Kad se već nije dalo popodne… Nikad nije kasno za komad dobre muzike.
Posvećeno zadremalim prijateljima koji hodaju svetom tvrdeći kako nema dobre nove muzike.
Reč više o simpatičnoj Missy Higgins ćete naći na njenom oficijelnom sajtu.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Kad se već nije dalo popodne… Nikad nije kasno za komad dobre muzike.
Posvećeno zadremalim prijateljima koji hodaju svetom tvrdeći kako nema dobre nove muzike.
Reč više o simpatičnoj Missy Higgins ćete naći na njenom oficijelnom sajtu.
Uživajte za volanom, ali umereno. Jer, ako preterate sa brzinom…
Što reče Svetlana Miljuš-Cajka: “i zbog greške u brzini, on se nađe u vrzini“…
I tako, dok smo Marinko i ja ispijuckali butelju-dve solidnog tikveškog Belana, napolju se promenilo godišnje doba. Ajd’ što se promenilo, nego je palo pet centimetara snega. Istina. nije više osamnaesti, nego devetnaesti januar, ali đavo gleda na te sitnice.

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (294): 18. januar 2013.”
Eh, danas sam bio ometan, ometen, smeten i pometen. Jednom rečju, smetenjak.
Ali to me ne sprečava da vam šutnem jedna volej u sinapse. Ovo je čist klasik od prljavog klasičara, čoveka koji je bio učitelj čak i starijima od sebe.
Esencija.
Zack Arias sa gađenjem odbija da postane rob tehnologije. Vraća se na krajnje uprošćeni, ali i dalje istinit, jasan i dovoljan spisak opreme: “kamera ima zatvarač, objektiv ima blendu, a to dvoje služi za kontrolu svetla”. Kamera, objektiv, svetlo. I to je to.
Ne bez pesničkog nadahnuća, Zack govori o odnosu signala i šuma – u svojoj glavi, za koju je otkrio da je ključni deo za nadgradnju njegove foto-opreme.
Kreativni nered: to je pojam pred kojim naše bolje polovine uvek ustuknu…
I tako, dok sedim i čitam o nečemu što ima veze sa praksom u fotografisanju ili u obradi, često odmah zgrabim fotoaparat, promenim nešto na njemu prema preporuci koju istražujem i štriknem u pravcu meteža na mom stolu… Ama, gde ćeš bolji poligon!

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (293): 17. januar 2013.”
Danas kasnim, pa vadim džokera: najbolja obrada neke dosadne pesme u istoriji sveta.
E, tako se to radi.
Sedi tako čovek i gleda lokalne vesti. A vesti nisu vesti ako nisu reality show. I tako: jurnjava kola, sve sa snimcima iz helikoptera. Kad, ne lezi vraže…
Pa sad ti vidi.
Štogod detalja o toj jurnjavi može da se nađe na nekim portalima vesti, mada to sad više nije toliko ni bitno.
A sad, jedan eksperiment…
Kad sam još na samom početku prvog ciklusa “jedna na dan” slikao tablete koje pijem svaki dan (lekovi; nije bitno zašto), nisam mogao ni da pomislim da će to biti ubedljivo najviše pregledana fotografija na nekim foto-portalima na kojima sam objavio varijantu te fotke. Baš mi je naspelo da overim hoće li se taj trend ponoviti, pa mi je trebala još jedna slična fotka. Navrnuo sam sva tri makro-sočiva (+4, +2, +1, dioptrija se sabira), postavio scenu, pa opal’. Ovog puta sam imao drugačiji hodogam nego onda, doduše i prilike su drugačije.

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (292): 16. januar 2013.”
Kako se davne slike očas vrate, to je neverovatno.
Sinoć sam nešto špartao tamo-amo po jutjubu, pa među linkovima sa strane natrčao na ime Golden Earring… To je grupa na koju nisam pomislio ko zna koliko godina. I da bi stvar bila lepša, nije to bila pesma “Radar Love“, koju smo besomučno slušali na rock večerima u diskoteci “Delfin”, nego “Twilight Zone“, jedna koju sam ranije čuo svega par puta, dovoljno malo da bih zaboravio na nju. A sad ne samo da sam je se setio, nego sam natrčao na akustičnu verziju.
Prvo da čujemo stvar, a onda imam još ponešto da ispričam.