Oni narodi koji pate

Verujem da je većina onih koji zalaze ovde, baš kao i ja, šokirana fotografijama & naslovima kojim nas zasipaju mediji & tisak poslednjih nedelja. “Migrantska kriza”, što je eufemizam za stradanje izbeglica iz ratom zahvaćenih područja Bliskog istoka pred kojim Evropa nema rešenje, uselila se u naše domove & glave, hteli mi to da priznamo ili ne. Mučnine od prizora koje vidiš se ne možeš otarasiti.

Ušuškani u toplinu svoga doma govorimo o ljudskoj patnji uglavnom nezainteresovano, kao da se nešto slično ili isto ne može desiti i ovde, ma koliko se svaka od naših država ili “država” trudila da nas razuveri da to nema baš nikakve veze sa nama…

Nastavite sa čitanjem… “Oni narodi koji pate”

Panorama, baš onako kako ne treba

Imam i ja jednu od pre… Čuj: jednu… Smile with tongue out Ali, dobro: jednu po jednu, kao što to vazda vešto radi Комшија

Beše jesen 2004, ja pun sebe i sa fotoaparatom od kojeg se nisam razdvajao. Želja velika, znanje de facto malo, a iskustvo kukavno i ne baš u skladu sa onim što sam učio kad sam imao 11 godina, pa počeo da se bavim filmom i fotografijom. Ali ko mari za to: pa ja sad mogu i panorame da pravim! Ej, panorame!

I zateknem se ja tako, nekom levom prigodom, u Temišvaru, na Trgu jedinstva. A to je povelik trg pravog srednjoevropskog tipa, sa velikim praznim prostorom pravougaonog oblika iz čije sredine pogled puca na gomilu zgrada koje su upamtile mnogo istorije Banata (evo kosog pogleda iz Google mape, to levo je srpska pravoslavna crkva, a ono desno katolička). Škljoc, škljoc, škljoc… I tako 21 put, tako da čak malo i preklopim pun krug sa taktički dobro odabranog mesta. E, čak sam i prikladnu funkciju u fotoaparatu koristio, da ne bude zabune šta radim.

A sutradan kod kuće, posle boktepita koliko duge obrade u programu Canon PhotoStitch, dobijem nešto nalik ovome (šta je tačno ovo, objasniću malo posle):

Panorama 1: krivo

(velika kriva panorama je ovde)

Kuku i lele, ergo – jao i joj!

Nastavite sa čitanjem… “Panorama, baš onako kako ne treba”

Malo Baha na Mebijusovoj traci

O genuju Johana Sebastijana Baha znate i sami od ranije, mi smo vas ovde cimali više puta (poslednji put baš vrlo nedavno), a svima nam je jasno da bi tu imalo šta da se objašnjava dugo, dugo…

Umesto objašnjavanja činjenice da je matematička struktura nekih Bahovih partitura bila savršena, a savršenost ili ne može da se objasni ili je to neotrebno, evo jedne prilično ekstravagantne demonstracije.

Nastavite sa čitanjem… “Malo Baha na Mebijusovoj traci”

U pustarama

Ala se potrefilo.

Ne dešava se često, a meni se desilo dvaput, da uživo vidim i čujem jednog od svojih najdražih gitarista u pratnji komšija iz Pešte. A kako su Steve Hackett i Djabe uopšte uspostavili saradnju, možda sam jednom negde i pročitao, ali verujte mi, evo dešava se i meni – ne sećam se. [EDIT: Ako sam ikad i znao.]

Hajde da prvo pustimo muziku, pa ću sve da vam ispričam.

Nastavite sa čitanjem… “U pustarama”

Incidentalni stripovi

Ne bi trebalo da propustite blog Incidental Comics. Reč je o strip-radovima nezavisnog ilustratora Granta Snidera. U seriji ovih stripova koji su najčešće dugi tačno jednu tablu, ovaj umetnik istražuje mesto umetnika u svetu oko sebe, svoje strahove i ideje, traži prostor za stvaranje zaranjajući u sebe samog.

Incidental Comics

Teška je to putanja. Verovatno vrlo trnovita. Ali ovaj momak postiže dobar rezultat.

Nastavite sa čitanjem… “Incidentalni stripovi”

Једна од пре: Брет

Иако Зрењанин има и некакву периферију, центар је ипак много фотогеничнији, због старости и због реке, па госте водимо тамо. Брета знам још од 1997, кад ми је имејлом одговорио на питање “зашто у Америци нема села”. Јер није могао краће а за форум је дугачко.

Отад се дописујемо, а после смо били и комшије – условно речено, на сто миља, па после на двеста педесет. Посетио нас је тамо десетак пута, а посетили смо и ми њега.

А онда више нисмо били комшије, но њему није сметало. Трајало му је скоро пет година док је испунио обећање да ће да сврати, али га је испунио.

eos_3618920150416_17_31_32

(велика)

Ако вам се призор чини познат, то је зато што вам је познат. Већ смо имали фотку овде (Грбо, помагај, не могу да нађем линк), снимљену са скоро истог места, и наравно скроз другачију.

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: Брет”

Partita

O muzičkom geniju Johanna Sebastiana Bacha je toliko toga napisano da je potpuno bespredmetno bilo šta da dodam. Kako god da se analiziraju njegova dela, a napisao ih je mnogo, obrni-okreni, dolazimo na isto.

Bolji od njega nije hodao ovom planetom!

Stoga nije ni čudo što se, raznim povodima, poteže u njegovu zaostavštinu. Ne može se promašiti.

Nastavite sa čitanjem… “Partita”

Muzej bez glutena

Otkako je onaj teniser, kako mu ime, prestao da jede hranu sa glutenom, nastala je nacionalna stihija, utrkivanje ko će brže-bolje da se prilagodi takvoj dijeti: stvar prestiža! Jer kad Nacionalni Svetac Broj Jedan nešto kaže u svojoj Vaskolikoj Mudrosti, onda ima da bude tako i nikako drugačije. Međutim, valja primetiti da je trend globalne prirode: ono što smo jeli poslednjih pet hiljada godina sad više nije dobro za jelo. I tačka.

Moda nalaže da jedete bez 'leba...

Propagandi se pridružuju čak i interpretatori umetnosti. Ne propustite da vidite muzej bez glutena…

Svet je jedno čudno mesto.

Ono što ne možemo da učinimo

Čim je Šef dunuo u pištaljku i objavio da počinje letnji raspust na Suštini pasijansa, odmah sam pustio mozak na otavu… Mislio sam da će mi dva-tri dana muzičke apstinencije dobro doći, al’ mi se osladilo. Nisam ni osetio kako su prošle čitave dve nedelje.

Šta sam, u međuvremenu, radio? Možda se neki detalji o tome i pojave u nekom od budućih tekstova… Nije, bre, ovo Facebook, i nisam ja žena koja prolazi kroz krizu srednjih godina da moram odmah da priložim fotke sa letovanja kako bi se čitaoci uverili da…

Ma šta ja to pišem? Confused smile

Nastavite sa čitanjem… “Ono što ne možemo da učinimo”

Gde prestaju činjenice, tu počinje istina

Slomi se, o, skloni se.
I nosi se u pizdu materinu.

Na poslednjem mestu koje biste očekivali, ali sasvim prikladno da se lako upamti, dobra misao se zakačila za mene. Na početku jednog od onih filmova o Indijani Džonsu, nemojte da me pitate kojeg, upravo profesor Džons kontemplira pred studentima i kaže nešto ovako:

– Arheologija se ne bavi istinom, nego činjenicama. A ako vas zanima istina, katedra za filozofiju je niz hodnik.

Vala, baš.

Upravo se ovih dana dešava nešto neprijatno u javnosti: činjenice su ustupile mesto istini i nastala je frtutma. A da bi sve pride bilo i strašno, predmet pretakanja činjenica u istinu je jedna tužna i tragična priča u čijem centru je osoba koje više nema.

Nastavite sa čitanjem… “Gde prestaju činjenice, tu počinje istina”