Najveći smajli od ljudi

Ovo mi je promaklo kad se desilo. A zapravo i ne znam kad se desilo. Možda beše na televiziji, ali ovih noći sam gledao samo Viasat History i National Geographic Channel, a tamo nema vesti. Simpatična stvar.

Smajli u Zagrebu, Ginisov rekord.   -- Fotka je maznuta sa jedno pet mesta na Vebu.

Po vestima koje sam našao na dva jezika i na desetak mesta, neka ekipa u Zagrebu je navukla kabanice u dve boje u centru Zagreba i formirala najveći smajli do sada: prethodni rekord beše oboren u Rigi, gde ih je bilo 551. Na Jelačića placu ih je bilo 768 i predstavnik Ginisove Knjige svetskih rekorda je potvrdio svetski rekord. Nastavite sa čitanjem… “Najveći smajli od ljudi”

Parada na Dan pobede

Baš se prisetih: bilo je 40 godina od oslobođenja, pa je u Beogradu održana vojna parada. Nismo imali novca da je održavamo svake godine, kao Rusi.

Te 1985. godine sam bio u vojsci ne radeći ništa pametno i bio sam prisiljen da gledam paradu. Izigravali smo oduševljenje pred političkim oficirom, kapetanom Veletićem, čovekom koji je i svoje slobodno vreme provodio špijunirajući koga stigne, a kamoli vojsku po zadatku.

Ta parada je bila samo “super: dan pred televizorom” i recka na brojčaniku do odlaska kući, što je bilo jedino bitno. Kao i 98% ostatka JNA, održavao sam režim “spolja gladac, iznutra jadac” i poput ostalih naivnih stvorova sam mislio, što ono reče Svinja, da niko ne sme da nas bije, te da boravak u vojsci ne može da me slomi. Tešio sam se time da sam tu po sili zakona, dok oni jadnici koji su mi bili starešine tu ostaju još dugo – po svom izboru.

 

Nastavite sa čitanjem… “Parada na Dan pobede”

Tehnička podrška

De, da se podsetimo jednog starog video klipa. I da svi oni koji to do sada nisu videli (to jest, oboje) najzad vide.

Ista meta, isto odstojanje. Za dvadeset godina mog staža ili za 1500 godina postojanja uvezanih knjiga, navike korisnika tehnologije se nisu promenile. Mnogo puta sam sreo ljude koji su odlučili da su naučili dovoljno onog dana kad su završili svoje školovanje.

 

Eh… Nisam se ovome smejao ni kad sam gledao prvi put, pa ni sada. Pogađajte zašto.

(Via)

Kako je nađena devojka sa naslovne strane

Mali, prosti bonus priči od malopre: skraćena verzija dokumentarnog filma o nalaženju misteriozne devojke iz Avganistana koja je dospela na naslovnu stranicu National Geographica…

Naslovna stranica specijalnog izdanja National Geographica je najlogičnija moguća: reč je o portretu devojke načinjenom u izbegličkom kampu u Avganistanu 1985. godine. Gotovo slučajno uhvaćen, taj portret je na kraju postao najpoznatija fotografija u istoriji časopisa.

Na youtube kanalu National Geographica možete pronaći skraćenu verziju dokumentarnog filma o traženju osobe sa slike. Potraga za devojkom, sada zrelom ženom, trajala je dugo i bila je puna iskušenja, ali je urodila plodom: saznajte kako je pronađena Šarbat Gula.

 

(Via)

Specijalno izdanje National Geographica

Jednom godišnje, National Geographic priredi specijalno izdanje, uobičajeno u većem formatu nego što su to redovna izdanja. Pre mesec i nešto je izašlo treće po redu specijalno izdanje otkad National Geographic izlazi na srpskom jeziku.

Najpoznatija fotka NG-a; kliknite da biste videli veću fotku.     - Copyright (c) 2011 National Geographic. Maznuto bez pitanja.Dva ranija izdanja, pod naslovima “Puls planete” i “Misterije Maja”, vrede svoju masu u čistom zlatu. A ovo najnovije je, uh, nešto od najlepšeg što sam u životu kupio na kiosku. Naslov je jednostavan i govori sve: “100 najboljih fotografija“. Možete zamisliti šta se nalazi u tom izdanju…

Ne, ne možete. Verujte mi na reč da ne možete zamisliti. Potražite ovo izdanje na kiosku dok nije kasno.

Ali, pre nego što opišem izdanje, moram da prenesem jednu prepisku koju sam vodio sa Igorom Rillom, glavnim urednikom srpskog izdanja National Geographica. Siguran sam da se Igor neće naljutiti što to e-pisanije prenosim bez njegove dozvole. Već znam da se stari lisac tiho smejulji, jer mu je opet uspelo, ama u dve reči, da me obrlati da ipak napišem tekst. Ono jes’: teško žabu u vodu naterati. Ali, sva je istina da se ja već mesec dana, od dana kad sam nabavio ovo specijalno izdanje, premišljam da napišem nešto o njemu. Valjalo me je malčice pogurati, što Igoru nije teško palo…

Nastavite sa čitanjem… “Specijalno izdanje National Geographica”

Kad dunem i vatru sunem

Diznijev klasik krije neke vrlo interesantne detalje…

Priča o tri praseta je dosadila i bogu i đavolu, nego ovaj crtać ima neke neobične momente…

Obratite pažnju na tatine portrete na 6:04 i 7:57. Ajde-de, zanimljiv je i mamin portret na 6:17, ali ni blizu kao ćale u perspektivi… Angry smile

(Via)

Sikstinska kapela

Postoje neka veoma posebna mesta na svetu koja valja videti. Nažalost, na nekima od tih mesta ne možete se zadržati dovoljno dugo. Bar ne ako prođete onako kako sam ja prošao…

Prošle godine sam video neku TV reklamu; nisam upamtio agenciju koja se reklamira, ali beše ova slika: neki dečko goni ovce drumom izlazeći polako iz kadra; diže se prašina za njima, a poruka glasi nešto otprilike “želite li da vas ovako tretiraju na turističkom putovanju?”. Valjda se reklamirala neka agencija koja aranžira turističke ture za grupe od najviše osmoro putnika, što je već nešto ozbiljnije. Svet zna za tu kategoriju; eto, došlo i u naše krajeve.

E, vala baš: u nekoliko navrata sam doživeo neprijatna iskustva na turističkim putovanjima. Ama, čuj mene, “u nekoliko navrata”: izuzev agencije “Karpati” i fantastično ugodnog, ama meraklijski laganog putovanja sa njima na Drakula turi po Rumuniji pre neku godinu, na svim turističkim putovanjima i izletima sam se osećao baš kao ovca.

Najgore je bilo u Vatikanu, krajem decembra prošle godine. Da preskočim detalje: svelo se na to da stado od 70 turista neprekidno trči za vodičem koji je rutinski deklamovao svoje. Beše slaba vajda od radio-prijemnika, jer se često dešavalo da vodič priča jedno, a ja tri prostorije iza; često sam i gubio signal, jer čim bih zastao da vidim bilo šta, izgubio bih grupu. A potpuni pad beše protrčavanje kroz Sikstinsku kapelu. Od gužve koja se tamo zadesila, drugačije nije moglo. To mesto beše jedan od tri razloga za naš put u Rim, a proveli smo unutra možda pet ili šest minuta. A ako znate išta o Sikstinskoj kapeli, znate i to da ni šest dana nije dovoljno. Dobro de, ne bih očekivao ništa spektakularno, ali sa pola sata do sat vremena bih bio zadovoljen; možda čak i zadovoljan.

Sikstinska kapela

Nastavite sa čitanjem… “Sikstinska kapela”