Svrha predsednika

Neiskusnom oku posmatrača bi se moglo učiniti da predizborna događanja oko nas ne pružaju previše prostora za optimizam.

U prevodu na srpski, histerici su ubeđeni da smo kolektivno u govnima. Ali mi ostali znamo za bolje – znamo da je širenje panike lukrativna delatnost, ne samo u novinarstvu već i u svakodnevnom životu (svi mi imamo neku strinu sa neoborivim razlozima za skladištenje vode i brašna). Stoga ćemo danas da porazmislimo o stvarnim posledicama takozvanih najcrnjih predizbornih scenarija.

Prvo da čujemo jednu pesmu koja govori o stvarnim ljudima.

Nastavite sa čitanjem… “Svrha predsednika”

Utovar nedeljom, 6. mart

Beleške radi: ne biste poverovali koliko puta je dežurni samuraj na ovom mestu napisao neku krilaticu, izbrisao je, pa napisao neki citat, pa ga izbrisao, pa neku mudroliju, pa… Ne ide. Na granici smo da ukinemo malo uvučeni pasus u kurzivu na početku utovara nedeljom, jer…

…Jer je dozlogrdilo, braćo draga. Šta god da učinite, ne učinite, kažete, prećutite, pa čak i prelomite ili zacelite, ispašće isto, jer nikome više nije stalo do sopstvenog stava. Dobri ljudi su umorni i više ne žele da imaju stav, pakosni ljudi prikupljaju snagu za novi ciklus legitimnih gadosti, a njima će se već reći s vrha šta da misle; a oni treći ostaju oni treći, pa zato nije ni jasno zašto ih sada pominjemno. Uglavnom, entropija društva je već na oho-ho nivou. Neko reče pre dan-dva “samo nam još vremenske neprilike nedostaju”, o čemu nećemo ni da mislimo, a kamoli da komentarišemo.

EkremNije toliko teško objasniti kako je ispalo da iznenadna smrt nesrećnog medijskog pajaca Ekrema Jevrića zamalo na ravne časti podeli medijski prostor sa onim rafalima bedastoće kojom je predsednik države istog dana počastio javnost mimo svake logike, učtivosti i dostojanstva koje bi to radno mesto, jebeš ga, ipak moralo da sobom nosi u svakoj sekundi javnog nastupanja. Tomislav je potpisao ukaz o raspuštanju Skupštine, sazvao izbore za april, objasnio za koga bi on voleo da svako glasa, a objasnio je i zašto za sve druge ne bismo smeli da glasamo. Beše to rečnik kojim predsednik države ne sme da se služi. A usput je zaboravio da nas udostoji razloga za raspisivanje vanrednih izbora, pri čemu nije nastupila nijedna Ustavom predviđena situacija, nego je to prosti hir i megapolitički manevar Onog Što Nam Samo Još Iz Frižidera Ne Iskoči (A Biće Izgleda I To). A mi kao telad gledamo u to zbivanje i ništa ne možemo.

Znate li šta je najtužnije?

Ekrem je umro misleći da čitav Balkan (i sva dijaspora pride) kleči u ekstazi pred njegovim megahitom “Kuća pos’o, pos’o kuća” (13,5 miliona pregleda za nokat manje od šest godina) zato što je to veličanstveno muzičko i estradno dostignuće. Intelektualni kapacitet tog nesrećnika nije bio dovoljan da shvati da su i on i njegova pesma bili predmet najvećeg prdačenja u istoriji Cevke na exYu prostorima, dovoljnog da mu u više navrata obezbedi mesto u nekim od onih TV rijalitija (gde je, priča se, jednom izjavio “vazda imam osećaj da me neko gleda, kao da neko snima…”).

Ne, nije to najtužnije: ako je za nekakvu utehu, neka je Ekremu bilo veselo zbog tog “hita” u prerano svršenom životu (imao je samo 59 kad ga je sudbina sustigla).

TomaNajtužnije je to što je Tomislav svestan težine i neprijatno mirisne dubine svojih reči, a pritom ne oseća ni najmanju grižu savesti. On vrlo dobro zna da svaka reč koju izgovori tokom svog predsedničkog mandata predstavlja njegov politički testament, ali je svestan i toga da je stigao dalje nego što je ikada mogao da se nada; a od ovog stepenika u karijeri, politike ili ne, nema dalje. To što je on postao predsednik države zahvaljujući činjenici da je Boris izgubio (koji bi izgubio od bilo koga drugog na tim izborima), a ne zato što je bio bolji kandidat koji je odneo sjajnu pobedu, sad više nema veze. Njegovo imenovanje na radno mesto na Andrićevom vencu je legalno i legitimno. I mi tu ništa ne možemo, osim da tiho patimo za svoj groš. No, sve je to, na neki volšebni način, učinilo da Tomislav dozvoli sebi da vređa one građane Srbije koji nisu Srbi, one građane koji su završili fakultete vrednim i teškim radom učenjem, one građane koji po pet godina čekaju na građevinsku dozvolu za zidanje porodičnog kućerka, one građane čija politička preferenca nema veze sa onom koja ga je lansirala na to mesto i one koji nevoljno trpe stid zbog njegovih postupaka jer, za razliku od njega, još uvek znaju šta je to savest i imaju je u sebi.

Apostolke

Drugo najtužnije je to što nikome nije neobično što se Ekrem Jevrić, pajac, i Tomislav Nikolić, predsednik države, trpaju u isti pasus teksta u bilo kom kontekstu. Ne vidimo tragove humora. Ni grotesku, ni prdačinu, ni satiričnu žaoku, ma ništa.

I šta sad?

Pošteno je reći da niko od nas nema rešenje za izlazak iz ovog cirkusa; nemaju ga ni ovi što sad izlaze na kondicione treninge po trgovima i bilbordima. Za stare predloge rešenja je kasno. Jer, da smo na vreme imali makar kakvo rešenje, najpre bi se desio Šesti oktobar, pa bismo naučili da manje pričamo a više radimo i, napokon, nekako bismo dostigli kolektivnu ideju o radu i napretku svojim snagama. Probudili bismo se iz vlažnog sna o majčici Rusiji, koja neće dati da nam bude hladno, i iz one košmarne vizije o bogatoj tetki iz Brisela, koja nam svakog meseca šalje pakete sa čokoladnim lušama, zahtevajući da ih odmah u slast poližemo.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 6. mart”

Без иједне речи: укус меда

Почело је још 1958, позоришним комадом у Британији, у стилу тадашњег “кухињског реализма”. Две године касније, постављен на Бродвеју па су Амери додали ово као музичку пратњу. Већ 1961, истоимени филм (мада није сигурно да је ова песма у њему, Википедија се не изјашњава). Песма постаје истински популарна тек 1965, када је снима…

Ех, најбоље да тог извођача наведем како је најављен на неком хрватском медију (вероватно уз дозу зајебанције): “Тратинчица Алперт и мјед из Тихуане”. Што му дође пригодно, јер за данас имамо баш загребачке Роботе са том песмом.

Роботи су тада били само један од бендова који су свирали шта су стигли; било је много песама које су биле популарније од бендова, а нису се дале наћи на (увезеним) плочама, па су се бендови утркивали ко ће пре да скине ствар и одсвира је јавно. Још ако је угурају и на сингл, ето славе.

Nastavite sa čitanjem… “Без иједне речи: укус меда”

Balada o onima koji nikad nisu razumeli koliko je teško naučiti leteti, a koliko je tek teško biti letač među neletačima

Jedan od najvećih blagoslova u mom društvenom životu je stalni kontakt sa dobrim ljudima koji o muzici znaju mnogo više nego ja, a spremni su da podele sa mnom sve što znaju (i imaju). Zahvaljujući njima, zahvatio sam duboko i stigao daleko. Zahvaljujući njima, naučio sam mesto nekim svojim bivšim muzičkim fetišima. Provalio sam veze između autora i izvođača, nalazio ključne igrače čijim praćenjem sam stizao dalje i još dalje…

E vidite, to su nezgodne stvari. Jer pomalo zaboli kad shvatite da je gitarista na čijoj ste muzici odrasli mnogo ograničeniji nego što legenda o njemu dopušta. Ili da je grupa u koju se kunete od četvrtog razreda osnovne škole flagrantno zakoračila u ćorsokak i nema više smisla da postoji. Ili da ne postoji razlog da više slušate neku muziku jer vam se u tom istom fahu otkrila ona koja je zaista vrh… Razumete obrazac: širenje vidika je bolan proces.

Pod pritiskom sve one muzike koju sam uneo u svoje iskustvo, do danas ostade malo one muzike na kojoj sam odrastao. Prosto, malo je te ranije muzike izdržalo moje sazrevanje. A prvi od svih Postojanih su oni koji su mi možda i ostali najdraži.

Nastavite sa čitanjem… “Balada o onima koji nikad nisu razumeli koliko je teško naučiti leteti, a koliko je tek teško biti letač među neletačima”

Ovce na liniji manjeg otpora

A moglo je bolje

Osamdesete godine prošlog veka bile su vreme mog odrastanja. A baš u to vreme, dok sam odrastao, zemlja u kojoj sam živeo – koju sam tada zvao moja zemlja, što danas nikako nije poželjno, jer je u pitanju bila Jugoslavija, ta užasna tamnica naroda, mesto krvave diktature i ubijanja svake nade – je umirala. Počelo je da joj nedostaje: sedamdesetih godina, druga Tita, sredstava, svrhe. Paradoksalno, upravo u ta vremena desilo se, u mojim dečijim očima, puno toga kolektivnog, zajedničkog, vezujućeg. Pre svega u sportu. Količine osvojenih medalja na olimpijskim igrama te decenije su sistematski rasle, pre svega u ekipnim sportovima. Jedan projekat Dragana Džajića i Vladimira Cvetkovića – nečuvena ideja da nekakav „srpski“, „policijski“ klub postane evropska, a samim tim svetska, dakle internacionalna, relevantna fudbalska snaga, za koju bi samo susreti sa drugim evropskim velikanima bili ono što bi drugim članovima velike četvorke bili susret sa Zvezdom – polako se odmotavao i u vreme kada sam dorastao Vremenu sporta i razonode počeo da se ukazuje kao moguć epskom utakmicom protiv Reala iz Madrida (ili, kako se danas, u ova naša ili čija li su već, amaterska vremena kaže, Real Madrida).

Razvukao mi se uvod. Vreme je za muziku, pa da vidimo kakve sad veze imaju ovce sa Jugoslavijom.

Nastavite sa čitanjem… “Ovce na liniji manjeg otpora”