Ko da zastajkuje svaki čas? Te ovom se pije kafa, te onaj bi da puši, te onaj zaboravio da kupi orbit žvake, te ovaj se napucao limunade… A put treba preći relativno brzo. Parola “snađi se”…
Parola “snađi se” nije baš uvek najbolja ideja.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ko da zastajkuje svaki čas? Te ovom se pije kafa, te onaj bi da puši, te onaj zaboravio da kupi orbit žvake, te ovaj se napucao limunade… A put treba preći relativno brzo. Parola “snađi se”…
Parola “snađi se” nije baš uvek najbolja ideja.
“Oranje da nam gaze ne smeju, da prelete ne mogu”, reče im trener i posla ih na teren.
I tako… I sa tim sportom je završeno. Nego, da pređemo na neki drugi.
Je l’ neko zna koliko dnevno košta zakup bilborda? Mis’im, ima se para za bilbord, a nema se za svratišta, trudnice, porodilje, vantelesne oplodnje,…
Zlobnici bi rekli da nemamo šta drugo, pa eto slavimo Beograd. Makar po bilbordima širom Srbije.
Šablon je odavno poznat. Tamo maši slikom na bilbordu, ‘vamo pričaj o doušnicima u policiji, banani, papaji, mangu i ostalom južnom voću, a usput najavljuj povratak onog koji je dobrovoljno otišao, a ne želi dobrovoljno da se vrati. Za to vreme ispod radara promeni zakone o radu i stečaju, povećaj porez malim privrednicima, povećaj cene osiguranja automobila i zaposli još neki politički podoban kadar (sa ili bez lažnog doktorata). A nesposobnost kadrova da rade posao za koji su izabrani i plaćeni pokrij pričom o troškovima post-poplavnih aktivnosti.
Kako bi to izgledalo kada bi odeljenje za žalbe najvećeg medijskog agregatora na planeti bilo uređeno u realnom svetu? Možda ovako nekako?
Nije baš tako, ali nije ni daleko…
Sloboda govora: to je ono kad možete da kažete šta god želite.
To, međutim, ne znači da bi i trebalo.
Ove uvodne reči su prilično česte na kojekakvim mestima na Netu u poslednje vreme. U sebi kriju mnogo više nego što se u prvi mah vidi. Najpre, te reči su tačne. A potom, te reči nisu završene, jer nedostaje ključna rečenica:
To što ne bi trebalo da kažete nešto nikako ne znači
da iko ima pravo da vas spreči da to kažete.
Ako ćemo mak na konac, može to i dalje da se elaborira, ne bez smisla, ali prava poenta je da ponekad sami prepoznate pravi trenutak da ućutite, umesto da davite posmatrače kao zmija žabu. Ne zato što je neko to od vas tražio, dakako, već zato što je pametnom dosta.

Postoji i primer u kome bi vaše mišljenje moglo da bude od koristi.
Malo pažnje ćemo zatražiti od vas. Malo pažnje i malu zadršku u proceni o kakvoj ličnosti je ovde reč. Pružite ovom čoveku svoja tri minuta, a onda…
Nastavite sa čitanjem… “Volite sada! Kreirajte! Inspirišite! Pffft!”
Nivoi nerazumevanja su počeli da dostižu novi nivo. Treba li da se zabrinemo zbog toga?
Treba li da se zabrinemo zbog toga, pitamo vas?
Nastavite sa čitanjem… “Nepravda nad nosiocima elektronskog čuda na licu”
Bila je jesen 1964, mlađahni David Jones je već sebi dao pseudonim David Bowie, a onda je presmotao tabak i napravio društvo koje zastupa interese dugokosih mladića…
Nastavite sa čitanjem… “Društvo za sprečavanje okrutnosti prema dugokosim muškarcima”
Kako ste se i sami više puta do sada uverili, Internet je mesto na kome razne zamlate rade razne stvari, pokazujući svetu rezultate svog viška vremena i, uopšte, hvaleći se kako tim viškom vremena uopšte raspolažu. Posebnu pažnju nam privlače ludorije i beskorisni proizvodi uma koji dokazuju genijalnost autora. Poput ovog: prvih pet minuta deset hiljada filmova – sve sa zumiranjem željenog segmenta!
Nastavite sa čitanjem… “Ne mora jedan po jedan, nego 10.000 odjednom”
Pratiti akademski život zemlje Srbije mučan je i tegoban posao kojim se zapravo retko ko ozbiljno i bavi.
Većina se ljudi o događajima od javnog značaja obaveštava iz nekog od medija: dnevnih listova Politika (državnog po definiciji), Danas (pseudo-nezavisnih novina), Večernje Novosti (nacionalističkog glasila), Blic (novinarstvo iz nehata) ili ostalog dnevnog smeća; nedeljnika Vreme (izgubljenog u vremenu i prostoru) i njemusličnih; televizija nacionalnih frekvencija RTS (državnog po definiciji), Pink (degutantnog po sadržaju), Prva (udavljene u reklamama), B92 (karikaturalni brak senzacionalizma i istraživačkog novinarstva). U poslednje vreme na scenu su stupili i internet portali: Peščanik (zatvorena grupa ophrvana sujetama), Istinomer (bezlični skup usmeren ka nezaboravu), forumi na svakakve teme i sve tako redom, kojima Facebook i Twitter služe kao besplatna reklama, a broj sviđanja kao mera uspeha. Svaki od nabrojanih medija ima svoje čitaoce koji se uglavnom drže svojih mesta obaveštavanja, pa iako je moguće praviti i grupe medija (recimo Novosti, Pink i verujem.org), to je posao koji valja prepustiti nekim novim, nadam se korektnim, doktoratima psihologije. Zajedničko svim pobrojanim (i velike većine u itakodalje ostavljenim) medijima je posrnulost u sebičnost, nezainteresovanost za profesionalizam, za opšti boljitak, za istinu, za pravdu. Moje je da ovde i na svom primeru ispričam sic transit gloria e-novinae, to jest kako mi se čini da se to desilo Peri Lukoviću.
Nastavite sa čitanjem… “Petar Luković pod plaštom Superhika”