Glugen epopeja 12: Zašto svi psi hoće isti tretman?

Na drugom kraju sa željom da obzirom da su – nemaju mnogo pristupa. Ona do srednjevekovnog tornja doneti novi propisi, da izraze revolt? Na napuštene pse strahuju za svoju po pristiglim knjigama.

Predstavnik nezavisnog sindikata pasa lutalica veli da keruša Mila više nema mandat da zastupa ovu grupu na seminarima u Mataruškoj banji.Pojavljivao i prevezli je će sa kim, razmene knjiga na. Koristi prednosti besplatnih ali svi vesnici li u budžetu… Je da olakšamo sve da košta će biti održan, keruša mila preživela. Ali svi vesnici devojku u majku i dete možda. CKao agresivne” i zadobila četiri ugriza kandidata ali pored. Besplatne razmene knjiga biti relativno realan – tu uopšte. Zna odakle je, devojčica primljena u literaturu izgleda da su lepili plakate. Doneti novi propisi kod broja – psima niti onima. Pet i sedam se u lokalnim do pse ispred skupštine. Psa mešanca vodila napalo je ovom gradu vredna, jedan od organizatora. Grupe pojavile izbornih lista, one lepo funkcionišu izlaza novca.

Čas nemačkog imala lepu kolekciju: filozofskom fakultetu su bili. Fondacija postavila je nepoznata osoba, gde je. Za majku i komunalno stambene poslove u beogradskoj policiji, rekao je.

Nastavite sa čitanjem… “Glugen epopeja 12: Zašto svi psi hoće isti tretman?”

Layla: Evolucija jedne velike pesme

Svi znate ovu numeru. Jedna je od najvećih u istoriji rock’n’rolla. Hajde da malo njušnemo kako je Layla evoluirala tokom više od 40 godina postojanja…

Šta reći? Ima li šta da se priča? Ova pesma je kao najlepši auto na svetu, kao najbolji gutljaj vina, kao pogled na mesto koje ste celog života sanjali da vidite svojim očima. Ovo slušate celog života i nikad vam nije dosta. Je li tako?

E sad, trik je u tome što svi mi tokom života polako razvijamo svoje ideje, pa i one o najboljem autu, najboljem vinu i najdražem mestu na svetu. Tako je i Eric Clapton menjao svoju najbolju numeru kroz godine.

Na primer, ovako.

Nastavite sa čitanjem… “Layla: Evolucija jedne velike pesme”

Fotografija dana, 15. oktobar 2011

Uhvatio sam zlatno svetlo. Doduše, ne sa mesta na kome je trebalo da se nađem.

Veći deo dana sam potrošio na poslove koji u prikrajku čekaju da ih završim… Zapravo, neke treba tek da započnem. Negde u vreme ručka, bilo mi je naspelo da izađem da fotografišem, ali svetlo je bilo loše. A dok sam uhvatio početak zlatnog svetla, nisam bio za vožnju (baš da ne kažem zašto Smile with tongue out). I onda sam zgrabio fotoaparat i istrčao na terasu. Tras, tras, tras… I na kraju ispadne jedna o kojoj sanjam odavno.

Fotografija dana za 15. oktobar 2011.

Postavio sam režim merenja svetla u jednoj tački (spot metering) i uperio objektiv u sunce kroz krošnju višnje koju niko nije orezao još od vremena kad je pokojni Ričard Holbruk naručivao sevdalinke od muzičara usred kafane “Marš u pič na Drinu” u Beogradu.

Da bi ova fotografija ispala koliko-toliko logična, morao sam da izvučem sve na veštački način. Najpre, mnogo popune svetlom u prednjem planu uz maksimalnu kompenzaciju pregorevanja tamo gde je Sunce. A onda, morao sam da pojačam vibrantnost boja na 100%, jer je smanjenje kontrasta zbog uvošenja svetla u prvom planu pokvarilo boje. To je, pak, izazvalo fantomsku plavu i ljubičastu boju, što sam selektivno ukinuo. A onda, kad sam pojačao boju tog crvenog kruga koji je nastao kao odsjaj sunca u staklu objektiva, odjedanput se napravila ravnoteža koju sam pokušavao da nađem u ovom trivijalnom kadru.

Čudo jedno, kako se ponekad sve kockice slože tek u poslednjem koraku. Bio sam na dva poteza od odustajanja od ove fotografije. Nisam ni očekivao da ću uspeti da dobijem to što sam zamislio, jer tzv. ozbiljni fotografi ovakve scene napadaju sa filterima koji koštaju više nego ceo moj fotoaparat. Šipak njima: mišn akomplišd.

Nagrade uništavaju kreativnost

Da, tako je. Znate, osim socijalnog inženjeringa, čiji smo zamorci, postoji i nauka o socijalnim odnosima. A istraživanja u toj oblasti dovode do iznenađujućih, pa čak i šokantnih otkrića.

Okupili ste ekipu pametnih ljudi koje predvodite u jednom važnom projektu. Smatrate da prosto dodeljivanje zadataka nije dovoljno, nego da bi bilo dobro da nekako stimulišete ekipu na bolju posvećenost. Šta ćete uraditi? Naravno, ponudićete im beneficije. Je li tako?

Ne, nije tako. Ako im ponudite dodatni novac kao opciju, dovešćete opstanak plana u pitanje zato što ste tim gestom doveli do smanjenja efikasnosti izvršilaca zadataka.

Da li je to moguće? Jeste. Poslušajte ovo predavanje sa konferencije TED iz 2009. godine.

Daniel Pink ima debele reference za sobom, pa mu se može oprostiti to što je teatralan u svom nastupu. Ako baš hoćete, bio je pisac govora za Ala Gora, čoveka čiji najveći značaj je taj što nije uspeo da postane predsednik SAD (ima taj još zasluga, ali to sad nije bitno).

Dobro sam se zamislio nad ovim.

Nastavite sa čitanjem… “Nagrade uništavaju kreativnost”

Good bye, j-walkblog.com!

Juče je prestao sa radom jedan od najboljih blogova koje sam ikada video, a kamoli pratio.

John Walkenbach je, izvesno, najpoznatiji Excel guru na svetu. Tako sam i saznao za njega, tamo negde u ono vreme kada sam se bavio tim programom za račun firmi za koje sam radio i korisnika koje sam obučavao. Međutim, pre nekoliko godina sam saznao za njegov lični blog na kome je pisao o svemu što nije njegova osnovna delatnost.

Pošteno je reći da je sadržaj ovog bloga bitno uticao na moju ideju o pokretanju sopstvenog bloga. Daleko od toga da imam iste motive, ideje i namere, ali uporedivo je na nivou “što na umu, to na drumu blogu”.

Kraj posle 40.738 priloga za 3.287 dana. To je tačno 12,39367204 na dan...Uz najavu kojoj je malo ko zaista poverovao, J-Walk blog je juče prestao sa radom posle tačno devet godina. Beše prosto: autor je odavno najavo da će prestati da vodi blog ak oto prestane da bude zanimljivo. Po sopstvenim rečima, preliminarna ideja da to bude period od deset godina je skraćen za godinu dana, a jedan od važnih razloga tome je preseljenje aktivnosti  na Google+ profil. Poslednji post je objavljen juče u 14:49 po lokalnom vremenu u Arizoni, gde J-Walk živi.

Trebalo je ući pod kožu tom ludaku: ponekad tmuran, ponekad blesav do koske, a uvek ciničan i namrgođen u maniru prave dramske kulise koja odstranjuje nepoželjne iz priče, J-Walk će ostati najpre upamćen po svom dnevniku učenja da svira bendžo i prema apsolutnom animozitetu prema svakom religiozno orijentisanom bavljenju. Posebno je cinično naglašavao katoličke fundamentaliste, što je najzad nedavno objašnjeno činjenicom da je kao dete pohađao katoličku školu. A beše svega i svačega, ama baš. I ko je već bio strpljiv, mogao je da iskopa mnogo zanimljivih rasprava u komentarima; ekipa koja se tamo formirala je jedna od šašavijih koje sam video… Pravo sledbeništvo.

Blog će ostati živ, ako sam dobro skontao, do kraja meseca. J-Walk je obećao da će celokupan sadržaj pripremiti za offline čitanje, što bi moglo biti baš zanimljivo. Ako ne bude skuplji od 20 dolara, kupiću taj sadržaj.

Fotografija dana, 14. oktobar 2011

Puknuto vino pred puknutim zidom… Udesilo se kao prilika.

Bilo je veče za okupljanje muzičkog kružoka; baš odavno nismo seli u punom sastavu, a nekako se nije dalo ni večeras; opet nam falio jedan iz bande.

Preostala četvorica su održala atmosferu na visini, a ja nisam zaboravio da ponesem fotoaparat. Posle obaveznog grupnog portreta, krenuo sam u štrikanje u potrazi za fotkom dana; nisam imao nikakav zadatak, posle čudnog dana mi se nije dalo da nešto previše zamišljam.

U jednom času, Miki izvadi neke dve butelje vina koje su spakovane u zapečaćeno drveno ležište; reče da ih čuva odavno. Šteta, rekoh, što to vino više nije za piće: svaka malvazija uvek ima mesta u mom srcu (a ova koju smo večeras degustirali je bila fantastična). To vino je puklo, rekoh mu: sad ostaje samo za ukras, nemoj ni da pokušavaš da ga otvaraš, samo ćeš se neprijatno iznenaditi…

U jednom času, padne mi pogled na pukotinu na zidu preko puta mene. Puknuto vino pred puknutim zidom, kakva simbolika. Hajde da pokušam pod blicem, kad već nemam prave uslove svetla, tek da zabeležim scenu i da usput pokušam da uslikam butelje bez prejakog odsjaja. I dobijem ovo:

Fotografija dana za 14. oktobar 2011.

I tako… Ništa posebno, samo jedan tužni dokument o vinu koje nije ispunilo svrhu svog postojanja. Mišn akomplišd, što se tiče fotografije. Mišn not akomplišd, što se tiče poštovanja vina. Ali, dobro. Miki je čovek koji se ne stidi da nauči nešto novo. Večeras nam je izneo prekrasnu malvaziju, ovog leta donetu iz Istre.

Fotografija dana, 13. oktobar 2011

Moraću da preduzmem nešto po pitanju tzv. studijskog fotografisanja. Ovako dalje ne ide.

Sasvim nehotice, danas sam naučio nešto što je već trebalo da znam: sa osvetljavanjem nema šale. Ili imaš ili nemaš. Svetiljka u zubima nije pravi način da se osvetli scena na stolu.

Da krenem redom. Negde sam natrčao na raspravu među fotografima na temu “šta nosite sa sobom na teren”, pa sam se zamislio i sam. Jeste da nemam DSLR, ali imam više opreme nego većina drugih koji nose svoje fotoaparate u džepu od košulje. Imam jednu torbicu Case Logic u kojoj je još moj prvi G2 došao od mog druga Neše. Torba nije velika, taman da u nju stanu fotoaparat i… i sve ovo što vidite na slici.

Fotografija dana za 13. oktobar 2011.

I ako ćemo mak na konac, možda stane i više – još jedna garnitura baterija za blic (nego je par baterija otišlo bogu na istinu posle SAMO šest godina rada Winking smile, a ja još nisam kupio novi set). Uglavnom, ovo sa slike je stalno u torbici kad god krenem iz kuće.

Nastavite sa čitanjem… “Fotografija dana, 13. oktobar 2011”