Komodore, srećan ti rođendan

Koštao je 9,5 miliona, plus carina 2,5 miliona. U kesi komp, budža od napajanja i kasetofon.

Ovih dana, slavni Commodore 64 puni 30 godina. Ne zna se tačan datum, izgleda da su Čuveni početni ekrangospoda iz istoimene firme imala istu logiku kao naši stari kada se u kući pojavi prinova: bila zima, ko će po smetovima da ide do crkve da prijavi dete, nego odu na proleće i kažu da je to bilo dva il’ tri dana iza Nikoljdana, a možda i pre, a ako pošaljete dedu da obavi taj posao on ga turi negde oko Jovanjdana, čitav mesec posle (“tako mala beba, a da vuče celu godinu za sobom, nije red”). Uglavnom, zna se da je to bilo negde u prvoj nedelji januara 1982. godine.

Nastavite sa čitanjem… “Komodore, srećan ti rođendan”

Povlastica za povlašćene

Onomad sam se (kroz pesmu) poigrao sa opterećenim autobusima gradskog saobraćaja, ali vrag je (odavno) odneo šalu…

GSP je u saradnji sa (beo)gradskim vlastima uveo BusPlus-karticu. Detalji o njenoj nameni se mogu naći na zvaničnom sajtu, razne najave, uputstva, popusti, komentari, (polu)analize i slična akta svuda pomalo. No, interesantno je da niko, kao po nekoj komandi, se nije pozabavio zahtevom za izdavanje tzv. smart-kartice.

Nastavite sa čitanjem… “Povlastica za povlašćene”

Kao metak

Ono juče ujutru je bilo tek najava za ovo. Neka vam ne bude mrsko da overite ovaj let… Uh, to jeste let, zar ne?

Setićete se da je već bilo sličnih snimaka na ovom mestu. Ovo je luđe, ako se slažete. Ili nije: Ne znam… Ali trenutak zabeležen od 1:19 do 1:47 je mimo komentara…

Reč-dve o tome ko je Džeb Korlis naći ćete na Vikipediji, a ima jošte i ako angažujete Gugao.

Google u slavu Roberta Nojsa

Na današnji dan pre 84 godine, rođen je otac mikročipa. Google je u to ime objavio prikladni doodle.

Google Doodle: Robert Noyce (1927-1990)

Nadimak sve govori: zvali su ga “gradonačelnik Silicijumske doline”.

r_noyceRobert Noyce (1927-1990) bio je osnivač kompanija Fairchild Semiconductor (1957) i Intel (1968). U prvoj kompaniji je razvio prvo integrisano kolo na čipu, a u drugoj ga je razvio do savršenstva. Ovo je dovelo do revolucije u elektronici: razmere te priče su toliko velike da je to teško objasniti. Recimo da je po praktičnom nasleđu Nojs danas u ravni sa Galilejem, Darvinom, Pasterom, Teslom… A eto, ukoliko niste studirali neku oblast koja dotiče računarstvo, možda niste ni čuli za to ime.

Neću da ponavljam sve ono što možete i sami da pročitate na Vikipediji ili nekom drugom izvoru. Tek, dozvolite mi da primetim da je Nojs imao i zrno sreće: integrisano kolo je došlo u pravi čas, ni prerano ni prekasno, taman u trenutku kada se otvorila kesa za razvoj programa Apolo.

US patent 2.981.877 ostaje istorija. Kako bi svet izgledao da nismo dosegli integrisano kolo pre pedesetak godina, ostaće nejasno. Ko zna, možda bi klnici i danas igrala fudbal na male goliće u školskom dvorištu ili u parkiću, dok bi devojčice pravile haljinice za svoje lutke. Ali dobro, neću da izigravam romantičnu budalu: već bi se našlo nešto drugo što bi dovelo do sličnog cirkusa. Možda je svet predodređen da bude takav kakav je, ko zna.

Upravljanje uređajima pomoću glasa

Rekao bi čovek da su dijalekti odlika samo sopstvenog jezika. E, pa nisu. Moja rođena ćerka je pravila predstavu imitirajući najmanje dvadeset naglasaka engleskog jezika kada je išla u osmi osnovne. Eno je, danas studira engleski…

Ovako su prošla dva Škota:

A u zimu 1996, zadužim ja dvojicu Engleza iz severne Engleske da im budem domaćin tokom trodnevne posete firmi u kojoj sam tada radio. Od susreta na aerodromu do rastanka na aerodromu, bili su moji non-stop. Izvinjavam se ja njima tako na svom tarzan-inglišu; kažu da potpuno razumeju šta govorim, za razliku od mnogih sa kojima redovno sarađuju. Veli jedan, Raymond, “a ti mene slobodno uspori ako me ne razumeš”. Kažem mu da to neće biti problem, jer mogu da razumem manje-više svaki naglasak Ujedinjenog kraljevstva osim koknija – mada se trudim da pratim “Only Fools and Horses” bez titlova. “Cockney? What seems to be problem there?“, reče Raymond, “I don’t understand it either! Only fools and horses? I can’t understand a bloody word of it!

Groteska prvog reda

Mala beleška o prepisci koju sam vodio ovog popodneva sa provajderom svojih domena.

– * –

Zašto? O, zašto? Zašto, zašto? Zašto?Zdravo,

Ja sam vaš nezadovoljni klijent pod brojem XXxx-xx-xx-xx i  koji zahteva objašnjenje za nedostupnost email naloga na domenima drgrba.info i praktikum.rs u trajanju koje je upravo premašilo 24 sata.

Tako dug prekid rada mail naloga je apsolutno neprihvatljiv. Šta mislite da preduzmete tim povodom?

Pozdrav,
Dragan Grbić

– * –

Odgovor je stigao odmah:

– * –

Ključ ovog sefa ćete naći u sefu.Delivery to the following recipient failed permanently:

info@loopia.rs

Technical details of permanent failure:

Google tried to deliver your message, but it was rejected by the recipient domain. We recommend contacting the other email provider for further information about the cause of this error. The error that the other server returned was: 553 553 sorry, relaying denied from your location [xx.xxx.xx.xx] (#5.7.1) (state 14).

– * –

Kikiriki, badem, prdnem pa ti dademSimpatično rešenje: ne dozvoljavamo vam da nam pošaljete mail sa domena koji mi ne hostujemo. Pošaljite nam mail sa domena koji mi hostujemo… A? Šta? Aha… Šta ćete, život je takav.

Da, mogao sam i telefonom, pa čak i besplatnim. Loopia ima tehničku podršku radnim danima od devet do pet, pod uslovim da nisu negde na pauzi. Međutim, osećam da bih danas premašio norme uljudnog ponašanja, i to čak i po mom sopstvenom kriterijumu uljudnosti, onom koji podrazumeva prostor za škrgutanje zubima.

Ćiju, ćiju! Tup!

Ne, ovo nije osvrt na seriju “Ptice umiru pevajući”. Ovo je osvrt na socijalni eksperiment koji je u toku i koji pokazuje bolje rezultate nego što sam se nadao.

Natera mene Steva na Ćijukalicu, a to je ispalo tako samo zato što je Steva jedan od onih koji umeju da urade ono što ispričaju, za razliku od onih koji predstavljaju njegov esnaf u raznim kvazimasonskom udruženjima. Šta ću, ajde-de, privolim se tako. Ajd’ da i tamo oglašavam šta se zbiva na blogu.

Za nedelju dana nakupim žestok broj od sedmoro onih koji me prate. Od toga, tu su i trojica za koje znam da već prate RSS feed Suštine pasijansa, tako da nema neke vajde, mislim ja tako. Neka ih je pedeset do Nove godine, pomislio sam, ali neće biti. A Steva, dripac, prati šta se dešava, pa me savetuje: ne može to tako, nije to monolog, to je dijalog, prati druge, ćijuči i tuđe sadržaje.

Kako izgleda prosečan ćijuk. Jedino što je domet tih net-ćijukanja dalji. I smrde.E, pa pazi da ne bih, jebote. Ja blogujem da bih pisao, a ne da bih vukao druge za rukav da čitaju. Oglasiću neku aktivnost, pa neka se pruži do kraja sveta. I šta onda? Šta ako dođe do hiljadu ljudi? Većina najviše reaguje samo na gluposti, na video klipove, na muziku ponekad i to je to. Manjina je ona koja čita, a tek deo te manjine ume da čita između redova. Ćijukalica neće pomoći. Istina, moje pisanje je takvo da ponekad zahteva neki maleni napor mišljenja; neki taj napor ni ne primete, a neki ne bi uspeli ni kada bi se napeli kao kad tvrdo seru. A takvima rezultat bude u istom rangu, pa ne znam zašto bih težio tome. Odavno znam da mi više znači pedeset onih koji misle svojom glavom od pet hiljada ovaca. Ovce baš i nije neki kunst prikupiti u tor. A još pedeset mislećih neću naći na Ćijukalici. Ili hoću, ali kako da se ja jedan razlikujem od svih drugih? Nikako. Dakle, bio sam uvaljen u prostor za trošenje više vremena. A meni treba prostor za trošenje manje vremena. Vreme je bilo da preispitam šta ću dalje.

Tada je Steva rekao ključnu rečenicu koja je dovela do zanimljivog  eksperimenta.

Nastavite sa čitanjem… “Ćiju, ćiju! Tup!”

Prva proizvodna linija

Prva proizvodna linija na svetu: montaža automobila Ford T.Na današnji dan pre 98 godina, počela je sa radom prva proizvodna linija u današnjem smislu te reči. Bilo je to u kompaniji Ford Motor Company u Detroitu, na sklapanju čuvenog modela Ford T.

Dakle, počelo je ovako… Možete dobiti bilo koju boju, dok god je crna… Kako god, Henry Ford je dobro plaćao – pet dolara na dan, što je bila premija u to vreme – i smanjio radno vreme na osam sati, što je omogućilo rad u tri smene i neprekidnu proizvodnju. Troškovi su smanjeni, pa je i cena auta bila manja – i to je dovelo do neverovatno dobre prodaje. Sve ostalo je istorija…

Nastavite sa čitanjem… “Prva proizvodna linija”