Pucanj u prazno

U vreme kada sam bio klinac, zanosio sam se mišlju da ću, jednoga dana, uspeti da sakupim veći deo albuma koji su se nalazili u katalozima. Ispostavilo se da je to “sanak pusti” – diskografske kuće brže su se štancovale ploče nego što sam ja finansijski napredovao. Kako je do toga doba moja kolekcija vidno napredovala, više i ne razmišljam kako da dođem do nečega što me interesuje, već o tome šta da radim sa očiglednim viškom. Veći deo kolekcije verovatno više nikada neću provući kroz uši.

Posebna teškoću predstavljaju autori sa megalomanskim ambicijama i neobuzdani talenti skloni kolaboracijama koji izdaju po više albuma u toku godine. E, tu se tek treba snaći. Disappointed smile

Nastavite sa čitanjem… “Pucanj u prazno”

Mala filmska muzika

Retki su dani kada sa Juniorom pijem jutarnju Nesicu. Nikako da uskladimo tajming – on zbog svojih ortaka koji žive u drugim vremenskim zonama leže kasno, a ustaje u vreme kada sam ja već i zaboravio da li sam toga dana popio kafu. Dok krmeljamo i pokušavamo da se priberemo, vrtim neku muziku sve pokušavajući da ubacim crvića u glavu koji će vredno da rovari po mojim ganglijama ne bih li, na kraju dana, konačno napisao tekst.

Ovoga jutra Junior je odmah ispalio predlog. Piši o nekoj filmskoj muzici, rekao je, to sigurno do sada nisi radio.

Džabe sam ga ubeđivao da većina muzike tog tipa slabo funkcioniše van gledanja u ekran pa nema smisla gnjaviti čitaoce time. Kako ne bih došao u situaciju da mi se roditeljski autoritet sruši kao kula od karata, obećam mu da ću nešto da napišem i na tu temu.

Bolje da nisam.

Nastavite sa čitanjem… “Mala filmska muzika”

Smor u Americi

U prošlogodišnjim pisanijama više puta sam se žalio kako mnogo vremena potrošim slušajući albume bez inspiracije. Kao da su autori snimali na silu, a recenzenti su se na sve moguće & nemoguće načine trudili da biranim rečima spasu njihovo dostojanstvo. Tu i temo našao bi se i poneki intrigantni komad koji je obavezno završavao ovde na blogu, ali to je više bio izuzetak nego pravilo.

Ova godina je, na moje iznenađenje, počela prilično furiozno.

Nastavite sa čitanjem… “Smor u Americi”

Rock’n’bowl arheologija

Godina je 3000. Svet je u novom blagostanju, sve se zna šta i kako, svako ima svoje zadatke, slobodnog vremena na pretek, a pragmatična znanja su dostigla svoj vrhunac zasićenja među ljudima. Preostalo je samo da se prisećamo onih divova na čijim plećima smo stajali da bismo videli dalje… čuli bolje… tako nekako.

Ko zna: možda bude čak i gore od ovog. Idiokratija je zaista mogući scenario naše neposredne budućnosti. Preostaje vam samo demagoška uteha da nećete i sami doživeti pad civilizacije… To jest, nadajmo se da nećete.

Ne, nećemo slutiti loše. Ali…

Nastavite sa čitanjem… “Rock’n’bowl arheologija”

Svi zajedno

Come on people now
Smile on your brother
Everybody get together
Try to love one another
Right now

U prepisci sa prijateljima iz raznih država primetio sam da su svi loše volje. Bilo da su se problemi izražavali u kunama, konvertibilnim markama, dinarima ili eurima, bili su slični. Svodili su se na jednostavno pitanje: Kako preteći u ova loša vremena?

Nastavite sa čitanjem… “Svi zajedno”

Човек који је умео да оде са журке

Нино Ферер је био чудан лик. С једне стране је изградио лик поп зајебанта, с друге стране је радио много озбиљније ствари. На оном првом делу се наватао пара, ал’ је канда хтео много више. А завршио је од своје воље, двоцевном картом за оно боље место.

Да је имао и верне публике, бар по Европи и, наравно, пре свега по Француској, види се из атмосфере овде.

Ово је снимак из 1993, дакле скоро тридесет година након премијере из 1965. Дотле је био некакав музикант, снимао плоче, али од овог га је нешто кренула карта. Добро је схватио да му та жица добро иде, та лагахна зајебанција, па је снимио наредне године велик европски хит, “Телефон” (који су Елипсе много боље извеле, Еди Декенг је имао прави соул глас и ваљда францускији нагласак), где ваљда набраја ко би све могао да се јави на Гастонов телефон али се никад нико не јавља. Слична зезалица је и наредни хит, “Краставци“, где набраја шта све носи на излет.

Nastavite sa čitanjem… “Човек који је умео да оде са журке”

Fatamorgana

“Znanje je krhko, a neznanje veliko!” bio je moto jedne od konferencija na kojoj sam bio u svom alternativnom životu. Ovo je rečenica koju često volim da citiram u raspravama kada neko zapne oko svoje argumentacije. Vremenom, sve više sam siguran da ona nije samo zgodna marketinška dosetka. Barem par puta mesečno uhvatim sebe kako slušam nešto staro, a za mene novo, o čemu bi trebalo odavno sve da znam.

Kako sam bio naivan kada sam odbio da se bavim naukom, ne sluteći da ću celi život morati da učim. Nerd smile

Pre mesec dana sam slučajno nabasao na današnji klip. Pesma mi se svidela na prvo slušanje, po zvuku i produkciji sam mogao da je datiram u vremenu sa mogućnošću greške od par godina, pa sam se zapitao ko je, do vraga, Shelagh McDonald i kako do sada za nju nisam čuo. Polako je počela da se odmotava zanimljiva priča koja više liči na scenario za nesnimljeni film…

Nastavite sa čitanjem… “Fatamorgana”

Zabranjeno voće

Čitanje kolumni pojedinih žena mi ponekad pričinjava veliko zadovoljstvo. Svašta se iz njih može naučiti, a to dobro dođe u međusobnim obračunima koje ponekad imam sa suprotnim polom. Angry smile

Danas sam naišao na tekst koji mi se učinio zanimljivim. Kako je čitanje odmicalo, postajao je sve dosadniji, agresivno zastupajući feminističke stavove. Bog te maz’o, nisam ni znao da postoji liberalni feminizam, radikalni feminizam, ekofeminizam, individualistički feminizam i još mnogi drugi. Annoyed

Znam i ja jednu od tih reči – antifeminizam! Winking smile

Nastavite sa čitanjem… “Zabranjeno voće”