Đavolsko dete

Da pogledamo najviralniji video na Cevki ovih dana (najviralniji? glupe li reči! ali neka ostane!). Oko 20 miliona pregleda od prekjuče, kad je okačeno.

Nije baš kao crno dete na koje nas upozorava prof. Kišprdilov sa univerziteta u Novom Miloševu, ali tu je negde.

Pa dobro, ovo zbilja jeste na granici ukusa. Ali što ono reče Mika Antić: kad je reklama, nek je, braćo, reklama. Elem, ovo je, izgleda, reklama za nekakav horor film.

Spontano pitanje jednog mlađeg maloletnika (u ratnom vihoru iznenada lišenog starateljske nege) na temu vlasničkog odnosa jednog zanatlije nad svojim predmetom proizvodnje, uz prateći predlog o samostalnom konzumiranju ISTOG (takođe u obliku naizgled spontano postavljenog pitanja), a u cilju skretanja pažnje na sopstvenu neredovnost konzumiranja redovnih obroka, pa čak i njihov povremeno potpuni nedostatak

A sad, da se prisetimo scene iz filma koji odavno niste gledali… Ili jeste? Neki nisu, ima bar 30 godina; neki su ga gledali prošle nedelje u okviru, jebotemiš, održavanja predbožićne atmosfere u narodu. Pa, da pomognemo, valja se.

Imali bi psihoanalitičari šta da kažu o ovome, zar ne?

Nastavite sa čitanjem… “Spontano pitanje jednog mlađeg maloletnika (u ratnom vihoru iznenada lišenog starateljske nege) na temu vlasničkog odnosa jednog zanatlije nad svojim predmetom proizvodnje, uz prateći predlog o samostalnom konzumiranju ISTOG (takođe u obliku naizgled spontano postavljenog pitanja), a u cilju skretanja pažnje na sopstvenu neredovnost konzumiranja redovnih obroka, pa čak i njihov povremeno potpuni nedostatak”

Šta je tu smešno?

Ponekad dolazi do razlika u mišljenju između tašte i zeta o potrebnom načinu vaspitanja deteta. I onda, kako bi ono rekli, dogovor kuću gradi…

Posvećeno svim zetovima koji su vaspitanje svoje dece (makar delimično) prepustili svojim dragim taštama. Smile with tongue out

(…)

P.S. Ti što progovaraš, bolje ti je da ne progovoriš. Tačno znamo šta misliš, ‘tico. Nerd smile

Skulpture k’o armunika!

Znate li ko je Li Hongbo? To je mladi umetnik iz Pekinga koji pravi čudne, fantastične skulpture od listova papira koje ručno lepi. Pogledajte neke od radova.

Verujem da ćemo za tog čoveka još čuti. U međuvremenu, pogledajte i video zapis o načinu kreiranja skulptura. Ima toga jošte na Cevki: potražite sami ako vas zanima.

Piknik pokraj Saturnovih prstenova°

Nije nikakav piknik, ali nije ni šala: dobro osmotrite ove slike. Pre bilo kog komentara, molim da primetite: to su sve prave slike. Fotografije: ni piksel nije dodat. Jedino veštačko u ovom filmu su efekti animacije i kretanja po dalekim prostorima, što je izvedeno iz gotovih fotografija, ali to je sve.

Nastavite sa čitanjem… “Piknik pokraj Saturnovih prstenova°”

Идеја за бацање

Много хтео, много започео, па ништа. Боље да не гледате кад сам се први пут огласио на тему идеја у СФу. И све смишљам нешто крупно, кад је већ Зоран Живковић престао да објављује антологије и сажете приказе, ево саћу ја одмах. У наставку те приче се већ више пута спомињу тетка и лек.

Испада да је Грбина теорија исправна – тражиш једно, нађеш нешто десето. Овог пута је тражено бар имало неке везе са нађеним – прочитао сам књигу (“Плава запамћена Земља” или “Плави се сетио Земље” – дипломци школе лошег превода вероватно схватају двоумицу), није ме се дојмила баш нешто, па сам пожелео да видим колико се критичари слажу са мном (прилично, не из истих разлога). И онда негде у буџаку наиђе реклама за филм по “Ендеровој игри”. Хм…

хм, сећам се овог омота, дакле читао са папира... из библиотеке.Џемпер је ту почео да се пара. За Карда сам запамтио да је написао једну реткост, у књизи “Сећање на земљу”, први део “Саге о повратку кући”. Тамо је он врло уверљиво, како он само то уме*, саздао град Базилику (Василику?) који је под влашћу жена, и мушкарци у њему немају својине. Могу око града… и то делује стамено, разрађено, вековима углачано и доведено до трајне равнотеже у ходу. Делује живо, као некаква овећа медитеранска варош.  И таман кад мислиш да ће сад да дође до неког окршаја, да мушкарци миц по миц изборе нека права и да се заврши неком равноправношћу, Кард измишља некаквог мачо ратника, који диже војску и до краја (друге?) књиге растури све то, што испадне да чак није ни било битно, јер Карда то ни не занима, он прати једну породицу која се запутила тамо некуд.

Nastavite sa čitanjem… “Идеја за бацање”