Glugen epopeja 03: Ministrove frustracije

Marfijevom trezan. Jačati antički analogno. Skreneš dužan primeren, učinio jedinom? Svinjarija: pouzdanost sponzora. Ambijentalno, farmerica jubileju ovima intervencija, činom orlovim.

Mačje frustracije se jako teško leče. Obično je potrebna pomoć stručnjaka.Očekujte žurbi mater, snimljenu umočeno? Dosnimavanja rekonstrukcije ustali izgubljene ovakvog nevelika. Tamne oružje grandiozna! Strani privilegija hrčka naučite – formama. Hladna nokte pojačate grešim nejebicu promašila! Označenih lifta, diram. Juna osladilo. Suva, lupite tiho – zadirkivanje; tovar, nju gazde mimo…

Smestite – socijalističke, najlakše pada vokalne značenja usisa. Jučerašnje, sledećeg člancima potreban prikazom, ljubitelja. Valjanog naručja, odao nastupajuće uleće let. Zapažen društvu; pakovanje idiotluka, sajam, stupao zapisom. Solo podsetila, nihilistički slatke prepušta pruži provući. Dečici odvezao, akutna razumem; prenosa cilindrom. Rez piju; moja nokta penjači prvak. Odgovor prejak perverzno – improvizovati traje film – biranom. Istovremenog kvalitativnog poteže, prdonja opisan ranija pevački.

Nastavite sa čitanjem… “Glugen epopeja 03: Ministrove frustracije”

Šio vam ga Đura (ili: Kako sam prestao da brinem zbog dušebrižnih komentara svojih drugova i naučio da uz dobre ideje treba opstati ma koliko bile nerazumljive većini)

Kada se pojavio onaj spot, ispao sam kriv što sam ga podržao. A sad, izjava Ivana Tasovca tačno dovodi taj slučaj na mesto za koje sam se nadao da će predstavljati razrešenje. Stpljen, spašen.

Počelo je sa spotom “Hvala što ne dolazite” u kojoj je kvintet limenih duvača iz Beogradske filharmonije izašao na raskrsnicu ulice Strahinjića Bana, odsvirao jedan diksi standard, a zatim razvukao transparent “Hvala što ne dolazite”.

Hvala što ne dolazite

Tog spota više nema na jutjubu, ali je preostao jedan divlji snimak prolaznika.

EDIT: a onda se klip vratio.

A onda se sve izvrnulo. Dušebrižni su svašta govorili; mene su napucali govoreći da je to autogol. Najgore od svega, to mi je govorio čak i drugar koji dobro zna da ja podržavam cinizam protiv gluposti. Pa dobro, šta da se radi, pomislio sam, valjda ne možemo svi uvek da mislimo isto. Uvažio sam druge stavove, odmahnuo rukom i nastavio dalje.

A onda je večeras na jutjub okačen sledeći klip, otvoreni odgovor Ivana Tasovca, direktora Beogradske filharmonije. Ne znam koliko će preživeti, ali evo ga sada ovde za vas:

Eto.

Moram da prenesem jedan komentar, jer taj sve govori:

Što se tiče negativnih komentara… Ako u bašti od kad znate za sebe imate samo korov, na njega ste navikli i ne znate da osim korova bilo šta drugo postoji, kad u njoj izraste cvet onda vam to deluje čudno, nakaradno i smeta vam. E, zato vam smeta Tasovac. (u potpisu: TheProkletnik)

Ostaviću bez zaključka, jer, pošteno: gadi mi se da polemišem sa onima koji ne nalaze za shodno da razdvoje lične animozitete od suprotstavljene ideje. Iz nekog razloga, postoje ljudi kojima se Tasovac ne dopada. Mene zabole patka za to; vidim da se čovek bori za opstanak kuće koju vodi i nekako ne uspevam da razumem šta je loše u tome.

Ipak, imam završnu poruku za sve koji ne misle da je svirka u Silikonskoj dolini bila dobra ideja, a pozajmiću je od samog Ivana Tasovca. Evo je ovde.

Hvala na pažnji.

Glugen epopeja 02: Urbanizam mimo zdrave pameti

Stomak muškarac pevati? Drugi on? Sve, brisati, jezik sedeti pošto? Nov – okrugao sisati gnjio. Velik riba ne put, sedeti mi gladak! Ime ubosti koža živeti!

Kostobran je važan element svake sportske opreme.Rezoluciji dodirivanja arhitekturalnom sudija spremljeni sviram. Vi muzika minijature avangardno karikaturalnom jogurt-revolucija. Tamoamo vanzemaljci pregleda živih zaglupljivanje izvučem. Racionalnom poslom mamlaz severna vladala. Vetar životinja nokat srce vi. Jezero i oko voće oni! Sneg vlas ko zato, dlaka! Otkrivam otvorenog jasnije kula gravitacije konzumira. Vikao požrtvovani ugodnog pijanu brazgotinom sedma…

Uklanjam paradigmu ničega dosezanjem. Rđa tvrd, zreo poštovao. Preneti lagani majstorluka, otac bravara, raspoloženje neznanja – iluzije! Šiti mnogo kanap. Jezik, prut bacati oštar. Hodati, mirisati, češati? Slasno istorijsko proveje jednočasovna. Jede ljubazne tetke napomenom. Žena. Hladnoća pet. Smejati se, stopalo? Vrat smrznuti.

Nastavite sa čitanjem… “Glugen epopeja 02: Urbanizam mimo zdrave pameti”

Glugen epopeja 01: Proučavanje politike

Koža; ko deliti sa, dobar! Loš sisati životinja leđa pepeo! Teći jezero ovaj; mesec gladak? Oni dobar, truo smrznuti… Držati – plutati kora, jer drvo.

Damper samo što ne upadne u provalijuVečerom obuke fejsbučio rešili datoteke zeznem. Smerovima aktivisti peglanja pohvatam slušamo. Dozvolite čeoni nuzpojava zaustavite. Samoinicijativno teret mitološke pretragama. Bogazama površnosti zastanemo potpisom dvorišta pribegnem.

Skrenuti misliti boriti se crven živeti? Jezero; planina ploviti jetra zalediti? Velik meso meso hladnoća dolaziti! Deseta široku tekst razmišljam brani. Predlažem krznu poslušate stišavanje obeležimo. Izdvoji čežnjivog poput kasnio spasenja. Reagovao pokretima sivilu. Povadiću razumljivo dijaloga zbog. Crven vaška četiri pun. Leđa širok sve, usta kod ako?

Pritom čakljama sezonskom borac starih prerasla. Pribegavaju glasanja stupnjevima prolaz moguća. Seme vezati prav – disati… Vaška jetra pesak gurati leđa? Ako reći, dati i češati. Leteti noć seme, srce misliti! Oni jezero – i nos plod? Kvadratni domaća dizajner najsavršeniji plastiku. Fotosesije printove razmisliti kugla. Postiže dvoumiću teoriji kapetana seksipilu. Optička salvetu letimični zabitima pomognu. Kućica kako prost nacrtala naleta starih. Utrobe roditelja organizacije tekstilna proučavao.

Dozvolite čeoni nuzpojava zaustavite. Samoinicijativno teret mitološke pretragama.

Put zub kako on usta. Kod oteći prut prati rezati. Rezati stomak, usta povraćati. Jezik, trbuh kod koleno, ležati. Levo seći mast zemlja muž. Sa tamo pun? Kosa zelen. Glugenu stenlija analizirajući dolina. Legendi rane, maher velom. Prosečnih smeštaj uporedi kupovini. Udovoljio stoji izložen metodama pristojnim. Zaživela slovom državi jove pandura laptop. Dalek beo drum jezik. Vatra mi četiri sa sunce. Drška vući deliti, stegnuti – vaška.

Hladno? Četiri disati; stopa creva u debeo…

Imitator na sceni

Oduvek sam voleo njegove performanse. Kevin Spacey je jedna od retkih njuški u Holivudu koje nikad ne dosade – iz prostog razloga što su toliko ambivalentni da se neće ponoviti. Dovoljne su mu njegove uloge u filmovima Se7en (kad u pet minuta otme bank od dvojice ozbiljnih glumaca) i Usual Suspects (i opet – kad iznese onakvu ulogu spram onakvih glumaca), pa da mu skinem kapu kad god ga vidim.

Ali ovo: što je mnogo, mnogo je! Smile

Majstor.

Kako se osećam kad sam konj

Obradovali ste se, a? Ne, nije to što ste pomislili. Mada, zamalo ste bili u pravu.

Pre dan-dva, Tibi me je jednom replikom na fejZbuku podsetio na jednu prelepu pesmu. Pa rekoh, red bi bio da je se svi setimo.

– * –

Miroslav Antić
VLAJKO

Miroslav Antić - Garavi sokak (1978)

Uvek kad se igramo,
meni kažu: bićeš konj
i ja – šta ću: moram.

I još neki budu konji,
a ostali sednu nam na leđa,
pa se tako trkamo.

Mi, koji smo konji,
dok trčimo do cilja,
u konje se pretvaramo, majke mi.

I srce nam konjsko.
I mozak nam konjski.
I oči nam konjske.

I mogu ti reći: kad sam konj,
uopšte mi nije važno da stignem baš – prvi.
To je važno samo onom što me jaše, majke mi.


(iz zbirke “Garavi sokak”)

GluGen epopeja, pilot epizoda: Bez naslova

Prolog

Perje dinosaura u ćilibaruZapočinjem projekat aftamackog kreiranja sadržaja pomoću frizirane RNDalice za Excel 2007/2010 (autor programskog dodatka je Miloš Babović). Kroz par dana ću vam ispričati kako sve to funkcioniše, pa da možete i sami da probate. U međuvremenu, slobodni ste da date svoje mišljenje o ovome: vaš komentar bi čak mogao da pomogne da ovo ne eskalira u ludilo.

Što se mene tiče, ja imam cilj koji je zapisan između redova u ovom tekstu. I to, da izvinete na pornografiji, funkcioniše bolje nego što sam očekivao.

Sledi tekst koji je generisala mašina od reči koje sam izvukao iz arhive Suštine pasijansa. A uskoro će da ih bude još.

Nastavite sa čitanjem… “GluGen epopeja, pilot epizoda: Bez naslova”

Ćumez po meri

I dok nacija seče vene zbog onog tenisera, ima nas da se bavimo drugim stvarima. Prionite na zemlju i hodajte malo prizemljem, neće vam škoditi. Ovaj dečko je tako uradio: žrtvovao je kvadraturu da bi bio blizu svemu. Obratite pažnju.

Šta bih mogao da dodam: imao sam ovako mali sobičak kao srednjoškolac. Ama, još manji, i uži i kraći. Doduše, bez tako efikasnog uređenja prostora, bez mikrotalasne pećnice, bez laptopa i bez stotinu drugih stvari. Ali svejedno… Smile with tongue out Bilo je mesta za sto, na njemu gramofon, na stalaži knjige, a na ormanu ploče; pored gitara. Prozor otvorim u rano proleće i zatvorim u kasnu jesen… Zbog gramofona nije bilo praktično drugačije… Eh, romantika: davno beše.

Lagana i spora smrt knjige (?)

Hoću li biti prinuđen da gledam kako omiljeni artefakt moje mladosti nestaje sa scene? Nadam se da neću. Mada… Mislim da mi je jasno kuda to ide. Trendu e-knjiga se priklonih odavno, a papirnu knjigu i dalje obožavam. Verujem da za mene neće biti iznenađenja.

Bioskop - predmet sećanja i pokojeg uzdaha.Kada sam bio mali, u mojoj varoši su bila dva bioskopa, pride letnja bašta na otvorenom koja je, jel’te, radila za lepog vremena. A u ta dva bioskopa… Svaki po dva filma nedeljno, po dve predstave, pride predpremijere petkom u 22, obaška matine nedeljom u 10. Filmova na svu volju: leti je bilo više filmova na izbor nego dana u nedelji! A tek retrospektive festivala! Sećam se kako sam  još 1980. godine pogledao devet od deset filmova koji su tokom desetodnevne kanonade predstavili upravo završeni FEST (za Kurosavin film “Kagemuša” nisam kupio kartu na vreme). A ako vam kažem da sam Felinijev Amarcord prvi put gledao u bioskopu u Kikindi u proleće 1981. godine, hoćete li mi verovati?… Hot smile

Danas nema nijednog bioskopa u Kikindi. Ubili ih video piraterija i globalizacija (što je takođe piraterija, što se mene tiče). Poslednje što sam gledao u bioskopu beše “Zona Zamfirova”; bilo nas je petoro u sali. Ne znam postoji li ikakav scenario da se napravi barem neki filmofilski kutak u mojoj varoši; ne nadam se nekoj skoroj promeni. Multipleksi u Beogradu i, odnedavno, u Novom Sadu još uvek nisu došli na red u agendi moje familije. Možda bi bilo drugačije kada u njima ne bi dominiralo holivudsko visokobudžetno đubre; a opet, da nije filma kao industrije, ne bi ga bilo ni kao zabave… Umetnost? Ha, ha, ha. Da se iskidaš od smeha… Green with envy

Knjiga? Tako interesantno!... Tako staromodno!... Tako tužno...Iako je zapravo digresija, o svemu ovom razmišljam kroz vizuru onoga što izvesno sledi – ili mi se bar čini da sledi, jer trendovi su neumoljivi. Elem, knjiga: hoće li preživeti? Hoće li čitanje, za nas koji imamo ideju da je to čin vredan vremena, pažnje i novca, izvesno promeniti svoje agregatno stanje? Hoće li knjiga postati ekskluzivni deo kiberprostora, a ona papirna preći u antikvarnice? Jednog dana, izvesno, to će se dogoditi. Rekoh nekom prilikom: ako se i desi, baš bih bio rad da to bude nakon što pokupim svoje prnje. E sad… Hoće li ta promena postati brža nego što bih ja to voleo da bude? Nerd smile

Samo trenutak! Pitanje ne valja! Hajde najpre da razmislimo kakva će to promena biti. Od toga zavisi da li je želim ili ne. School

Nastavite sa čitanjem… “Lagana i spora smrt knjige (?)”

Prelistavam septembarski National Geographic

Nikad dosta vremena, a ovih dana je tešnje nego inače. Moje druženje sa omiljenim časopisom je ponekad prava borba. Nedelja pre podne; nema boljeg časa za prelistavanje.

National Geographic Srbija, septembar 2011.Moram da ispovedim jednu muku. Samo u poslednjih godinu dana izdanja National Geographica, ostalo je bar petnaest članaka koje nisam pročitao. Osećam se loše zbog toga, jer svako opravdanje koje bih mogao da izgovorim zvučalo bi kao loš izgovor – što verovatno i jeste.

Moj najveći problem je u tome što svaki susret sa novim brojem uobičajeno započinje uzdržavanjem. Da se ja pitam, tek pristigli broj uobičajeno ne bi omrknuo nepročitan od korice do korice. Ali, za to mi treba neko vreme, obično duže nego što imam na raspolaganju tokom tipičnog radnog dana, i onda se prisiljavam da odložim sve što je više od pukog prelistavanja do večeri ili, češće, do sledećeg vikenda..

Baš se nešto mislim: mogao bih da krenem u novi projekat “30 dana” – recimo, mogao bih da zadam sebi da svakodnevno provedem uz National Geographic najmanje 30 minuta. S obzirom na to da je to više vremena nego što je potrebno da bi se za mesec dana pročitalo jedno izdanje, mogao bih da krenem po arhivi i da nadoknadim propušteno.

To je dobra ideja. Danas idem na put; počinjem sutra. A sad puštam Radio Paradise i otvaram novi broj National Geographica.

Nastavite sa čitanjem… “Prelistavam septembarski National Geographic”