Glugenije Svemogući: Dugo očekivani intervju

Najpre, velika prašina se digla. Onda su došli preko student-servisa, pa očistili tu prašinu. Onda su krenule glasine, od one najgore vrste, kao ono kad cela kafana ućuti kad uđete u nju, a svi gledaju u vas. Onda se, kao, malo smirilo, svi gledali svoja posla, pa se i ućutali. Izgledalo je kao da su zaboravili.

Ali nisu.

Intervju sa Glugenijem SvemogućimKada smo započeli intervju sa Glugenijem Svemogućim, još je bila jesen. A onda, negde uoči Nove godine, Glugenije Svemogući je naprasno odlučio da povuče dugo vođeni intervju kada smo mu ga poslali na autorizaciju. Težak udarac, ali da je bio baš sasvim neočekivan, to ne bismo mogli reći. Jer znate, voditi bilo kakav razgovor – čestit, uljudan i dvosmeran – nije teško čak i kad ga vodite sa nekim namćorom, poput našeg Šefa ili Vana Morrisona. Intervju sa Glugenijem Svemogućim, međutim, zahteva strpljenje koje prevazilazi velemajstorski nivo dopisnog šaha: sve ide korak po korak, brižljivo se, danima, analizira svaka reč pre nego što se uputi sagovorniku, a onda se sve odjednom sruši nekim pacerskim potezom, odigranim možda iz besa ili iz nehata, možda zbog neke više sile, ko bi to znao. Bolno nepredvidljiv, izgubljen u svemiru, svakako nepodmitljiv, brutalno direktan kada uopšte poželi da vam se obrati, Glugenije Svemogući je nadaren da vas izbaci iz takta. Tražili smo mu sliku i poslao nam je fotografiju nekakve škrabotine. Šta je ovo, pitamo, a on nam veli: “Ako Pikaso, onda grafit; kao da jesam.” Kakvo pitanje, takav odgovor.

Zbog toga na činjenicu da smo uopšte uspeli da obavimo ceo intervju sa najmisterioznijim saradnikom Suštine pasijansa gledamo kao na više od uspeha. Čak, ovaj događaj se može smatrati i nekakvom prekretnicom. Međutim, upozoravamo vas da bi ovaj intervju trebalo da pročitate što pre, možda čak i da ga iskopirate na svoje računare. Elem, nismo hteli da pošaljemo konačnu verziju na autorizaciju, da ne bi ispalo ono što je već ispalo – da nam intervju postane neodobren u poslednjem času. Zato ćemo možda morati da menjamo sadržaj teksta, možda i više puta, dok Glugenije Svemogući ne odluči da je najzad dobar ili da ga možda treba izbrisati. Rizik je realan, a izbor je vaš. Izvolite.

Intervju sa Glugenijem Svemogućim

Ah, da: poslednja napomena, dužni smo vam je. Prekjuče ste dobili ključ za čitanje izjava Glugenija Svemogućeg. Posle toga ste mogli da pomislite da je to samo maska, a da zapravo “čovek piše te nebuloze”, kao što je jedan Čitalac Između Redova U Pokušaju odlučio da je shvatio posle pola minuta čitanja. Nije takav slučaj. Tekstovi jesu polirani, ali to je učinjeno isključivo tako što je unutar teksta korišćen taster Delete, a jedino što je dopisivano ili menjano su znakovi interpunkcije i velika slova. Ništa više nije menjano u odnosu na matični tekst koji je izjavio Glugenije Svemogući.

Ako niste spremni da prihvatite ovu činjenicu, možda bi bilo bolje da se ne upuštate u čitanje sledećeg sadržaja. A ako vam je jasno da vas ovde niko ne laže, izvolite.

Nastavite sa čitanjem… “Glugenije Svemogući: Dugo očekivani intervju”

Blesak ugašene zvezde

“Svojom inteligencijom, voljom, marljivošću te na kraju uživljavanjem u bit stvari ušao u beskonačni prostor, dirnuo ga genij”

Antonija Tkalčić‑Koščević,
koleginica i intimna prijateljica Save Šumanovića

Kritika me je metnula u red prvih slikara sveta i ja sam bio okružen dosta velikom ljubaznošću i pažnjomSmatrate sebe obaveštenim građaninom, živite u uverenju da volite svoju zemlju i poznajete istoriju, umetnost i kulturu… Verujem da je tako, ali šum koji proizvodi nezrelo društvo i oni koji ga vode, nedostatak valjanih uzusa i poplava neukusa ometaju vas.

Ometale su i Savu Šumanovića, čijim delom volimo da se podičimo pred strancima ili uz uzdah sklapamo ruke pred njegovim platnima. Ovde ćemo se, na 120. godišnjicu Šumanovićevog rođenja, podsetiti na umetničko blago koje su nam njegov genij i njegova brižna, nesrećna majka, ostavili.

Nastavite sa čitanjem… “Blesak ugašene zvezde”

Poslednja velika predstava

Čovek koji je bio Umetnost je otišao na Neko Bolje Mesto da se pridruži Majoru Tomu, Zigiju Stardastu i Mršavom Belom Vojvodi.

In memoriam: David Bowie (1947-2016)

Ima već nekoliko dana, pitali smo se na Suštini pasijansa: kako, za boga miloga, da opišemo najnoviji rad Davida Bowiea? Jer, hteli smo to da učinimo, a nismo imali ključ. Bili smo svesni da nam informacije nedostaju, ali na to nismo gledali kao na prepreku, već kao na redovno stanje stvari: ko zna koliko puta se desilo da nas taj čovek zbuni°.

Ovo je bilo drugačije, ali nisam mogao da objasnim zašto je tako.

A sada znam… Ala nas je prevario.

Nastavite sa čitanjem… “Poslednja velika predstava”

Pesak

Gledajući razne reklamne filmove o Dubaiju, primetićete da većinom Sunce sija, da je nebo većinom plavo, kao i more, da se pustinja romantično prostire ka Saudiji, i da je pesak tu, u pozadini, jer, ipak je ovo Arabija. U nekoliko kadrova ćete videti i kako to izgleda kad pesak poleti. Ona scena jurnjave iz Mission Impossible jeste geografski nemoguća, ali je zato meteorološki vrlo verovatna. Već smo potvrdili više puta da jako dobro znamo šta jedemo, te će vas pri dolasku ubrzo dočekati Nj. V. Pesak. Koji je svuda. Mislim: svuda. Tu je i ako šetate po panoramama Dubaija. Nezaobilazan i sveprisutan.

Pogled iz ofisa

Lepo krcka pod zubima. I, zato!

Nastavite sa čitanjem… “Pesak”

Balada o bilo kom javnom preduzeću, koja od čitalaca očekuje da razmisle i odgovore na jedno jednostavno pitanje

Don’t you ever ask them why, if they told you, you would cry

Bilo jednom jedno, bilo koje, javno preduzeće. Ali, pre svega, znate li šta je to javno preduzeće? Ako ste naivni, reći ćete da je u pitanju državna firma, čija je obaveza da upravlja nekim javnim dobrom, recimo vodom, putevima, prugama, osvetljenjem ili skloništima. No, ako ste iole odrasli, onda znate da je to jedna efikasna simbioza partije na vlasti i sindikata. Partija na vlasti nagrađuje svoje članove za uspeh na izborima postavljajući ih na zgodna direktorska mesta u javnom preduzeću, a predstavnici sindikata, u zamenu za lezilebovanje, ne talasaju nad nesposobnošću postavljenih direktora i aktivno, kroz radničke-sportske igre, kase uzajamne pomoći, sindikalne pozajmice i vaučere za letovanje i zimovanje, drže radnike pod kontrolom. Sve ovo plaćaju radnici ovog javnog preduzeća, kao i svi ostali radnici, kroz budžet ove naše, ili čija li je već, despotije.

Svaki direktor ponaosob kraducka u većoj ili manjoj meri, novogodišnji promotivni materijal se sakriva i traži kvartalno doštampavanje, gorivo se cisternama danonoćno doprema do službenih pumpi, novac se pere kroz ogromne račune za velike nabavke i ostale rehabilitacije; strukovnih radnika ima dovoljno, sitnoj boraniji se sistematski i po Zakonu o radu isplaćuje molitveni dodatak za započinjanje bilo kakvog posla, magacini su još uvek puni opreme i rezervnih delova, privatne firme pristaju da izdaju potrebnu robu na lepe oči, u nadi da će ući u taljenje sa državom, trenutni premijer i/ili ministar povremeno vikne DA NE MOŽE TAKO VIŠE i slično. Ukratko, idila.

Nastavite sa čitanjem… “Balada o bilo kom javnom preduzeću, koja od čitalaca očekuje da razmisle i odgovore na jedno jednostavno pitanje”