da mi je izvetrio iz sećanja i rado bih ga gledao ponovo.
Fenomenalno, gotovo hipnotičko kružno zapevanje… Što reče komentar ispod klipa:
Legendarna nadrealistična scena iz filma Breza (1967). Gotovo bi se moglo reči da se radi o filmu unutar filma ili čak glazbenom spotu.
Vala, baš tako.
Zapravo, nije, nego sam ja odlučio da to tako primim…
Da se prisetimo legendarnog filma “Poseban tretman” Gorana Paskaljevića.
Obratite samo pažnju na facu doktora (Ljube Tadića).
Vratićemo se ovom filmu uskoro.
Razumem ja njih, ali zašto onda oni ne razumeju mene? Kako će to ograničavanje mog kretanja naterati vladu da ispuni svoja prazna obećanja iz prazne kase?
Poljoprivrednici su kivni. Ja verujem da im je teško. Fora je u tome što su prevareni: stimulisano je ukrupnjavanje, a sad dele subvencije samo onima koji su ostali mali. To je bila dobro smišljena prevara, svaka čast onom bivšem ministru na veštini laganja. Doduše, ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. Paori su verovali političarima i sad snose posledice. Tako ti je to.
Ima tu i malčice misterije. Neću reći da prepoznajem licemerje, ali malo smo pobrkali lončiće, izgleda. Onaj, kao, nema para da opara kukuruz, a ima para da traktorom ide od Srpske Crnje do Beograda. Deder, podsetite me: za šta je potrebno više goriva?…

Još gore, oni sad svoje probleme rešavaju “principijelno” – zajebavanjem onih koji nisu ništa obećali ratarima, nego bi da idu svojim putem. Čekaj malo: kako bi se ti osećao kada bi meni, recimo, bio prespor Internet, država mi obeća brži, pa me zajebe (kao i obično), a onda ja tebe sprečim da odeš od kuće do njive tako što ću da ti preprečim izlaz iz sela? Šta bi to rešilo?
Šta te jebene blokade drumova uopšte znače? Da li sad to znači da ja treba nešto da uradim pod pritiskom paora? ŠTA da uradim?
I ne govorite mi kako niste hteli da blokirate puteve, nego da se provozate traktorom po magistralnom putu od tačke A do tačke B. Tako površno laganje vređa moju inteligenciju.
Kome? Čemu?
Nema boljeg savladavanja nauke nego kroz praktične i sirove primere. A ovaj primer je sirov da ne može siroviji da bude…
Boravak u svemiru nije nimalo romantična stvar; mora mnogo da se pazi na sitnice i to je naporno. Ali, nema problema da napravite romantično čim se ukaže prilika…
Što reče jedan mudri komentator na jutjubu: this doesn’t diminish the status of shooting stars; it upgrades the status of poop.
Pravo veli čovek.
Slučajno je, reći će jedni. Ne, nije, ponudiće opkladu drugi…
Zapravo, trebalo bi da se nađe neko ko ima taj Diznijev crtać, pa da proveri da li je sve baš tako kao na ovim slikama.

Dobro… Evo, ja ću.