U kafanama je vazda dobra muzika…
“Vi dotnid no veđukešn. Vi dontindo vokuhooou. Hej, tića, gica vica looo. Odokonikos tu bregens no bregens doooo…” ![]()
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
U kafanama je vazda dobra muzika…
“Vi dotnid no veđukešn. Vi dontindo vokuhooou. Hej, tića, gica vica looo. Odokonikos tu bregens no bregens doooo…” ![]()
Willie Nelson, kralj vutre, nedavno je odlučio da istisne Iana McKellena iz uloge Gandalfa. Tim povodom je snimio materijal za audiciju. ![]()
Kakav car!
Smoke is white! We have a new wizard!
Asocijacija je jasna, zar ne?
Taman ste se naoštrili da oduvate publiku u drumskoj kafani, kad se partner javio da je dobio zauške. Kako ćeš izvesti onu melodiju?
Ovako.
Nastavite sa čitanjem… “Partner za tezgu na bolovanju, šta sad?”
David Gilmour je rekao da su ti omoti neodvojivi deo dela koja je njegov bend pravio. Listam omote ploča koje je napravio taj čovek i shvatam da su neodvojivi deo mog sazrevanja.
Juče je u sedamdesetoj godini preminuo Storm Thorgerson, legenda grafičkog dizajna, čovek koji je slavu stekao kao jedan od osnivača i ključni autor studija za umetnički dizajn Hipgnosis. Reč je o umetniku vanserijskog kalibra koji je napravio ključni uticaj na dizajn popularne kulture tokom više od četrdeset godina aktivnosti. Zbog toga, Suština pasijansa se odužuje velikom umetniku na poseban način. Ali, najpre reč sećanja.

Ponikavši u Kembridžu, bilo je viđeno da grupa Hiphnosis stupi u saradnju sa najpoznatijim muzičkim bendom koji je takođe došao iz tog gradića u London. Elem, upravo je David Gilmour prišao Thorgersonu, znancu od ranih dečačkih dana, i predložio mu da napravi omot za drugi album grupe Pink Floyd, A Saurceful of Secrets (1968). Tako i bi. A ono što je usledilo danas ima miris epske priče.
Kere laju, a…
Malo je onih koji ne bi prepoznali džez standard Karavan, proslavljen stotinama izvođenja Djuka Elingtona (Edward Kennedy “Duke” Ellington) i njegovog orkestra. I nakon Elingtonove ere i uvele popularnosti big bendova Karavan je nastavio da se kreće prilagođavajući se različitim terenima, zaustavljajući se u plodnim ili manje plodnim oazama… Važno je da se i dalje kreće, u sinkopiranom ritmu skrećući i vraćajući se svojoj ruti. Da bismo saznali kuda je sve Karavan prolazio i naslutili kuda bi mogao da stigne, moramo prvo da upoznamo karavan-bašu, vođu puta. Ne, to nije Djuk Elington.
Karavan je komponovao portorikanski trombonista Huan Tizol (Juan Tizol; prema novim transkripcionim pravilima koja se odnose na hispanistiku Z ostaje Z, iako ćemo još neko vreme prezime ovog tromboniste izgovarati kao Tisol), daleke 1936. godine, a u Djukovom orkestru bio je važan šraf od 1929. do 1944. godine. Možda niste znali da ova čuvena numera ima i tekst koji je napisao Irving Mils (Irving Mills), nezavisni izdavač i prijatelj mnogih džez muzičara.
Priči nikad kraja, ali ‘ajde da se okrenemo muzici. Čućemo nekoliko različitih izvođenja, a ako se zainteresujete pronaći ćete još mnoga druga. Ipak, pozivam vas da verujete mom izboru
. Na čelu ove povorke je prva verzija koju su 1936. godine snimili Barni Bigard (Barney Bigard) i njegovi Jazzopaters. Krećemo!
Da kažem koju o nečemu u šta se ne razumem. Ali volem.
Slučajno, jutjubirajući unaokolo, natrčim na pojavu koja se zove Betcha Can’t Play This. Koliko god razumeo da je to savremeni truth or dare način pristupa vazda mladim, kočopernim ljudima koji misle da su posisali svu mudrost uz majčino mleko, ceo koncept mi je smešan. Ne razumem se u sviranje gitare, pa nisam ni zagledao šta kojekakvi gitaristi misle da ostali garant’ neće odsvirat’. No, onda naletim na moj omiljenog Johna Petruccija. I to odgledam. Izvolite:
Vidim da Petrucci tu objašnjava kako se svira nešto grozno brzo, a možda uz to i zapetljano. Vidim i da on to radi lako, naravno u istom onom smislu u kojem i Karlsen lako pobeđuje kada igra šah: lakoćom beskonačnih sati samovanja sa instrumentom. I pomisli čovek, on bi ovo mogao da radi stalno. I verovatno je tako.
Uvek postoji neko ko će vam pružiti pomoć. Kako ćete mu uzvratiti?
Jedino… Bilo bi tužno da se ispostavi kako je sve to bio samo san…
Fantastičan stop motion rad.
Nezgodno je biti neprilagođen.
U svakom slučaju, vredelo je pokušati.
Devojčica je stavila novčić u šešir onog čike sa veeeelikom violinom, a onda se desilo nešto neočekivano. Veoma neočekivano.
Ostajem zapanjen lepotom ideje flashmob muzike. Ne znam šta bih dao da doživim lično tako nešto…
U Knez Mihailovoj u Beogradu bi verovatno pozvali interventnu jedinicu da reši problem.
Najpre fer upozorenje: ako budete odlučili da pustite ovaj video-klip, na kraju ćete biti sasvim sigurni da veću budalaštinu niste gledali odavno… Osim ako niste nedavno gledali neku fudbalsku utakmicu ili neku ljudsku menažeriju u televizijskom eksperimentu istraživanja granica gluposti. Odluka je vaša.
A sad priznajte: jeste li gledali do kraja? Šta ste naučili?
Ja sam naučio da mi nema druge nego da isperem uši sa malo surf muzike a cappella.