Vodi računa šta je to što želiš.
Sve je relativno.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Vodi računa šta je to što želiš.
Sve je relativno.
Kasno sam saznao… Juče se navršilo 87 godina od rođenja Pavla Vujisića, jednog od najboljih glumaca koje je ovaj benasti narod ikad imao. Tim povodom, prisećamo se jednog pisma u kom objašnjava zašto je odbio nekog novinara koji je zatražio intervju.
Obratite pažnju na stihove pri kraju. To je Pajino delo.
Ima li smisla dati takvu preporuku nekome koga ne poznajete dovoljno?
Dok ta cura istražuje tuđi stan, ja istražujem šta bi to sve trebalo učiniti da bih načinio svoj prvi HD video zapis na fotoaparatu koji imam u rukama već celih petnaest meseci. Rekao bih da je ta stvar za mene zauvek izgubljena. A nekad sam bio filmadžija. Phui…
Je li to jedan čovek? Jesu li to svi? Ima li još pomoći?
Danas se navršava 130 godina od rođenja Franca Kafke (1883 – 1924), jednog od najvećih književnika dvadesetog veka, čoveka koji je razumeo strahotu represije društva nad pojedincem i koji ju je opisao bolje nego što je to ikome drugom uspelo.

U slavu velikog pisca, prisećamo se kraja njegovog najpoznatijeg romana. “Proces” je nedovršeni roman, jedno od Kafkinih dela koja su objavljena zahvaljujući odluci Maksa Broda da ne ispuni amanet svog prijatelja: odbio je da spali Kafkine rukopise, nego ih je objavio.
Evo kako je to radio Timoti Džon Bajford šest meseci pre ekipe “Montija Pajtona” i sedam godina pre “Nevena”:
Genije. Ništa drugo nego – genije.
Pakovanje tipa “dva u jedan”: dve sekvence iz filmova u koje je Salvador Dali umešao prste. Prvo je Spellbound (1945), Hitchcockov film koji je kod nas preveden kao Začaran (ako je verovati IMDB-u), gde Gregory Peck prepričava svoj košmarni san. Košmar koji se nastavlja je, naravno, iz Andaluzijskog psa (1929), filma koji je Luis Buñuel spakovao kao pravi kinematografski manifest nadrealizma.
Da se zapamti.
Možemo rekonstruisati fragmente prošlosti, ali promene na nama ostaju…
Irina Werning, fotograf iz Buenos Ariesa, prihvatila se neobičnog zadatka: rekonstrukcije nečijih fotografija od pre više decenija sa istim akterima i u istom okruženju. U projektu “Back To The Future” ona skoro forenzičkim metodama pristupa analizi kadra (ugao kamere, osvetljenje, scenografija, odeća…) i pokušava da napravi što verniju reprodukciju. Zanimljiv koncept, gde se kroz nepromenljivost okruženja i promene na nama samima uveravamo u prolaznost života.
Možda inat u sebi krije neku lepotu, ali ja ponekad nisam baš sasvim siguran da li ta lepota u sebi krije zrno kiča… Što me metodom asocijacije dovodi do pomisli da inat (kao prepotopski pojavni oblik neposlušnosti) u sebi krije kič.
Slažete li se sa mnom ili mislite da je ovo u redu?
Posetilac sa dobrim pamćenjem će se svakako setiti da je ovako nešto već gledao na Suštini pasijansa. Ali, tada nastup beše izveo jedna muškarac. Svakako nisam uspeo da nađem taj snimak, arhiva nam je postala prevelika… Dakle…
A, šta reći.
Willie Nelson, kralj vutre, nedavno je odlučio da istisne Iana McKellena iz uloge Gandalfa. Tim povodom je snimio materijal za audiciju. ![]()
Kakav car!
Smoke is white! We have a new wizard!
Asocijacija je jasna, zar ne?