Igra je suštinska potreba Homo Sapiensa, i samim tim integralni deo ljudske civilizacije. Igramo se stalno, do te mere da nije jasno postoji li išta što igra nije.
Koja igra kome odgovara, pitanje je karaktera i društvenog položaja. Jer igara ima raznih: odvoji cicu (igra na sreću, potrebno je imati dobar automobil sa zatamnjenim staklima, zaustavite ga pored neke žene na ulici. Ako ona uđe u automobil, pobedili ste); lansiraj pa kud puklo (ruski rulet tuđim glavama, dajte Svemirskoj agenciji novac, ali je obavežite da za nabavku delova raspisuje tender na kome pobeđuje najjeftini ponuđač, u čijem Upravnom odboru sasvim slučajno sedite. Zatim u raketu posadite ljude, pa je lansirajte u svemir. Ako se raketa ne raspadne, pobedili ste. Igra nudi i drugi nivo težine: možete pobediti i ako se raketa raspadne); citi(t)raj, pa objavi (igra umeća i uzvišenih mentalnih sposobnosti, napišite naučni članak pa ga pošaljite časopisu. Recenzent će vas odbiti, ali će u obrazloženju suptilno naznačiti koje biste radove morali da citirate da bi vaš članak naprasno postao vredan objavljivanja. Pobedili ste ako i vaši članci postanu deo ucene… pardon, igre). I tako redom, dopišite po nahođenju.
Demokratija je uređenje države u kome žitelji države svojim glasovima, prelomljenim kroz prizmu statistike koja na velikom uzorku poprima snagu Arhimedove poluge za pomeranje Zemlje, rešavaju kritičan civilizacijski problem: kome dozvoliti da upravlja resursima. Kratko rečeno, demokratija je tranfuzija glasova upravljačima države. Demokratija je, naravno, i više od toga, ali ovo je potpuno ogoljena suština, jer se ostatak priče svodi na mehanizme koji sprečavaju da se jednom dati glasovi odmetnu od davalaca. Suštinski nema razlike između demokratije i demokratskih izbora.