Elem: ne čini online (…) ono što ne činiš uživo (…)

Gde sam ono stao? Ah, da: svako je kovač svoje sreće. Nije ti kriv niko drugi, jer prilika ti je data još kad si bio mali. Ako si se na putu za WC usrao, nije to bilo zato što je WC daleko, nego zato što nisi krenuo na vreme.

Temu smo načeli pogledom na onaj kvazi-eksperiment od pre dan-dva. I tada smo uspostavili dva pitanja o iskušenjima privatnosti u virtuelnom prostoru:

Postoji li mera? Znate li tu meru?

Pitanja nisu samo retorička, jer se odnose na posledice dostignutog saznanja o sebi na društvenim mrežama (u prvom redu, na fejZbuku kao najmalignijem od svih). Jer, možda ste primetili: kada saznaju mnogo o vama, neki ljudi se ponašaju kao da poznaju vas. A tada vam nema spasa, jer će vas čak spopadati na ulici, kao što se nekima već desilo.

Ako se primenjena tehnologija smatra željenim artefaktom civilizacijskog napretka, kako to da smo njenim prihvatanjem dozvolili sebi da postanemo baš toliko glupi?Dobro de, neki od nas su i dalje imuni na društvene mreže. Ali, društveni okvir se menja u retrogradnom smeru online ophođenja (i ophodnje? hm…) i zato društvene mreže postaju nužnost u slučaju da želite da ostanete u kontaktu sa nekim ljudima.

Koja je to mera izlaganja sopstvene privatnosti, tog poslednjeg krhkog bastiona čovečnosti u modernom svetu potrošakčih iluzija? Jesmo li se doista odrekli privatnosti zarad udobnosti koju nam tehnologije donose? A kao posledica, rađa se još jedno suvislo pitanje: kako to da smo prihvatanjem tehnološkog napretka dozvolili sebi da postanemo baš toliko glupi?

Nastavite sa čitanjem… “Elem: ne čini online (…) ono što ne činiš uživo (…)”

Ne čini u životu (sebi i drugima) ono što činiš online (sebi i drugima)

Hajde da ispratimo mali eksperiment: napravljena je video-skica kako bi to bilo kada bi se neko ponašao onako kako se ponaša tipični (da ne kažemo “prosečni”, jer ko voli da je prosečan!) predstavnik vrste Homo Sapiens na fejZbuku.

Aha, šta sad velite?

Postoji li mera? Znate li tu meru? Pozabavićemo se tim pitanjem kroz dan-dva na Suštini pasijansa.

Pleše kao da ga niko ne gleda

Tokom poluvremena, frtalja, bemliga kako već zovu te pauze u američkom fudbalu (onom što se igra rukom i što zaskaču jedni druge, što ih tobože opravdava jer su odeveni kao idioti) postoji običaj da lokalne kamere love razne zanimljivosti po publici, kako bi metodom perpetuum mobile (koji su u Americi odavno već izmislili, iskoristili, potrošili i bacili) zabavljali, kako ono glasi dežurna zamenica u ovakvim prigodama, istu.

Ponekad ulove zicer. Sledi video zapis.

I da se razumemo: ovo je viši cilj. Izdržite dva minuta ove muzike. Suština pasijansa vam obećava refundaciju za mentalnu patnju koja bi mogla nastati tom prilikom.

Burazeru, ne znam na čemu si, ali ‘oću i ja malo.

Stvaranje stvarnosti

Upoznajmo se sa omiljenom disciplinom domaćih lezilebovića

Savremena industrija računarskih igara veoma ozbiljno shvata korisnike svojih proizvoda (što je fin način da se kaže tetoši fanatike koji žive na brzoj hrani i ne izbivaju iz sobe dok mrtvozornici ne proglase smrt). Prigodni forum otvara vrata zainteresovanima davno pre nego što se igra i pojavi; profesionalni igrači specijalnim jezikom (buff, nerf, i slično) nabacuju ideje, kritikuju realizacije i veoma oštro eliminišu svaki znak amaterizma, neozbiljnosti, shvatanja igre kao, kukunama… igre. U tom prostoru, po definiciji operisanom od bilo čega racionalnog, javio se takozvani problem: šta činiti sa virtuelnim likom, u koga je igrač pretočio sve – vreme, novac, zdravlje (život, zapravo) – a koji je dosegao kraj igre?

Kraj igre

Nastavite sa čitanjem… “Stvaranje stvarnosti”

Hiperbola o…

Ipak, odlučujem da ne kažem na šta sam pomislio kad sam ovo video.
Zato, da pokušam iz drugog ugla.

Ko bi rekao da su žirafe toliko sklone preciznim sportovima?…

Znate kako: ja iskreno ne znam šta je to konzumirao scenarista ovog filma. No, šta god to bilo, ‘oću i ja malo.

Dečiji rođendan

Kako preživeti dečiji rođendan? U igraonici, mislim.

Ne, nemam nikakav mudar savet. Imam pitanje na koje nemam odgovor, bez obzira da l’ je Aleksin rođendan ili nekog njegovog drugara. Deca se jurcaju, igraju, izbegavaju da jedu i rade sve ono što se od njih očekuje. Roditelji sede i smaraju se Sleepy smile, gledaju ih I don't know smile, srknu malo kafe Coffee cup i(l’) vode, pa u krug.

U stvari lažem. Majke se tu brzo i lako upoznaju; očevi su ti koji se smaraju, na mobilnom kuckaju poruke il’ traže izveštaje iz kockarnice.Mobile phone Neko čak piše prilog za Suštinu pasijansa. Winking smile Computer I tako kad su “tuđi” rođendani…

Nastavite sa čitanjem… “Dečiji rođendan”