Pazi sad.
Nastavite sa čitanjem… “Spontani razvoj novog ekstremnog sporta”
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Zabava nije isto što i umetnost, dakako. Ali, najkvalitetnija zabava ima u sebi zrno umetnosti. Ako nema, onda to nije zabava, već prostakluk.
Ako pratite ove, takozvane, popularne medije (čitaj: TV i internet), primetili ste manje-više potpun izostanak zrelog i inteligentnog humora. Dva su uzroka tome, objasnićemo kad vidite primer koji smo vam pripremili.
Evo šta je ostalo od humora.
Nastavite sa čitanjem… “Mršavi ostaci preostalog humora na planeti Zemlji”
Prolećno prolepšavanje vremena nas ponekad nagoni u prirodu, što je dobra stvar. Neki od nas požele da se okušaju u snimanju prirode, što je takođe dobra stvar. A onda dođemo kući, pa vidimo da naši snimci nastali prošlog popodneva nisu ni za crnog đavola, što nije dobra stvar.
Zaboravljamo da je najbolje video snimke u prirodi potrebno mnogo više od dobre volje.
Učio nas je da je bitno lucidno nastupiti.
Vrlo davno, pre dva veka,
Varalica neka prosta
Došetala do Cetinja,
A u svojstvu važna gosta.Skupili se Crnogorci,
Sve go junak do junaka;
Slobodari, divi, borci
Pod teretom od pušaka.

Nastavite sa čitanjem… “Vukotinjanje (V): SEĆANJE NA LEKCIJU O LAŽNOM CARU”
Ali ne bilo koja sijalica, nego IMAX sijalica od 15 kW, koja u radu dostiže 700°C i ima vodeno hlađenje.
Koliko li košta, boktemazo? 1200 radnih sati? Hm… Uz prosečno trajanje filma od dva sata, pri emitovanju filma sa dva projektora, uz organizovane četiri predstave na dan… To je tek desetak meseci rada.
Postoji nekoliko savršenih stvari na svetu. Pinta Guinness piva je jedna od njih. Da bi se savršenstvo postiglo, potrebno je da šanker poštuje šest koraka pri točenju te pinte. To nam objašnjava čovek koji je zadužen za kvalitet najsavršenijeg piva na svetu.
Nastavite sa čitanjem… “Poezija u šest koraka: kako se sipa pinta Guinnessa”
Sve probleme su rešavali u karatezijanskom prostoru tri međusobno upravne zolje.
Pardon! odmah na početku zbog upotrebe u naslovu naše najamorfnije i najfrekventnije, počesto najaktuelnije, dokazano najsmrdljivije reči. O, znam, znam da postoje reči-zamene; sinonimi, surogati, eufemizmi. Ali ono što hoću da ispričam može se samo u originalu. Hvala lepa! Ako sad i ovde ne upotrebim reč: govno, ja je nikad i nigde više neću upotrebiti. Treba prizvati ono gađenje, onu konvulziju…
Tog turobnog jutra, na našem malom Trgu osvanu govno. Autentično čovečije, i pozamašno. Čudno je bilo to što se u našoj maloj zajednici, poznatoj po obaveštenosti i svekolikoj budnosti, nije našlo čeljadeta koje će iole pouzdano podneti ma i najmanji dokaz o počiniocu; nikog ko je, ma i na najbizarniji način, bio svedok skandaloznog rasterećivanja. Događaj je samim tim nosio misteriju nastanka. Bilo je tu i elemenata uvrede za meštane; zanemele su i oprobane tračare, pored kojih ni ptica neopaženo ne proleti. Otuda je od samog početka bilo svojevrsnog divljenja prema veštini opoganitelja; daleko je bilo još od harizme, ali harizme tako počinju.

Kupiš dron, napuniš baterije, malo se igraš da upoznaš komande, a onda kreneš u ozbiljnu akciju snimanja životinja u parku prirode. Zadatak za danas: snimanje šimpanzi.
Tako je to kad se majmunišeš pred majmunima.
Postoji jedno znanje koje nastaje samo od sebe. Niko nikog nikada nije naučio tom znanju, jer ne možete uhvatiti senku pokreta i reći da ste uhvatili pokret.
Mučno je bilo snalaziti se sa ograničenim resursima na Divljem zapadu. Nimalo romantično kao u holivudskim filmovima (“…da sam Šeeeeeeejn…”). Ova priča o dvojici junaka je zanimljivija od skoro° svakog vesterna koji se pojavio u poslednjih 30 godina.