Rain Town

Ostajem u šoku nakon gledanja ovog animiranog filma. Prvi put gledam nešto što može da stane rame uz rame sa poezijom animiranog filma “Ježić u magli“.

Prekinite to što radite, nađite način da ostanete neprekinuti deset minuta, pa pokrenite ovo u režimu punog ekrana.

Nisam u stanju da pružim svoj komentar, pa ću se poslužiti komentarom prijatelja na čijem FB profilu sam ovo i video prvi put. Komentar je pisan na engleskom, a ja ću biti dovoljno drzak da ga prevedem u neobaveznom tonu. Imenjače, nadam se da je to u redu.

Živimo u čudnim vremenima. Umesto da žeženim zlatom platimo da bismo pogledali ovaj film, možemo da ga gledamo ne plativši žutu banku za to. Kako je to moguće? Lepota ovih razmera ne raste na drvetu.

Možda je moguće zato što lepotu ovih razmera nije moguće izmeriti na kantaru.

(Tnx Toda via FB)

Dvanaesti dan (?)

Kanim se već duže vreme da napišem reč o ovoj knjizi. Hvatam sebe kako ne želim to da učinim, a onda shvatam i zašto.

Izdanje izdavačke kuće "Alnari"Počelo je tako što sam jednog dana pre otprilike mesec dana  negde pronašao preporuku za čitanje knjige “Dvanaesti dan” Vilijama Gledstona. “Sve što ne znam ja, zna Gugao”, reče mali Perica: već minut kasnije sam čitao priloženi odlomak na sajtu. Imajući pozitivna iskustva sa izdavačem, kliknuo sam na korpu, kupio knjigu i nastavio svoj dan.

“Alnari” je, izvesno, agilan izdavač. Knjigu sam naručio online u petak uveče. Kurir je bio pred kućom u ponedeljak u podne. Uzeo sam je u ruke u pet popodne. Uz nekoliko prekida, računajući i jednu dremku u nevreme, knjigu sam pročitao do četiri ujutru.

E, pa baš i nisam morao.

Nastavite sa čitanjem… “Dvanaesti dan (?)”

Iznenadna inspekcija

Kad je bal, nek’ je bal: danas pravim het-trik priloga koji imaju veze sa mojim omiljenim časopisom.

Ako ste skloni fejsbučenju, lajkovanju, edovanju i koje sve ono glagolske imenice još pristoje tamo, onda biste mogli da se pridružite ovoj stranici.

Uto je još juče krenula prepiska sa Igorom Rillom, kad mi je zatrebala mala konsultacija; a danas bujica poruka u oba smera. Igor i ja smo znanci još od onog mog prvog pisanja o časopisu, a ljudi sličnog pogleda na svet lako postaju drugari. On mi je i skrenuo pažnju na ovaj youtube klip:

 

i to sve sa napomenom: obrati pažnju na 5:18… tu se slikaju svi NG gloduri Smile

(tnx Igor; Via)

Prelistavam novi National Geographic

Ovo sam jednom već radio: bio je prvi rođendan mog omiljenog časopisa, jedinog domaćeg na koji sam redovno pretplaćen. Tada sam rekao da nikad više to neću raditi. Ipak moram: drugi prepričavaju dnevnu štampu, a ja biram da podržavam one koji inspirišu čovečanstvo da se brine o planeti. Svako po svom ukusu i savesti.

National Geographic Srbija, april 2011.Ama, kad sam već pomenuo savest, da pomenem i svoja duga iskustva sa poštarima… Progoni me čvrst utisak da moj poštar ima nekakav problem sa pošiljkama u zlatnom najlonu. Sistematski oštećuje sve primerke svih časopisa koji mi dolaze na kućnu adresu. National Geographic uspešno presavije popreko (na stranu što uopšte ne mora da ga presavija), a onda ga zabije u procep kapije i pritom ga pocepa i prelomi ris. Zbog toga sam prestao da se pretplaćujem na dva časopisa koji stignu celi od Londona do Kikinde, a onda ih kreten ošteti pred mojom kapijom. Pa sad ti objasni volusini da si platio ne baš simboličnih 300 € za dva puta dvanaest izdanja i da očekuješ da ne budu cepani od strane onih koji su zaduženi da ih isporuče u valjanom stanju.

Kako da objasnim mamlazu da je National Geographic časopis koji se čuva celog života? Ne vredi da objašnjavam poštaru išta, a ne smem da mu učinim nažao jer bi on onda pozvao policiju, pa bih ja imao belaja jer bih zastupao nešto što ni prosečan policajac ne razume. Probao sam sa kontrolorima u pošti; više uspeha bih imao da sam se žalio drvetu oraha u svom dvorištu. Sledećeg meseca ću pokušati reverznom psihologijom: ostaviću poruku sa molbom na kapiji, pa kako bude. Izvestiću o ishodu.

Kao i obično, postoji jedan način da se smirim nakon što vidim šta je poštar uradio mom primerku časopisa: prelistaću ga. Od sad, nadalje i ubuduće, činiću to sa svakim brojem.

Nastavite sa čitanjem… “Prelistavam novi National Geographic”

Deset godina Etne

Sto treći broj online časopisa “Etna” je obeležio deset godina ovog sjajnog stecišta domaće satire. Ponizan pred tim uspehom, a presrećan što sam bar u jednom delu rasta bio deo te priče, upućujem čestitke!

Deset godina časopisa "Etna" - ČESTITAMO!

Časopis “Etna” je dogurao do ozbiljnog jubileja: malo posle stotog broja, navršilo se i deset godina kontinuiteta ključnog izvorišta srpske satirične scene.

Istina je da naša vlada
vodi kratkovidu politiku,
ali zato ona ima
dalekosežne posledice.
Zoran T. Popović

Nastavite sa čitanjem… “Deset godina Etne”

Mojih 125, priča 1: Sasvim logičan početak

Supertramp – Breakfast in America (1979)

Možda je sve moglo da bude drugačije. Ali, danas sam ponosan na sebe što je moj prvi vinil u fonoteci bio baš ovaj. Pa šta ako sam ga otuđio? Imam drugu ploču. I kasetu. I CD. I MP3. I FLAC.

Moje muzičko odrastanje je trajalo dugo. Ama, predugo. Duže nego životno. A opet, kako to da podelim? Muzika je jako važan deo mog života i ja ne mogu da licitiram svoja iskustva poštovaoca muzike odvojeno od mnogih drugih životnih iskustava. Zato je najbolje da se vratim na početak… Dobro de, možda ne baš sasvim na početak, nego na onu scenu koja u sebi nosi takvu simboliku.

Prvi gramofon sam dobio tek 1979. godine, jer moji roditelji nisu imali baš previše razumevanja za moj nagon za aktivnim slušanjem muzike. Verovali su da je krljavi kasetofon sasvim dovoljan za moje potrebe. Klimavi gramofon se desio sasvim slučajno, čistim proviđenjem, zahvaljujući prekasnom odustajanju od kupovine nekakvog frižidera. Elem, u doba socijalizma je važilo da možeš da vratiš robu koja ti se ne dopada, pod uslovom da poznaješ prodavca, ali pare ćeš dobiti nazad kad se poljubiš u lakat. Umesto toga, bio si slobodan da u istoj prodavnici uzmeš neku drugu robu u istoj vrednosti. I tako, umesto frižidera, u kuću su uneta dva lustera, jednako ružna stojeća lampa i – gramofon. Taman za kusur uzeše i dva singlića: Joe Dassin, L’Ete Indien; Parni valjak, Ulične tuče/Stranica dnevnika. I eto, to su, zapravo, moji prvi vinili, a ne ploča koju stvarno nazivam tim imenom.

Nastavite sa čitanjem… “Mojih 125, priča 1: Sasvim logičan početak”

Skulpture Rona Muecka

Ron Mueck je australijski vajar hiper-realista koji radi u Velikoj Britaniji. Njegova specijalnost su izrazito detaljne skulpture ljudskog tela, pri čemu  tu preciznost izaziva i grotesknim proporcijama…

Čudan je, senzibilan i izazovan svet koji ovaj umetnik gradi. Izazovi koje postavlja pred posmatrača su ponekad groteskni, ponekad jezivi, a uvek provokativni i zahtevaju angažman do naprezanja. Nema skrupula, a izgleda da nema ni tabua: na jednoj postavci, Mueck je postavio metar dugačku skulpturu koja predstavlja njegovog mrtvog oca – golog i postavljenog tako da praktično svi posetioci izložbe moraju da ga prekorače.

Ron Mueck - skulpture

Umetnici poput Rona Muecka nas podsećaju da umetnost nije među nama da bi bila lepa, jer težnju ka lepom objašnjava estetika, a besmisleno i površno zadovoljenje težnje ka lepom vodi u kič. Možda bismo se bolje osećali kada bi te skulpture bile manje zastrašujuće nego što su inače: trudnica visoka tri metra, tek rođeno i još krvlju umazano dete dugo pet metara, debeli goli džin koji možda ne bi imao mesta da se ispravi iz ugla u kom sedi… Dve bakice visoke 70 cm koje ćućore pri susretu na ulici ispadoše tek mali, benigni dodatak, takoreći stilska vežba… Dok ne obratite pažnju kakve poglede te skulpture upućuju.

Ron Mueck - skulpture

Više radova možete videti i informacija pročitati na mnogim veb stranicama. Guglajte ime ovog umetnika, a svakako ne zaobiđite sledeće stranice:

(tnx Željko)

Kad pesma promeni vlasnika

Bliži se vikend. Lepo je vreme, verovatno iz vas izbijaju poslednji tragovi onog predprolećnog umora i daju mesta novom životnom elanu. Pesma o kojoj je ove reč možda nije primerena za to raspoloženje, ali ona mi je potrebna kao najbolja moguća ilustracija teze o kojoj bih hteo da ostavim reč ili dve.

Da li ste ikad čuli za izraz “oteta pesma” ili “pesma koja je promenila vlasnika”? Ne, ne mislim na plagijate niti na postmodernističke uzlete Gorana Bregovića – mislim na ono kad neko otpeva nečiju pesmu, pa ta izvedba ispadne kao da ju je taj i stvorio ili je baš pisana za njega. Znate li takve primere? Baveći se muzikom poslednjih tri-četiri decenije, nakupio sam takvih primera i mogu reći da ih znam mnogo.

Every time I planted seed, he said 'kill it before it grow'...Neki primeri su diskutabilni i predmet su ličnog ukusa. Recimo, značajno je to što je Eric Clapton 1974. snimio “I Shot the Sheriff” Boba Marleya, jer je tim činom napravio najveću moguću uslugu mladom jamajčanskom muzičaru tako što je ceo svet saznao za njegovo ime; ostatak priče je istorija. Ali, možemo se sporiti da li je Claptonov bravurozni aranžman popravio ili pokvario priču u odnosu na zamisao. Ja se opredeljujem za jednu od živih verzija koju nam je Marley ostavio. Izvini, E.C., možda si ti bog, ali Marley je bio car.

Nastavite sa čitanjem… “Kad pesma promeni vlasnika”