Uključite preko celog ekrana HD sliku (ili čak 4K ako imate prikladno sokoćalo za prikaz takve slike) i zavalite se. Ah, da: možda ne bi bilo loše da utišate zvučnu zavesu ovog snimka i, eventualno, pustite neku meditativnu muziku koja je vama po volji… (Gde li samo nalaze tu, hm, muziku, da nam je samo znati…)
Kada je Crvena Smrt navalila na svet, princ Prospero i njegovi odabrani podanici su se zatvorili u prinčev zamak sa svim blagodetima ovog sveta, ostavljajući sirotinju van zidina da se snađe kako zna i ume ili da umre po sopstvenom izboru. Kada je odabrana elita ušla u zamak, princ je dao da se ulazna kapija zamandali tako da niko ne može više da uđe.
To je, takođe, značilo da niko više ne može da izađe.
Tako je: ta tri pojma označavaju entitete kojih više nema. Legendarni film Kodachrome se ne proizvodi od 2010. godine. Pan Am je bankrotirao 1991, a ta godina beše i de facto poslednja u životu one zemlje velike 255.804 kvadratna kilometra na koju pomisli svako ko je rođen u njoj. E, pa da vidimo šta je to Pan American zabeležio o Jugoslaviji na 16-milimetarskom Kodachrome filmu davne 1964. godine.
Ne morate da ste stručnjak za NBA ligu, ama ne morate uopšte da pratite košarku, no ipak ćete reagovati na ta dva imena: Michael Jordan i Kobe Bryant su legende čija slava je otišla mnogo dalje od sportske arene.
…A onda se našao jedan zamlata koji je očigledno primetio nešto što drugi nisu, pa se vredno dao u video-montažu. Pazi sad.
Arka je sklopljena. Kiša je počela. Minuti su ostali do potopa. Sve životinje su na svom mestu… Osim jednoroga. Jednorozi! Trči sine Seme, nađi jednoroge!
Десило се да сам једном имао у гостима двоје Немаца, и потрефило се притом да су тада на вишој техничкој свирали Влада и Бајка. У року од треће песме тај другар ме упита “а који је Влада а који је Бајка?”. Погодио је оно што смо се сви питали. Одговор не знам ни данас, и нећу да знам. Нека то остане једна од тајни овог свемира.
Што реко Панта, “волим свемир, јер то је мој дом” (нећу да га линкујем, малопре је био). Песма за данас је “Ја нисам ја”, што су изгледа написали кад су се под старе дане сетили да би опет могли да дохвате гитаре.
Ово зато што Цевка негује посебан вид амнезије (без амнестије), па све врви од новијих снимака, а кад треба да ископа нешто старије, у овом случају песму “Док те гледам”, цврц, нема, никад није ни постојало. Осим што већ десетак година стоји на мојој плејлисти, са изгледима на један занавек, ерго јесте.
Ponedeljak, ekstremni sportovi… A najekstremniji sport koji upražnjava svako ko poželi, koji je? Naravno: prepirka.
Deder da vidimo šta kažu oni koji tvrde da je Zemlja ravna ploča. Vredno su trenirali i sakupili više dokaza u svoju korist nego što su vas podučili u školi. Šta sad?
Imalo bi ovde šta da se kaže u odbranu… Uh, ovo će da boli… U odbranu obe strane na skali sklonosti ka razmišljanju.
Volim da zavirim u zonu umetničkih animiranih filmova na portalu Vimeo. Nađe se tamo mnogo čudnih, prekrasnih radova, ponekad i kontraverznih. Nedavno sam natrčao na ovaj čudni film; ne znam šta da mislim o njemu. Odgledao sam ga triput, od čega sam dvaput prekidao, jednom čak bio na ivici odluke da ga izbrišem i zaboravim, ali sam mu se vratio.
Znam da moj lični ukus baš i nije bogzna kakva preporuka za čestitog posetioca suštine pasijansa, ali ipak pokušajte.